Objavljeno:
03. 04. 2018. 10:30
Fra Tomo Anđić s afričkom djecom

Fra Tomo Anđić rođen je 1957. u mjestu Laništa, župa Ulice kod Dubrava. Redovnički habit primio je po završetku srednje škole, 1976. godine kao kandidat provincije Bosne Srebrene. Prve jednostavne zavjete položio je godinu poslije na La Verni, u Italiji, a svečane u Sarajevu 1982. godine. Sveti red prezbiterata podijelio mu je na Petrićevcu mons. Alfred Pichler 1984. godine.

Razgovarao: fra Janko Ćuro

Nakon ređenja je nakratko bio župni vikar u Varešu, a zatim odlazi u misije u Ugandu, gdje ostaje od 1986. do 1992. Sljedeće tri godine živi kao misionar u Zambiji, a od 1995. do 2001. u Malawiju. Po povratku u matičnu provinciju službovao je kao samostanski i župni vikar u Tuzli (2002. – 2004.), zatim je bio župnik u Sesvetskoj Sopnici (2004. – 2009.) i gvardijan u Podsusedu (2009. – 2012.). Trenutno boravi u franjevačkomu bratstvu Naša Gospa od naroda u Bruxellesu, kao član tima za pripremu misionara. Uz to obnaša službu voditelja Hrvatske katoličke misije u Bruxellesu.

Fra Tomo, nakon što si zaređen za svećenika, otišao si u Afriku. Je li se ta odluka rodila nakon specifičnoga događaja i doživljaja ili je to jednostavno bio tvoj životni afinitet? Pitam te ovo zato što nam se misionari uvijek čine drukčijim, posebnim ljudima.

Potpuno je to drukčije kada danas gledam svoj život iz ove perspektive jednoga šezdesetogodišnjaka i moga razmišljanja tada, prije trideset i nešto godina. Tada sam mislio da sve dirigiram sam. Danas sam potpuno uvjeren da je postojala neka Božja nit, nešto što me je usmjeravalo premda sam bio potpuno slobodan.

Nikada u sjemeništu nisam bio član misijske sekcije. Nikada me to nije ni zanimalo. Čak sam razmišljao i mislio da to i nije pravedno, ići tamo i „nametati” nešto svoje. Nakon ređenja, „slučajno” mi je u ruke došlo jedno pismo naše Generalne uprave iz Rima „Afrika nas zove”. Pročitao sam to pismo. Govorili su o jednom projektu u Istočnoj Africi. Pozivali su fratre iz cijeloga svijeta koji žele sudjelovati u tome. Meni je za oko zapala jedna rečenica: „Ne idemo ih poučavati. Mi idemo živjeti s njima i učiti od njih.” Istoga momenta sam promislio: „Zašto ne pokušati? Bosna mi nikada ne gine!”

Sjećam se kolega, svetih fratara, koji su došli s dobro promišljenim odlukama, prošli su neke različite priprave. Mnogi su se vrlo brzo vratili. Život u ratom razorenoj Ugandi 1986. bio je pomalo šokantan. Što je mene držalo? Što je druge tako šokiralo da su otišli? Nema razumnoga odgovora.

Potpuno je različit koncept života i čovjeka u Europi i Africi. Kad si shvatio gdje se nalaziš, je li bilo sumnji, želje za povratkom, kajanja? Ispričaj nam svoje dojmove života i rada sa siromašnim i nezaštićenim ljudima Afrike.

Dojmovi se mijenjaju kroz jedno stalno putovanje s ljudima s kojima živiš, učenjem od njih. Mijenjaju se stavovi i na kraju smo uvijek s jednim velikim upitnikom, ali sretni. U prvim mjesecima i u prvoj godini imao sam odgovore za sve probleme u Africi. Nakon 17 godina, kada sam odlazio, više nije bilo odgovora. Bilo je to jedno iskustvo zajedničkoga života. Danas me ponekada obuzme strah: moglo se ovo sve skupa i ne dogoditi! Koliko bih bio siromašniji da se ovaj suživot nije dogodio?

Nekoliko tjedana nakon moga dolaska otišao sam na sjever Ugande kod mojih kolega Tonija (iz SAD-a) i Simaoa (iz Brazila). Zatvarali smo tu zajednicu, hoteći se koncentrirati na Jug. Uvečer smo bili u selu. Ljudi su se htjeli oprostiti od njih dvojice. Sjedili smo u krugu, a u sredini je bio jedan veliki ćup s pivom. Dvije dugačke slamke išle su od usta do usta. Svatko bi popio i proslijedio slamku drugome. Kraj mene, s lijeve strane, sjedio je stariji čovjek. Mislio sam tada kako je jako crn. Kako se slamka približavala njemu, a i meni, moj stomak se počeo buniti, a u glavi sam spremao stotinu odgovora da se ispričam kako ja ne pijem pivo ili nešto slično. Kada je moj susjed popio i meni uljudno, prema lokalnom bontonu proslijedio slamku, tada sam sebi rekao: „Ili pij ili idi nazad! Sad si tu!” Bila je to jedna velika prekretnica. A mene je takvo shvaćanje poučilo da su svi ukusi stečeni i da nisu urođeni. S malo truda, možemo se naučiti jesti različitu hranu.

Imao sam sreću da sam u prvoj zajednici živio s dva iznimno dobra fratra. Simao je bio iz Brazila, školski kolega Leonarda Boffa, a Richard iz SAD-a, prije dolaska u Afriku je živio preko dvadeset godina na Amazonu. Bili su pod jakim utjecajem duha teologije oslobođenja: bazične zajednice, orijentacija prema siromašnima... U tom duhu upravili smo svoj rad. Živjeli smo u mjestu gdje nije bilo struje ni tekuće vode, nismo imali televizije, telefona niti smo se služili autom.

Naša je kuća bila kuća otvorenih vrata. Kad su ljudi naučili da s njima idemo pješice putem, da jedemo grah i pijemo pivo od banana, onda nam više ništa od toga što su oni imali, nije nedostajalo.

Prvo poslanje misionara je naviještati evanđelje. Što Afrikancima u svakodnevnom životu znači vjera i Radosna vijest?

Nigdje čovjek ne može osjetiti kako je nemoć jaka, kao tamo gdje je nemoćan. Vidi kako je „biti prisutan” u životu i dijeljenje života s nekim zapravo puno evanđeoske snage. Bio je to prvi Božić u Ugandi. S ruksakom na leđima, na biciklu, došao sam u Kajanju, nekih desetak kilometara daleko od mjesta gdje smo stanovali. Ja sam jedva naučio čitati liturgijske tekstove. Dogovaram se s katehistima, s dirigentima zborova, a onda počinje „urnebes” od slavlja. Pjesma, ples, čitanja, a katehist je propovijedao. Kako sam tada želio da mogu reći koju riječ! Osjećao sam se tako malen pa i nekoristan.

Malo koje zvanje daje mogućnosti kao naš redovnički, franjevački život: otići, raditi, učiti u drugom kontekstu. Vidjeti kako drugi ljudi žive! Vidjeti druge modele. To može biti veliko bogatstvo za našu lokalnu Crkvu u Bosni

Na kraju slavlja, pred crkvom, prilazi mi starija gospođa i s takvim veseljem ponavlja više puta: Webare taata, webare taata. Pa šta sam ja tu učinio da mi toliko zahvaljuje, ja koji ni jednu rečenicu ne mogu složiti kako treba?! Ipak, njihov bi Božić bio dosta drukčiji da nisu imali svećenika, makar on bio tako nesavršen, koji ne zna jezik, pomalo melankoličan, kojemu to sunce koje prži i Božić nikako da kliknu zajedno, sve dok nisu počele božićne pjesme i čitanja Riječi Božje. Afrikanci znaju slaviti. To je jasno u liturgiji.

Osobno si poznavao fra Vjeku Ćurića, misionara Bosne Srebrene koji je nakon ređenja također u Africi naviještao Božju riječ gdje je ubijen i pokopan. Kakvi su tvoji dojmovi o fra Vjeki? Što nam možeš reći o njegovu životu i radu u Ruandi?

Vjeku sam poznavao od 1972. Kad nas je još kao polaznike sjemeništa, tirone, fra Alojzije Ištuk prvi put poredao po visini na hodniku u Visokom. Vjeko je bio veliki sanjar, vrlo osjećajan. On je bio sanjar s nogama čvrsto na tlu. Nikada mu nije nedostajalo ideja te ga nije bilo lagano pratiti. Ponekada je odlazio u krajnosti. Sa svojim zaraznim smijehom, rijetko mu je tko mogao nešto zamjeriti. Uvijek je imao ideju više. Razbijao je koncepte, a onda shrvan kao svi oni koji to rade, znao udariti u molitvu i povlačiti se. Uistinu je bio i aktivan i meditativan.

Sreli smo se i u Africi, nakon studija teologije. Nedjeljom bih na misu u našoj najudaljenijoj filijali Nyakashogi išao motorom. Potom bih produžio za Ruandu susresti Vjeku. To je još uvijek bilo vrijeme početaka franjevačke zajednice u Ruandi. U njegovoj zajednici je bila izvanredno važna osoba koja ga je voljela, pratila i poticala. Bio je to fra Giacomo Binni, sveučilišni profesor kojega sam znao naći kako bosonog, zavrnutih hlača, s motikom u ruci kopa u vrtu s postulantima. Ali kad bi došli gosti, izvukao bi odnekle neku bocu, spremio pastu i slavlje je moglo početi.

Tada se gradila postulatura. Bile su to jednostavne ruandske kuće. Vjeko je bio sav u tome, s prvim postulantima: sjekao drva, dovlačio travu za krov, pravio blato da se zidovi umažu. Ljudi znaju reći kako je to teško. Kada bi samo znali koliko je tu bilo veselja, pjesme, humora i zadovoljstva... Kako je najbolje poznavao jezik, vrlo je brzo postao odgovoran za župu i tu je počeo drugi tip rada: dispanzer, škola za zanate, crkva itd. Gdje god bio, on se potpuno davao. Izvlačio je najviše što je mogao.

Jesi li za vrijeme genocida u Ruandi bio u kontaktu s fra Vjekom? Što ga je poticalo da ipak ostane u tom užasu i svakodnevno riskira vlastiti život za ljude kojima međusobno život nije vrijedio gotovo ništa?

Rekao bih da je rat bio treća faza Vjekina života u Ruandi. Vjeko je bio dio toga naroda. Izvanredno je poznavao jezik, a kroz jezik i kulturu imao jako dosta prijatelja, ne samo u župi. On je bio njihov fratar.

Neko vrijeme s početka rata bilo je kontakta. Ja sam bio s postulantima u Mbarari. Ponekad bih nazvao njega i Sebastijana. Oni su željeli znati što se priča s ove strane, a ja kako to izgleda tamo. Nije to dugo trajalo. Kasnije smo se susretali na različitim sastancima u Nairobiju. Teško je znati kako će netko reagirati u nenormalnoj situaciji kao što je rat. Vjeko nije samo ostao. On postaje subjekt, aktivan u onome što je on mogao činiti kao svećenik: karitativni rad. Vjeko nikada nije dopustio da bude službenik, dio birokracije, čak ni crkvene. Njegov je rad bio toliko različit: od neophodne hrane i lijekova, spašavanja onih koji su u opasnosti, bilježenje događaja, sudjelovanje u mirovnim pregovorima između dvije zaraćene strane i mnoštvo toga drugoga.

I nakon užasnoga rata u Ruandi fra Vjeko pomaže pomirenju i razvoju porušene i devastirane zemlje. Uz katehetski rad, to je nezaobilazni, konkretni dio misionarskoga rada i svjedočenja Božje brige i Njegove ljubavi za sve ljude. Što bi nam izdvojio iz njegova rada na obnovi međusobnoga pomirenja i kuća?

Ja bih to nazvao četvrtom fazom Vjekina života u Ruandi. Razorena zemlja, razoreno društvo, razoreni odnosi. Oni koji su bili progonjeni zauzeli su vlast. S druge strane, oni koji su druge progonili sada su progonjeni. Ponovno, pomoć potrebitima. Ne mijenja se uloga fratra redovnika. Samo se mijenja kontekst. Nebrojeni su projekti koje je započeo, vodio i ostvario: veliko sirotište, gradnja kuća i pokušaj da se svakome osigura vrt, krava, ovca ili koza, gradnja škola, rad na pomirenju, spajanje obitelji itd.

Ja bih posebno spomenuo rad sa zatvorenicima i pokušaj da se poboljšaju uvjeti u zatvoreničkim kampovima. Odjednom, za one koji su ga slavili u ratu, a sada su na vlasti, on postaje gotovo izdajnik jer pomaže zatvorenike, neprijatelje, ratne zločince. Kao i za vrijeme rata, tako i poslije rata, on je i slavljen i kritiziran. Samo se strane mijenjaju.

Bio sam kratko u Africi prije tri godine. Kad sam se vratio, vrlo brzo sam shvatio da Afrika čovjeka osvoji, a da ga ni ne oslovi, a kamoli izrekne bilo kakav kompliment. Nakon 17 godina rada i života u Africi vratio si se u Europu. Kako su to primili tvoji afrički župljani, a kako ti? Jesi li u kontaktu s njima i posjetiš li ih s vremena na vrijeme? Osjećaš li nostalgiju za posve drukčijim načinom života u Africi?

U ovih 17 godina, šest godina sam radio u franjevačkoj formaciji. Onoga momenta kada je Fidelis Mwesigye, fratar kojega sam primio u postulat, postao meštar novaka, mislio sam da trebam ići, ići negdje na drugu stranu. Kada se zamislim i počnem hodati po mjestima i krajolicima gdje sam bio, po licima osoba koje sam susreo, uhvati me topli osjećaj zahvalnosti Bogu za taj dar.

Istina je, volio bih susresti ljude, ali tamo u selu, gdje smo pravili cigle, zaštićivali izvore, ili u crkvi gdje smo slavili liturgiju. Volio bih vidjeti koliko je porastao avokado koji sam zasadio, ali mnogo toga nije više moguće.

Po povratku si dakle bio župnik u Zagrebu, gvardijan u Podsusedu, a sada u Belgiji vodiš malu zajednicu Hrvata katolika i pripremaš franjevačke kandidate za misionarski rad. Usporedi nam afrički i europski koncept vjere i pastoralnoga rada. Je li Europa potrebna misionara?

U početku sam „bolovao” u Tuzli. Ne samo da je klima bila hladna. Liturgije su mi izgledale hladne, siromašne, kratke, sprovodi bez osjećaja. Svi su nešto bili zauzeti, nešto su radili, ja sam se tražio. Sporije se „ulazilo” i postajalo dio zajednice. Toplina se ostvaruje kroz upoznavanje i susret s ljudima, kroz jedan angažman u njihovim potrebama, a za to treba vremena. Nema sumnje, to je počelo. Nažalost, kratko sam ostao u Tuzli.

Prelazak u Zagreb, preuzimanje župe, nije ostavilo mnogo vremena za traženje. U svojoj izgubljenosti sam trebao nešto uraditi s povjerenom mi zajednicom. Oslobođen gradnje i usmjeren na pastoral, danas se najviše sjećam redovnoga župnog vjeronauka za sve razrede, slavljenja dječjih sv. misa i posjeta bolesnicima svakoga prvog petka.

Gotovo je nemoguće usporediti koncepte. Pojmovi Afrika i Europa preopširni su! Misionari u Europi!? Europa treba duhovnosti. Gradnju, socijalni rad, znanost, škole, zdravstvo, muzeologiju u Europi je preuzela socijalna država odrasla na kršćanskim principima. Ipak, nisu ovo područja izvan crkvenoga djelovanja. Ali, meditacija nad Riječju Božjom, a ne tradicija, mora biti ona koja nas upućuje na bilo kakvo djelovanje, pa nešto i iz ovih područja.

Imaš li kakav savjet za sve one koji razmišljaju o odlasku i pastoralnom ili volonterskom radu u Africi?

Mislim da malo koje zvanje daje mogućnosti kao naš redovnički, franjevački život: otići, raditi, učiti u drugom kontekstu. Vidjeti kako drugi ljudi žive! Vidjeti druge modele. To može biti veliko bogatstvo za našu lokalnu Crkvu u Bosni. Ali potrebno se odvojiti, ući u drugi svijet. Odvojiti se bilo je prije lakše nego danas. Sa svemoćnim aplikacijama, i oni koji odu, mogu ostati kod kuće. Onima koji se premišljaju poručujem: Nemoj se plašiti. Pokušaj! Daj iskreno što možeš. Ostalo je u Božjim rukama.

A je li taj rad u Africi imao nekoga pozitivnog utjecaja na mene, to mogu reći samo oni s kojima sam radio i danas radim.

Izvor:
Svjetlo riječi