Objavljeno:
24. 07. 2019. 09:45

Medije zovemo i Božjim darom. Imamo još mnogo Božjih darova. Spomenimo dar govora. Čovjek treba taj dar razvijati i može s njima graditi dobre odnose s drugim ljudima, ali može svojim govorom ogovarati, psovati, lagati i rušiti mostove među ljudima.

Piše: Danijel Stanić

Fra Iko Skoko rođen je 1963. godine u Ljubuškom. Po završenoj osnovnoj školi u rodnom kraju pohađao je, kao redovnički kandidat Hercegovačke franjevačke provincije, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sarajevu, Bologni i Zagrebu, a diplomirao u Zagrebu. Po završetku studija zaređen je za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije. Na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu stekao je zvanje magistra znanosti, a 2005. doktorirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Kao župni vikar, odgojitelj postulanata i sjemeništaraca te samostanski diskret živi u samostanskom bratstvu sv. Petra i Pavla u Mostaru.

Doktor komunikacijskih znanosti fra Iko Skoko danas predaje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih novinara BiH i Udruge hrvatskih katoličkih novinara te je stalni suradnik Večernjega lista (BiH) i Naših ognjišta. Autor je osam knjiga, više od 20 stručnih radova. Čest je sudionik na znanstvenim, istraživačkim i stručnim skupovima u domovini i inozemstvu.

Jednom ste prigodom rekli kako su novinari „liječnici društva”, barem bi trebali biti. Što pod tim podrazumijevate?

Liječnici su osobe koje se stručno osposobljavaju na medicinskim fakultetima kako bi zakonito i profesionalno pomogli ljudima što se tiče njihova zdravlja, tj. pomažu im kvalitetnije živjeti. Njihova medicinska stručnost ogleda se u postavljanju točnih dijagnoza kako bi na temelju njih mogli propisati što bolju terapiju. Pod mojom novinari „liječnici društva” mislim na osobe koje se stručno osposobljavaju za rad u sredstvima društvenoga priopćavanja kako bi posredovali točne i cjelovite informacije, tj. sadržaj,  i tako pomagale kvalitetnije živjeti pojedincima, velikom broju ljudi i cijelom društvu.

Prisjetimo se, Papinsko vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja u Naputku o sredstvima društvenoga priopćavanja Communio et progressio iz 1971. u prvoj rečenici kaže što je cilj medija: „Zajedništvo i napredak ljudskoga društva najpreči su ciljevi društvenog priopćavanja i njegovih sredstava kao što su tisak, film, radio i televizija.” Danas bismo dodali i nove medije.

Uz medije se temeljno veže riječ „komunicirati”. A kad tu riječ prevedemo na naš jezik, ona znači: reći, kazati, priopćiti, iznijeti, savjetovati se s kim, porazgovarati, ali na kraju smisao te riječi je i „zajedničariti”. Poučavati ljude da zajedničare je velik, težak i odgovoran posao.

Je li onda novinarstvo zvanje ili zanimanje?

Kad kažemo zvanje, odmah pomislimo na duhovni poziv koji se živi 24 sata na dan, a kad kažemo zanimanje, mislimo na struku i vještinu u nekom poslu. Zato smatram kako je novinarstvo istovremeno i zvanje i zanimanje.

Novinarstvo je zvanje jer ima svoju specifičnu misiju koja traje 24 sata dnevno. Ono kreira sadržaj koji se posreduje primateljima, a taj sadržaj zadire u njihov duh. Čim zadire u ljudski duh, onda je to zvanje. A zanimanje je, jer ima zakonitosti svoje struke koje treba naučiti.

Odgovornost medija

Može li zaposlen novinar danas slobodno izražavati svoje moralne stavove ili je on marioneta svoga poslodavca? Može li se u tom kontekstu uopće govoriti o medijskoj slobodi?

Sloboda je veliki dar. I nije lako biti slobodan i odgovoran ni u jednom zvanju i zanimanju, ali ni u jednoj grupi. Moralni stavovi su prevažni i oni se provjeravaju u svagdanjem životu. Naravno, svaki čovjek u svojoj dubini, tamo gdje se susreće sam sa sobom, pa onda i svaki normalan novinar, htio bi biti slobodan i izražavati slobodno svoje moralne stavove. Svjedoci smo kako svake godine veliki broj novinara smrtno strada zbog svojih uvjerenja.

Međutim, ne idemo u filozofiju što su sloboda i moralni stavovi, moramo priznati kako je i novinar živa konkretna osoba kao i mi u drugim zvanjima i zanimanja. I on ima svoje dnevne potrebe i želje. Ako ima obitelj, njegova odgovornost je veća, ali rastu i potrebe i želje. On ima odgovornost svakodnevno skrbiti o svojoj obitelji. I novinar živi od plaće. Plaća njemu i njegovoj obitelji osigurava golu egzistenciju. Nećemo sada širiti temu, pa reći što ako još ima kredit, a danas skoro svi ljudi imaju kredite.

Mediji utječu i na neki način određuju što će se jesti, što će se kupovati, kako se liječiti pa i što će biti tema svakodnevnoga govora među ljudima. Nažalost, moćni mediji često nameću i što će i kako ljudi misliti.

Dopustimo da se u svakom novinaru kao i svakoj osobi svakodnevno bori etički i egzistencijalni dio, barem onda kad su sami. Nekada je politika imala veći utjecaj na novinarstvo, a danas to ima ekonomija, posebno velike korporacije. Nažalost, kao i u drugim granama gospodarstva, ako vlasnici medijskih kuća gledaju samo na dobitak, vršit će pritisak na urednike. Urednici će vršiti pritisak na novinare i određivati što i kako trebaju pisati. Ako je cilj samo zarada, onda taj cilj dirigira koji će se sadržaj i kako objavljivati. Ne želim pravdati one novinare koji su marionete, ali prije nego „osudimo” bilo koga, trebamo napraviti cjelovitu dijagnozu kako ne bismo mi upali u osudu bez cjelovitoga uvida. Prije nego bacim „kamen” na novinara, važno je pitanje: „Je sam li ja marioneta svoga poslodavca?”

Mediji imaju velik utjecaj u suvremenom društvu, čak do mjere manipuliranja ljudima. Zloupotrebljava li se danas taj utjecaj?

Mediji su snažna sredstva i točno je kako imaju velik utjecaj na ljude. Mediji utječu i na neki način određuju što će se jesti, što će se kupovati, kako se liječiti pa i što će biti tema svakodnevnoga govora među ljudima. Nažalost, moćni mediji često nameću i što će i kako ljudi misliti. Pojedinci upravljaju medijima. Nisu svi vlasnici medija zatomili volju za moću. Zato koriste medije kako bi imali što veću moć i utjecaj.

Medije zovemo i Božjim darom. Imamo još mnogo Božjih darova. Spomenimo dar govora. Čovjek treba taj dar razvijati i može s njima graditi dobre odnose s drugim ljudima, ali može svojim govorom ogovarati, psovati, lagati i rušiti mostove među ljudima. Tako su i mediji sredstva koja se mogu koristiti za manipuliranje i druge zloupotrebe. Nisu mediji kao sredstva društvene komunikacije krivi, nego ta sredstva koristi čovjek ili grupa ljudi koja želi drugima manipulirati. Već je Gogolj lijepo napisao u Mrtvim dušama kako njegov junak Čičkov koristi laži da bi se obogatio. Ako ljudi koji upravljaju medijima na prvom mjestu teže za bogaćenjem, onda će i ta sredstva zloupotrijebiti. Moramo priznati kako se svi ljudi koji upravljaju medijima nisu odrekli želje za bogaćenjem.

Što mislite o našim javnim servisima? Jesu li doista u službi svih ljudi tako što su objektivno neovisni?

Teško je u jednom društvu reći kako je jedno područje života dobro, a sve drugo slabo. Iznijet ću jednu sliku. U bivšoj državi bili smo kao društvo sposobni proizvesti automobil koji se kolokvijalno zvao fićo. Bio je mali, uski automobil koji nije mogao razvijati veliku brzinu, ali ni putovi nam nisu bili za velike brzine. Često smo iznosili šale na račun tog automobila i posebno se smijali kad bismo ga uspoređivali s tadašnjim drugim europskim ili svjetskim automobilima.

Međutim, mi smo bili na razini fiće i na svim drugim područjima života: filozofiji, medicini, teologiji, ishrani, duhovnosti, obrazovanju, odgoju, zanatskim vještinama, međuljudskim odnosima... Ako u našem današnjem društvu nije dobro na mnogim životnim područjima, teško možemo očekivati da nam onda samo javni servisi budu dobri. I oni su, kao i druga polja života, ogled našega duhovnog i svakog drugog stanja u društvu. Mislim da nema neovisnih medija!

Potrebno je poštovanje

Među znanstvenicima se jezik smatra medijem, štoviše majkom svih medija. Imaju li Hrvati u Bosni i Hercegovini pravo na javni servis na svom materinskom jeziku?

Veliki židovski filozof i teolog Martin Buber rekaobi, ovim ili sličnim riječima, kako jezik nije samo sredstvo  komunikacije između dviju ili više osoba nego smo mi u jeziku. S njim se slažem. Jezik je jedan od vrlo važnih elemenata identiteta svakog naroda. Zato smatram kako mi Hrvati u BiH imamo pravo na javni servis na svom materinskom jeziku, ali koji će biti ne samo na hrvatskom jeziku nego će prenositi sadržaj koji se tiče nas Hrvata te zajedničke sadržaje koji se tiču svih nas koji živimo u BiH. To pravo nemamo samo mi i druga dva konstitutivna naroda, nego to pravo trebaju imati i sve manjine u BiH. Zato nema nitko pravo narodima i manjinama braniti pravo udjela u javnim servisima na svom materinskom jeziku, ali i sadržaju koji je za njih bitan.

Nije ni jedno pravo lako ostvariti i osigurati, zato tu treba biti dosta otvorenosti, tolerancije i poštivanja drugoga i različitoga. Moramo njegovati svoj identitet, ali nikada na štetu drugih naroda i manjina nego se učiti zajedno živjeti. Nitko ne može sam živjeti. Dogovori u ovoj zemlji idu teško, ali neće ići nikako ako se apriori to pravo brani drugima i to zato što su malobrojniji.

Mediji su vrlo često u službi provođenja različitih ideologija, pod izlikom slobode govora. Postoji li u tom slučaju medijska odgovornost ili u tom polju ne postoje ograničenja?

Mediji su sredstva. Sva sredstva mogu se zloupotrijebiti pa tako i mediji za širenje ideologija. Odgovornost je velika vrijednost i od vrtića treba poučavati što je ona i kako se konkretno živi. Ima ljudi koji ne žele biti odgovorni. Oni sebično gledaju samo sebe i svoju grupu. Ponašaju se po dubokim prirodnim grupnim mehanizmima. Za njih su samo članovi njihovih grupa dobri, a svi drugi su loši. Sve u njihovoj grupi opravdavaju. Brzo se ideologija grupe poveća na druge razine. Bez odgovornosti ne može opstati ni zdrav pojedinac ni zdravo društvo.

Kažu kako se oni ljudi čiji je posao rad na računalima tuže na nedostatak stvarne komunikacije. Stvarna interpersonalna komunikacija je potrebna svakoj osobi. Ona je kao „svagdašnji kruh”. Čovjek želi susret koji ga oživljava, snaži njegov duh. Živa riječ ima neprocjenjivu snagu i kreativnost.

Ako je odgovornost jasna, onda ima nekih ograničenja. Ako čovjek nije odgojen u osnovnim ljudskim vrednotama, onda ne zna što su ograničenja. Ali moramo priznati – ne može sve biti dopušteno. Medije možemo usporediti s apetitom. Sigurno je apetit dobar, ali ako nema ograničenja, uguši baš onoga tko nije imao ograničenja.   

U kontekstu ideologizacije, sve češće javlja se sadržaj koji se protivi, čak i napada tradicionalne obiteljske vrednote. Kako se oduprijeti tomu i zaštititi svetost temeljne jedinice svakoga društva?

Dobar odgoj i dobro obrazovanje najbolji su načini kako pripremati djecu i mlade, ali i starije kako će primati i interpretirati sadržaj koji im se nudi s ciljem da im naruši temeljne vrednote. U svakom od nas postoji prirodni komunikacijski otpor. Školski ga nazivamo „komunikacijski nevidljivi štit”. Treba ljudima podsvijestiti što su ti štitovi.

Ljudi koji rade u marketingu znaju kako pridobiti kupca da kupi neku stvar, pa i onu koja mu ne treba. Moj pokojni otac Ante šezdesetih godina otišao je u Njemačku nešto zaraditi i pokušati izgraditi obiteljsku kuću. Znao je, mora uštedjeti novac koji je zaradio ako želi kuću podići. On bi, kad bi hodao ulicom, jednom rukom zaklanjao pogled da ne gleda izloge. Danas ne treba zatvarati oči, ali treba učiti i uporno odgajati ljude što su vrednote koje ostaju i daju duboki smisao i nadu životu.

Mediji i Crkva

Danas brojne župne zajednice imaju internetsku stranicu, koje rijetko sadrže svježe objave. Slično se događa i na razini biskupija i cijele Crkve. Shvaća li Crkva u dovoljnoj mjeri važnost zastupljenosti u medijima?

Prošle je godine fra Mario Knezović doktorirao na temu koja donekle obrađuje tu problematiku. Koliko sam ja upoznat s rezultatima njegova istraživanja, ne možemo se pohvaliti kako se dovoljno koristimo medijima. Nije lagan posao održavati internetske stranice i raditi u medijima. A ipak, mi katolici u BiH na broj vjernika imamo veliki broj medija. Spomenimo samo neke tiskane: vašu reviju Svjetlo riječi te druge mjesečnike Naša ognjišta, Crkva na kamenu i Glasnik mira, te tjednik Katolički tjednik.

Pisao sam prije petnaestak godina našim biskupima, provincijalima i apostolskom nunciju u BiH kako bismo na razini BiH trebali imati jedan zajednički tiskani medij i jednu radio postaju. Osnivači bi bile tri biskupije i dvije provincije. Vjerujem kako bismo na taj način imali veći i pozitivniji utjecaj i u društvu te bismo mogli kvalitetnije prenositi kršćanske vrednote i Radosnu vijest.

Pojedinim medijskim kućama zanimljivi su jedino skandali i često se zanemaruju mnoge dobre stvari koje se događaju u Crkvi. Ima li u medijima prostora za promidžbu kršćanskih vrednota i navještaj Radosne vijesti?

Ne bih rekao kako su samo medijskim kućama zanimljivi skandali, nego moramo priznati – mnogim ljudima su zanimljivi skandali drugih osoba. S kvalitetnim odgojem i obrazovanjem manje će nas zanimati skandali i ogovaranja. Čini mi se, možemo ovu misao pripisati Aristotelu: „Mali ljudi govore o drugim ljudima, a veliki ljudi govore o idejama.”

Oni mediji koji imaju za cilj isključivo dobitak, donosit će sadržaj koji se lagano „konzumira”, a ne onaj koji je zahtjevan i koji hrani duh ljudi. Zacijelo, ima prostora u medijima i za kršćanske vrijednosti i Radosnu vijest. Kršćani se trebaju truditi kako bi njihovi mediji bili pristupačniji današnjim ljudima.

Danas su vijesti svima nadohvat ruke, jer se često prenose putem objava na društvenim mrežama. Kolika je danas opasnost od prenošenja lažnih vijesti, tzv. fake news? 

Uvijek su neke vijesti bile nadohvat ruke. S tehnikom se razvija brzina i količina informacija. Tako danas imamo nadohvat ruke veliki broj medija i veliku količinu informacija koje nam nisu potrebne. U toj velikoj količini informacija imamo i lažne informacije. Čitatelji Svjetla riječi znaju kako se od 1967. u našoj Crkvi obilježava Svjetski dan medija i svake godine Sveti Otac šalje poruku za taj dan. Obično Sveti Otac tu poruku objavi 24. siječnja, na blagdan sv. Franje Saleškoga, koji je zaštitnik novinara. A Svjetski dan sredstava društvenoga komuniciranja slavi se druge nedjelju u mjesecu svibnju. Naši su biskupi u Biskupskoj konferenciji BiH, zbog brojnih liturgijskih slavlja u svibnju, kao što su krizme, prve pričesti, hodočašća i blagoslov polja, odredili, na sjednici održanoj 2003. u Mostaru, da mi na području BiH taj dan obilježimo zadnje nedjelje u mjesecu rujnu! Za to se pobrine Vijeće za sredstva društvenoga komuniciranja BK BiH.

Prošle godine papa Franjo je svoju poruku posveto upravo lažnim vijestima tj. fake news. Naslov poruke bio je „Istina će vas osloboditi. Lažne vijesti i novinarstvo mira”. Na tu temu bila je 1972. poruka pape Pavao VI. pod naslovom „Društveno komuniciranje u službi istineˮ. Lažne vijesti djeluju destruktivno na pojedince i društvo.

Ponekad se cjelovita komunikacija među ljudima odvija preko SMS-ova ili komentara na društvenim mrežama, bez pravoga susreta. Kamo nas to vodi?  

Tehnika je dobra. Danas je svijet bez nje nezamisliv. Treba je upoznati i učiti odgovorno se  njome služiti. Možemo svakodnevno vidjeti kako članovi obitelji komuniciraju SMS-ovima iz sobe u sobu. U mom selu Grabu, točnije na Gracu, bilo je jedno raskršće na kojem smo se mi djeca igrali svaki dan popodne. A stariji bi stajali okolo razgovarali i gledali. Sada djeca mojih vršnjaka koji dođu u selo na to raskršće kažu jedni drugima: „Hajdete kući pa ćemo se igrati!” Oni se igraju iz kuće preko novih tehnologija. Na tom raskršću već godinama se nitko ne igra.

Kažu kako se oni ljudi čiji je posao rad na računalima tuže na nedostatak stvarne komunikacije. Stvarna interpersonalna komunikacija potrebna je svakoj osobi. Ona je kao „svagdašnji kruh”. Čovjek želi susret. Istinski susret oživljava čovjeka, snaži njegov duh. Živa riječ ima neprocjenjivu snagu i kreativnost.

Isus Krist nam je primjer istinskoga susreta s drugom osobom. Od njega možemo mnogo naučiti o stvarnoj interpersonalnoj komunikaciji. Čitajući evanđelja, ima lijepih primjera i u Starom zavjetu, možemo naučiti što su stvarni susreti. Navest ću samo tri Isusova susreta koja možemo pročitati i od njih mnogo naučiti. Dva iz Ivanova evanđelja:  Razgovor Isusa s Nikodemom (Iv 3,1-22) i Razgovor Isusa sa  Samarijankom  na Jakovljevu zdencu kod Sikara (Iv 4,1-39). A jedan je primjer je iz Lukina evanđelja, onaj susret Isusa i Zakeja (Lk 19).

Izvor:
Svjetlo riječi