Objavljeno:
19. 07. 2018. 11:45

Mislim da u svemu ovome ne trebamo pasti u „bolest” smanjenoga broja duhovnih zvanja i da trebamo biti vjerodostojni franjevci i svećenici i uzdati se u Božju milost i proviđenje. Mi trebamo biti oduševljeni svjedoci i navjestitelji Radosne Vijesti jer samo oduševljen čovjek može oduševljavati druge.

Razgovarala: Anita Tolo

Provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić rođen je 1959. u Bučićima kod Travnika. Završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i Franjevačku teologiju u Sarajevu. Svečane zavjete je položio 1986. godine dok je za svećenika zaređen 1987. u Sarajevu. Pastoralne službe župnog vikara obavljao je u Dobretićima, Gučoj Gori i Jajcu, a službe župnika u Docu kod Travnika, Osovi i Gučoj Gori. Službe samostanskog vikara vršio je u samostanima u Jajcu i Gučoj Gori dok je na dužnosti gvardijana bio u samostanima u Gučoj Gori i u Sarajevu. Prije izbora za provincijalnog ministra 2016. obnašao je službu definitora Provincije, provincijskog ekonoma te gvardijana samostana Sv. Križa, u sarajevskim Kovačićima.

Dugogodišnji ste svećenik i franjevac, a trenutno ste na čelu provincije Bosne Srebrene. Kako ste se Vi odlučili za redovnički i svećenički poziv?

Mojoj odluci da postanem svećenik i franjevac doprinijele su tri vrlo važne, na neki način presudne stvari. Prva je bila moja ministrantska služba. Bio sam ministrant, poslužitelj oltara i sudionik bogoslužja. To iskustvo mi je uvelike pomoglo pri donošenju odluke. Tada su u mojoj rodnoj župi Bučići djelovali  i još djeluju svećenici franjevci koji su me oduševljavali svojim pristupom i načinom ophođenja s nama mladima kao i svojim životom uopće. Kroz druženje s njima  u meni se rodila želja da budem franjevac. Svjedočanstvo njihova života i rada  je druga bitna stvar koja je doprinijela mojoj odluci. Treća, i po meni najvažnija  stvar je vjera koja mi je usađena u srce i u kojoj su me odgojili moji roditelji. Vjerujem da Bog ima plan za svakoga čovjeka i da vodi život svakoga pojedinca. Bez Boga se ništa ne događa, pa ni svećenički poziv. U ovoj i ovakvoj vjeri danas promatram i razumijem svoj poziv. Realizacija moje odluke počela je u Franjevačkoj  klasičnoj  gimnaziji u Visokom. Novicijat je bio korak dalje u mojoj odluci da budem svećenik, a za vrijeme studija teologije donio sam konačnu odluku, postati franjevac i svećenik Bosne Srebrene.

Kakve dojmove nosite iz vremena svoga obrazovanja i odgoja na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji  i Franjevačkoj teologiji?

Nosim vrlo lijepe dojmove. Prije svega, bilo je to mladenačko doba, puno poleta i  radosti. Bio sam pun želje da učinim nešto dobro za sebe, a potom i za ljude s kojima živim i kojima sam poslan. Profesori i odgojitelji su bili kvalitetni, a uz to i zahtjevni. Pomagali  su meni, a i mojim kolegama  da se razvijamo i postajemo bolji ljudi, da steknemo dobar odgoj i  dobru naobrazbu  za naš pastoralni i dušobrižnički rad. Teologiju, koja mi je nekada izgledala apstraktna, što ona zapravo nije, morao sam sasvim ozbiljno proučiti, jer to je tražio moj poziv, a i profesori. Bilo  je, naravno, puno posla i rada jer studij nije bio nimalo lagan, a rad na sebi kroz korekciju odgojitelja, dosta zahtjevan. Zahvaljujući  osobnom trudu i želji, a dobrom mjerom profesorima i odgojiteljima, sve sam  ipak  stizao i dosta dobro uspijevao. Bar se tako nadam. Zahvalan sam Bogu na veoma dobrim i kvalitetnim profesorima kako u sjemeništu tako  i na teologiji  jer su me svojim predavanjima i životom znali oduševiti za teologiju, odnosno za Boga. Zahvalan sam jer su doprinijeli mome rastu  i sazrijevanju u vjeri, a samim time i ustrajnosti u mom pozivu Bogu posvećene osobe. Obrazovanje i odgoj su za svakoga čovjeka, a tako i za nas svećenike, od neprocjenjive važnosti, jednostavno su nerazdvojivi. Kada s današnje vremenske distance promatram svoje svećeničko  obrazovanje i odgoj  u; klasičnom obrazovanju, teološkom studiju  i duhovnom životu prepoznajem uvezanost i cjelinu koja je potrebna svakom svećeniku za osobnu izgradnju i životnu mudrost. Nitko ne voli slaba liječnika, slaba odvjetnika, pa ni slaba teologa ili svećenika. Zna se dogoditi da onaj tko nema dobroga teološkog znanja, napravi velikih pogrešaka i u svom osobnom životu i u pastoralnom radu. A onaj tko dublje ulazi u teologiju, više i moli, a tko više moli, bolje razumije teologiju. Duhovni život ili molitva je poticaj studiju teologije, a studij teologije poticaj na molitvu. Jer, teologija nije samo govor o Bogu, nego i razgovor s Bogom, a molitva opet nije samo razgovor s Bogom, nego i učenje o Bogu. Dublje ulaziti u teologiju, tj. više moliti, kontemplirati put je kojim postajemo autentičniji kršćani.

Svjedoci smo da je u svijetu sve manji broj duhovnih zvanja. Kada razmišljate o budućnosti, bojite li se da će biti sve manje onih koji će odgovoriti na Božji poziv? Kako stoji po tom pitanju provincija Bosna Srebrena? Koji su uzroci krize duhovnih zvanja?

Da, istina je, svi smo svjedoci da je u svijetu sve manji broj duhovnih i svećeničkih  zvanja, to je velik i ozbiljan problem. Gdje nema svećenika, nema ni euharistije, a Crkva bez euharistije nema snage. Vjerujem da Isus snagom svoga Svetoga Duha i danas vodi Crkvu i zato nema mjesta osobnom strahu. Isus od nas traži da molimo Oca da pošalje radnike u žetvu svoju. Ako manjka duhovnik, svećeničkih zvanja, to je zato što nedostaje molitve. Ovim putem, pozivam sve vjernike, napose Bogu posvećene osobe, da mole za nova duhovna zvanja. Ako je Božja volja da nas bude i ima, Bog će pronaći put i način da pozove mlade i one malo starije, koji će raditi na njivi Gospodnjoj. Vjerujem da sve što je dobro i plemenito u sebi  ne može propasti.

Svakako da i naša provincija Bosna Srebrena  osjeća  pomanjkanje broja novih duhovnih zvanja. To je vidljivo iz broja sjemeništaraca u Visokom i bogoslova u Sarajevu. Ohrabruje činjenica da u odnosu na druge franjevačke provincije, naša provincija Bosna Srebrena još uvijek dobro stoji sa zvanjima. Važno je da imamo na pameti da se u našoj Bosni dogodio rat i jedno opće razaranje. Poslijeratno vrijeme, sve do danas, u svakom pogledu je neizvjesno i nesigurno. Otvorile su se i granice, a tako i mogućnost odlaska iz naše zemlje u krajeve „bolje za život”. Tako su mnoge obitelji odselile, a to se i danas događa. Nadalje, broj djece u današnjim obiteljima je daleko manji od broja djece obitelji od prije 20 godina. Ovakvo stanje dovelo je do pada duhovnih zvanja u našoj Bosni, ali se povećao u nekim drugim provincijama. Jer, iz naših obitelji, koje su odselile u druge krajeve i dalje ima duhovnih zvanja. Tako da su mnogi sjemeništarci i bogoslovi upravo rodom iz naše Bosne nazočni u drugim provincijama. Mislim da u svemu ovome ne trebamo pasti u „bolest” smanjenoga broja duhovnih zvanja i da trebamo biti vjerodostojni franjevci i svećenici i uzdati se u Božju milost i proviđenje. Mi trebamo biti oduševljeni svjedoci i navjestitelji Radosne Vijesti jer samo oduševljen čovjek može oduševljavati druge.
 

Kad je u pitanju duhovno zvanje, ne postoji dobna granica. Je li među našim pukom dovoljno razvijena ta svijest ili se kod nas zreli mladići i djevojke boje da su okasnili?

Mislim da je u našoj tradiciji više prisutna svijest da se kandidati kao mlađi odlučuju za duhovna zvanja, dok je na zapadu obrnut trend, gdje zreli i ostvareni ljudi, s već završenom školom ili fakultetom, znaju ostaviti svoje poslove i odlučiti se za franjevački i svećenički poziv. Našoj Provinciji nije nepoznat ovaj zapadni trend jer i mi imamo svećenika koji su završili  školu, a neki od njih i fakultet i potom došli u našu zajednicu. Kad je u pitanju duhovno zvanje, ne bi trebala postojati neka dobna granica. Zvanje je proces u kojem osoba u dijalogu s Bogom donosi svoju odluku. Danas su drukčija vremena pa se odluke donose malo kasnije nego što je to bilo prije kada sam ja bio dijete.

Papa Franjo je podsjetio da je Bog u povijesti spasenja govorio preko mladih: Samuela, Davida, Danijela... Govori li Bog Crkvi i društvu preko mladih i danas?

Bog i danas govori preko svakoga čovjeka, pa tako i preko mladih ljudi, samo taj govor treba prepoznati i čuti u zaglušujućoj buci današnjega svijeta. Poznajem mnogo dobrih, dragih, hrabrih  i plemenitih mladića i djevojaka preko čijih života Bog nam govori i progovara. Na Sinodi o novoj evangelizaciji i u apostolskoj pobudnici  Evangelii Gaudium  Crkva je odlučila propitkivati se o tome kako pratiti mlade na putu prepoznavanja i prihvaćanja poziva na ljubav i život u punini, i ujedno zatražiti od samih mladih da joj pomognu utvrditi najplodonosnije načine naviještanja Radosne vijesti u današnjem vremenu. Crkva će, preko mladih, moći zamijetiti Gospodinov glas koji odzvanja i danas. Kao nekoć Samuel (usp. 1 Sam 3, 1-21) i Jeremija (usp. Jr 1, 4-10), ima mladih koji znaju zamijetiti one znakove našega vremena koje Duh Sveti pokazuje. Slušajući njihove težnje, možemo nazrijeti svijet sutrašnjice koji nam dolazi u susret i putove kojima je Crkva pozvana ići.

Što današnji mladi očekuju od Crkve, a što su joj spremni dati kao svoj doprinos u njezinome poslanju evangelizacije?

Mislim da mladi očekuju vjerodostojnost od Crkve, tj. da se živi ono što se propovijeda, da se previše ne moralizira i da se 's visoka' ne dijele lekcije, nego da se u jednom potrebnom dijalogu i interakciji pokušavaju naći odgovori na pitanja koja ih muče. Mladi mogu puno ponuditi Crkvi, samo ih treba znati privući i oduševiti u životu. Smatram kako je Frama jedan od najboljih projekata koji vodi u tom smjeru.

Danas se često govori o mladima i o poteškoćama koje imaju na putu vjere. Smatrate li da je kriza vjere zahvatila ne samo mlade nego i društvo u cjelini?

Kriza vjere prati vjernike kroz povijest. Ja bih to nazvao jednostavno: razočaranja. Krize vjere i uopće krize mogu u životu biti nekada  vrlo korisne i pozitivne. Mnogi ljudi tek kad se razočaraju, otkriju istinu. Tek kad se raspadnu neke iluzije, posebno kod mladih ljudi, kad im se ne ostvare neke želje, tek tada im se „otvore oči” da vide stvarnost onakvu kakva zapravo jest. To se naročito događa kad se ljudi razočaraju u nešto što su mislili da je istina, na čemu su kao na sigurnom tlu htjeli graditi svoj život. Bez toga razočaranja, oni ne bi nikad pronašli istinu na kojoj treba graditi svoj život. Kriza je pozitivna jer će nas dovesti istini, a istina je da nas sve u životu može razočarati osim Boga. Razočaranja možemo doživjeti i u našoj praktičnoj vjeri ili duhovnom životu. Duhovni život nije nikakva fraza, nego traženje živoga i pravoga Boga, koji se pojavi pa se opet sakrije jer želi da ga neprestano tražimo, da ga tražimo svakoga dana, da tražimo njegovu volju, njegovu poruku i njegovu riječ, i da tako  rastemo i zrijemo u svojoj vjeri.

Trebaju li crkveni mediji više promovirati duhovna zvanja i odgajati mlade za rast i sazrijevanje u vjeri?

Crkveni mediji  uvelike rade na promociji duhovnih zvanja i trude se uvijek iznova pronaći nove načine i puteve  do mladih kako bi rasli i sazrijevali u vjeri. Uvijek se može promovirati više i bolje. Svakako da bi trebalo biti više afirmativnih tekstova i reportaža o duhovnim zvanjima kako bi se mladi što bolje informirali o ovom načinu života.

Nažalost, svjedoci smo pojaveprivremenosti” životnih poziva: brakana određeno vrijeme”, jednako tako i svećeništva i redovništva. Kako održati postojanost, ustrajnost u odabranom životnom zvanju – bilo svećeničkom, bilo bračnom pozivu?

 „Bdijte, čvrsto stojte u vjeri, budite jaki! Sve što činite neka bude u ljubavi!”  Ovim riječima sv. Pavla želim dati odgovor na vaše pitanje. Bdjeti nad svojim pozivom, vjerovati, biti jak i ljubiti, jedina je garancija za postojanost i ustrajnost u svakom pozivu. Nadalje, u promišljanju nad ovom, kako ste je nazvali pojavom, dobro bi bilo da se mi kršćani zapitamo; jesmo li dosljedni kršćani ili smo polovični? Možda ćemo ustanoviti da smo mi samo djeca ovoga svijeta, da smo izdali svoje kršćanstvo. Mnogi se ljudi sablažnjavaju i mrze kršćane jer kršćanstvo ocjenjuju po nedostojnim kršćanima, i zbog toga se ne trebamo čuditi. Trebamo se zapravo čuditi samima sebi. Trebamo se pitati, nismo li se možda prilagodili ovom svijetu, ne brinemo li se previše za zemaljske stvari, nije li Bog iščeznuo iz naše svakidašnjice? Biti kršćanin, biti čovjek po mjeri Božjoj, nije jednostavno ni lagano. Tu treba mnogo Božje pomoći koju Bog neće uskratiti ako ga iskreno, ponizno i s ljubavlju zamolimo. Preostaje nam samo to, da svoj život živimo dosljedno kršćanski, po Božjem zakonu ljubavi. Ne stidimo se svoga kršćanskog imena, budimo ponosni na njega, ne budimo mlaki i površni. Pokušajmo svijetu pružiti primjer kreposti koje kršćanstvo traži od svojih članova. Jer, kad bi se kršćanstvo ostvarilo u našem svijetu, svijet bi bio bolji i pravedniji. Bilo bi više postojanosti, reda, mira, zadovoljstva  i ustrajnosti kako u braku tako i u svećeničkom pozivu. Ovdje je važno napomenuti, da nitko nema pravo suditi druge. Bog koji poznaje naša srca, našu dušu i stanje u kojem se nalazimo je jedini i pravedni sudac. Vjerujem da ljudi imaju dobre  razloge zašto se odluče izići iz neke zajednice, da zato postoje, ne uvijek, opravdani razlozi.

Svakodnevno možemo čuti da brojni mladi ljudi, ali i čitave obitelji odlaze na zapad, u traženju boljega života. Što Crkva čini da zadrži svoj narod u domovini?

Mislim da Crkva tu ne može previše učiniti. Ljudi mi često postave ovo pitanje i uvijek  mi je teško odgovoriti. Ono što Crkva u Bosni, pa konkretno i naša provincija Bosna Srebrena čini je to da smo uz svoje vjernike po župama i pružamo im podršku na duhovnom području, a nerijetko i na materijalnom. O tome svjedoči naša Humanitarna organizacija Kruh sv. Ante. Na našem Provincijskom kapitulu u Sarajevu, u travnju 2012. godine, istaknuli smo negativne posljedice ukoliko Republika Hrvatska uđe u Europsku uniju. Nažalost, to se i pokazalo. Mnogi naši vjernici s hrvatskim putovnicama su dobili mogućnost nesmetanoga odlaska u gotovo sve države svijeta. Nije lako napustiti svoj dom i ognjište, to je bolno za sve. Vjerujem da je ljudima dojadilo, dugogodišnje i iscrpljujuće političko i ekonomsko negativno okruženje, uvelike je utjecalo da danas imamo veliki broj obitelji i mladih koji su odselili u zemlje EU, i to nije prestalo. Nadajmo se da će se stvari početi mijenjati nabolje i da će ovaj zabrinjavajući trend , a nerijetko i  potreba, odlaska mladih ljudi i obitelji konačno prestati.

Na samom kraju, što poručujete mladima koji su neodlučni ili razmišljaju o duhovnom zvanju?

Ima jedna Isusova usporedba  Mt 13, 1-9, koja je slika svećenika i govori o svećeniku, Bogu posvećenoj osobi. Ovom svojom pričom Isus želi kazati slijedeće: Ovo što započinje mojim propovijedanjem, stalno će rasti. I kad malo pogledamo kroz povijest, vidjet ćemo da je Isus imao pravo. Njegovo sjeme stalno raste, a mnogo toga što je nekada bilo veliko, bilo to ljudi ili stvari kao što su palače ili kraljevstva, odavno su nestali. Ono što je započelo u malenom kutu Galileje; ono što je Isus započeo s malom grupom prostodušnih ribara, to je ostalo i dalo velikog ploda. Njegova Riječ nije propala, ona se propovijeda u svim krajevima svijeta.

U ovoj priči krije se slika svećenika ili duhovnoga zvanja i Crkva je svjesna prevažne uloge svećenika u svijetu. Znamo kako je danas stalo s vjerom, koliko sumnji i koliko nijekanja, koliko krivog poimanja. Mnogi se pitaju: Nije li sve ovo uzalud? Ne stoji li svećenik danas na izgubljenim postajama? S jedne strane imamo ateizam, a s druge strane stoji svijet umjetne inteligencije. Oboje ugrožava sliku Boga Stvoritelja i čovjeka stvorenoga, ugrožava vjeru. Ima li smisla i danas biti svećenikom, sijačem Riječi Božje? Bog incognito djeluje u povijesti, skriva svoju moć u odijelu nemoći. Njegove su vrednote istina, pravda, ljubav, koje su ovome svijetu postale strani pojmovi. Isus priča i želi nam dati ohrabrenje i nadu. Sjeme Božje raste, žetva Božja raste. Mnogo sjemena padne uzaludno, izgubi se, ali ipak ima sjemena koje donese roda.

Poručujem mladima, ne bojte se, budite hrabri i odvažite se na duhovno zvanje. Budite produžena Kristova ruka ovom svijetu. Svijet vas treba, svijet treba svećenika, redovnika i redovnica. Odazovite se, pokušajte krenuti tim putem koji će vam, uz sve teškoće, koje ima svako zvanje i poziv, nuditi i obilje radosti i zadovoljstva jer nije mala stvar raditi na njivi Gospodnjoj i privoditi ljude Njemu i njegovu milosrđu.

 

Izvor:
Svjetlo riječi