Objavljeno:
21. 05. 2018. 09:00
Franjevačka klasična gimnazija i Konvikt Visoko

Petak je. Školsko zvono označilo je kraj školskoga sata i u trenu se hodnici ispuniše žamorom razigranih djevojčica i dječaka. Smiju se, gurkaju i jedni drugima nešto prepričavaju... Kad susretnu nekoga od profesora, uozbilje se i pristojno pozdrave, a zatim u mladenačkoj maniri nastavljaju do sljedeće učionice i predmeta koji je na rasporedu. Sav ambijent ovdje jednostavno odiše životom, urednošću i znanjem.

Razgovarala i snimila: Rafaela Obučić

Dok iščekujem dogovoreni susret s fra Stipom Alandžakom, ravnateljem Konvikta i pedagogom, u kafeteriji se pridružujem profesorima, koji su upravo završili s nastavom, radoznalo zapitkujući o školi, učenicima, njihovoj međusobnoj suradnji. Već na prvi pogled može se primijetiti da su mlad profesorski kolektiv među kojim vlada jedno pozitivno ozračje protkano franjevačkim duhom i vrednotama.

U svojim počecima Franjevačka klasična gimnazija bila je zamišljena kao škola za izobrazbu sjemeništaraca, odnosno dječaka koji su željeli poći u fratre. Kao takva je i osnovana 1882. u Kreševu, ali je nakon godinu dana premještena u Guču Goru gdje je ostala sve do 1900. godine. Te iste godine učenici se sele u Visoko, gdje su iz temelja podignuti današnji samostan sv. Bonaventure sa sjemenišnom zgradom. Kako je poslije Prvoga svjetskog rata vladalo veliko zanimanje za Gimnaziju, ukazala se potreba da se ona otvori za sve učenike željne znanja i sveobuhvatnoga obrazovanja, pa su franjevci odlučili podignuti još jednu zgradu koja će služiti isključivo za vanjske đake. Tako je 1928. godine izgrađen Konvikt u kojemu su bili smješteni đaci koji su dolazili iz cijele Jugoslavije, bez obzira na vjeru i naciju. U tom razdoblju koji se pamti i kao najplodnije razdoblje škole, učenici su bili samo dječaci. To je potrajalo do 1945. kada dolazi do promjene vlasti na našim prostorima. Fra Stipo Alandžak ističe da tadašnja vlast nije bila naklonjena vjerskim institucijama, iako Franjevačka klasična gimnazija nikada nije bila vjerska škola, nego škola s klasičnom izobrazbom otvorena za sve učenike: „Nažalost, tadašnja vlast to nije prepoznala i smjestila nas je u skupinu vjerskih institucija i zabranila rad naše škole. Zahvaljujući snalažljivosti fratara, profesora i naše uprave toga vremena, ona nije u potpunosti dokinuta. Ostala je kao jedna privatna škola, državno nije bila priznata i mogli su je pohađati samo naši kandidati – sjemeništarci.”

Franjevcima je uz to oduzeta zgrada Konvikta, koji je pretvoren u vojarnu JNA, a veći dio samostana i sjemeništa pretvoren je u gradsku gimnaziju. Godine 1964. vraćeno im je sjemenište, ali ne i Konvikt. Tek nakon ratnoga izbjeglištva sjemeništaraca i njihovih profesora u Italiji i Baškoj Vodi, više od desetljeća nakon rata, 2005. je franjevcima vraćena nacionalizirana imovina u kojoj je boravila vojska. Odmah se počelo s obnovom jer je Konvikt bio u ruševnom stanju i veći dio zgrade se morao ponovno graditi.

Visočani se i danas živo sjećaju novoga vremena koje je počelo po okončanju oružanih sukoba, jer im je povratak fratara, a s njima i sjemeništa i Gimnazije, bio veća garancija da je rat završio, nego što je to bilo potpisivanje Daytonskoga sporazuma.

Franjevački duh optimizma

Franjevačka klasična gimnazija najzad je 2007. godine ponovno širom otvorila svoja vrata, a prve dvije generacije učenika školu su završile u sjemenišnoj zgradi. Kada je 2009. godine Konvikt u potpunosti obnovljen, učenici su se preselili i do današnjega dana broj konviktoraca, kako onih koji stanuju ovdje tako i onih koji dolaze iz grada i okolice, neprestano se povećavao. U ovoj školskoj godini njih približno 150 kroz franjevačku školu odgoja i obrazovanja priprema se za izazove koji ih čekaju na životnom putu. „Konvikt je odgojno-obrazovna institucija koja se ravna prema načelima i propisima odgoja u školama i domovima, s tim da pokušavamo dodati i notu više, a to je naša franjevačka, gdje se gaji zajedništvo među učenicima, bliskost i osjećaj domaće atmosfere i poprilično u tome uspijevamo. Djeca su zadovoljna svojim životom, radom i smještajem ovdje”, kaže fra Stipo.

Osim obvezatnoga školskog programa i kućnoga reda, učenički život ovdje ispunjen je i dodatnim druženjima i slavljima rođendana, a kroz biološke, kemijske, informatičke, novinarske, glazbene i mnoge druge sekcije omogućeno im je da otkrivaju i razvijaju svoje talente na svim područjima. Uz fra Stipu kao pedagoga, u odgoju učenika redovito sudjeluju i sestre franjevke: s. Anica Markelić, s. Željka Dramac i s. Lidija Jurišić, koje su s učenicima 24 sata: „Nastojimo ih poučiti da postanu samostalni, odgovorni prema povjerenim im zadaćama, u ovom slučaju to su školske i neke kućne obveze, da se uče organizirati i koristiti svoje vrijeme, biti uredni i dijeliti zajednički prostor počevši od soba, zatim da se uče pravilno ponašati za stolom i stvarati ispravan odnos prema hrani”, kaže s. Anica.

Tatjana Miočević Tasić, 32-godišnja profesorica kemije iz Kiseljaka, sa svojom mladom ekipom znanstvenika iz kemijske sekcije u prosincu 2017. osvojila je prvo mjesto na natjecanju Lajk za naučnu ekipu, s projektom besplatnoga zagrijavanja tople vode pomoću struje koja se proizvodi hodanjem po kvarcnim pločama. Oduševljena učenicima i suradnjom s profesorskim kolektivom, kaže da su sretni jer imaju opremljene kabinete tako da učenici mogu cjelokupno kemijsko znanje praktično vidjeti i primijeniti: „Inzistiram na tome da shvate i usvoje gdje se kemija može primijeniti u svakodnevici kako bi sebi olakšali život te ujedno bili i ekološki osviješteni.”

Dio pobjedničkoga tima je i odlikaš Petar Tuka, učenik III. razreda, koji osim u kemijskoj sekciji sudjeluje i u mnogim drugim sekcijama, a uz to je i tajnik Frame te zamjenik predsjednika Vijeća učenika. Svoje iskustvo dosadašnjega školovanja sažeo je u tri riječi – red, rad i disciplina: „Ako već imamo ponuđeno znanje, šteta je ne iskoristiti ga. Trebamo biti zahvalni, sjesti i učiti. Svi smo ovdje jer želimo nastaviti školovanje. Već sam počeo razmišljati što dalje i zasad mislim da ću upisati kemiju i biologiju”, kaže Petar.

Poseban ton životu u Konviktu, ali i cijeloj franjevačkoj zajednici Bosne Srebrene daje framaška skupina koja okuplja mlade iz cijele BiH, pa je s vremenom upravo Konvikt postao sjedište i središte kompletne Franjevačke mladeži za sva njihova važnija okupljanja i susrete. Kroz godinu su prepoznatljivi i posebni dani adventa i korizme u kojima učenici s odgajateljima priređuju molitvene i tematske susrete, hodočašća i radionice.
Različiti međunarodni turniri i sportska natjecanja od 2005. su se udomaćila u gimnazijskoj dvorani, koja ponajprije služi učenicima za održavanje sata tjelesne kulture, ali je otvorena i za druge sportaše, na poseban način za sportske klubove iz Visokog, pa i iz okolice.

Česta putovanja i sudjelovanje na seminarima iz klasičnih jezika, uz mini ekskurzije koje se organiziraju svake godine, učenicima omogućuju da se izravno upoznaju s drugim kulturama, usavrše jezik i razviju prijateljstva. Budući da je Gimnazija razvila plodnu suradnju s partnerskim školama u Koblenzu i Bolzanu, svake godine skupina učenika provede po jedan tjedan na razmjeni sudjelujući u nastavi koja se odvija na njemačkom jeziku.

Sve ovo vrijeme franjevačka je zajednica u Visokom bila i ostala respektabilan i prepoznatljiv dionik društvenoga života, a franjevci baštinici višestoljetnoga povijesnog i kulturnog blaga koje su prenosili iz generacije u generaciju kroz odgojno-obrazovnu dimenziju franjevačke karizme. I sama se prisjećam fra Filipa Zubaka, bosanskoga franjevca koji je svojim životom, spremnošću da poduči i pomogne svakome, a sve to kroz zdravi humor i šalu, utisnuo pečat u živote mnogih Visočana.

Mustafa Hajrić, učenik III. razreda svakodnevno u školu vozari iz obližnjega naselja Buzići. Za Gimnaziju je doznao na jednom od natjecanja iz matematike za osmaše i na prvi pogled osvojili su ga urednost, organiziranost profesora i toplina osoblja: „Poslije natjecateljskoga dijela ravnatelj fra Zvonko nam je pokazao što sve škola nudi i mene su privukli. Volim čitati tako da je knjižnica za mene ovdje pravo bogatstvo, kao i lapidarij i mnoge druge vrijedne zbirke. Ponekad se uči i do kasnih sati, ali zato mi neće biti velika promjena na fakultetu, samo ću nastaviti s radom i navikama koje sam stekao. Posebna doza ljepote je što upoznajem mlade ljude iz raznih krajeva BiH, s različitim kulturnim običajima”, kaže ovaj mladi matematičar u duši, kako je sam sebe nazvao.

U susretu s fra Ivanom Nujićem, tajnikom Franjevačke klasične gimnazije i profesorom hrvatskoga jezika, koji me dočekao u svome uredu, oboje ga se vrlo rado spominjemo. Veli fra Ivan da su fra Filip Zubak, koji danas svoje umirovljeničke dane provodi na Plehanu, i pokojni fra Ignacije Gavran, dugogodišnji profesor u visočkoj gimnaziji, za njega prvorazredni primjer ljudske i intelektualne širine. Upravo su njih dvojica franjevački uzori koji su mnoge oblikovali kroz gimnazijske i sjemenišne dane. I sam je mišljenja da su najveće bogatstvo jedne ustanove upravo njezini ljudi: „Kod nas su to nastavnici, učenici i roditelji – tri neodvojiva segmenta. Ne treba ni jedan prenaglašavati. Zatim ideja koja ljude ujedinjuje, a naša je ideja franjevačka: odgovornost za svijet, za društvo, za prirodu, ekologiju, za dobrobit svih. Da svima bude dobro i da se ljudi jedni drugih ne boje, nego da žive sa svima u povjerenju.” Osvrćući se na cjelokupnu društvenu zbilju, dodaje da je danas mladima općenito potrebno usađivati duh optimizma: „Jer sve oko nas je pesimistično. Stalno slušamo o tomu kako su oni koji su pametni otišli u Njemačku. Ja bih drukčije rekao: tko je hrabar, ostaje ovdje. Tko se ne boji i tko može, ostaje ovdje. Uvijek su ljudi odlazili. Vjerujem da kao vjernici možemo u Bosni napraviti neki iskorak. Ova zadaća nije lagana, ali nema je tko drugi napisati, nego mi.”

Dvadesepetogodišnja Dajana Ćosić iz Busovače među prvima se na poticaj svoga župnika upisala u Gimnaziju kada je ponovno otvorena za vanjske đake. Maturirala je 2011. i, kako kaže, s lakoćom upisala i završila u Zagrebu studij Grčkoga i latinskog jezika i književnosti.

Osim temeljitoga znanja i odgoja, Dajana ističe da je u susretu s drugim ljudima primijetila koliko je franjevačkoga duha i svjetonazora usvojila kroz obrazovanje u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji: „Ova me škola oblikovala kao osobu, promijenila moje dotadašnje stavove i poglede na život i svijet.”

Danas ona rame uz rame sa svojim nekadašnjim profesorima nastavlja prenositi bogato naslijeđe klasičnih jezika novim generacijama: „Grčki i latinski smatraju se jednim od težih predmeta, ali mislim da učenici najvećim dijelom ipak dolaze sa strahom i predrasudama. Raduje me što mnogi promijene mišljenje i počnu pokazivati zanimanje za ove jezike, koji se nazivaju mrtvim samo zato što se, takoreći, ne govore. Kad ih dublje upoznamo, zapravo vidimo da su grčki i latinski svuda oko nas jer su oni temelj mnogih znanosti.”

Ispunjena vedrinom, napuštam franjevačku školu odgoja i obrazovanja i nastavljam dalje preko rijeke. Zastajem na mostu koji spaja dvije gradske obale, a što je još važnije, povezuje ljude. Osvrćem se i promatram Gimnaziju iz druge perspektive dok poda mnom osunčana Bosna mirno protječe. Duboko udišem svježi proljetni zrak, osjećam kako se vjetar poigrava mojom kosom. Nema straha i zabrinutosti glede budućnosti, sve dok je fratara koji su duboko ukorijenjeni u vjeru koja već stoljećima korača s Bogom i u svemu se oslanja na Njegovu providnost i vodstvo.

 

Izvor:
Svjetlo riječi