Objavljeno:
17. 01. 2020. 10:15

Dvadeseto je stoljeće obilježeno trima razornim ratovima s teškim posljedicama, od kojih je Drugi  svjetski rat (1941. – 1945.) za provinciju Bosnu Srebrenu bio daleko najtragičniji.

Piše: fra Anđelko Barun

U Prvom svjetskom ratu (1914. – 1918.) u BiH je stradalo 360 000 osoba, ili 19 % stanovništva. Posljedice su rata najteže pogodile siromašno stanovništvo. Bosanski franjevci u tom ratu nisu doživjeli pogubljenja i stradanja kao u druga dva.

Drugi svjetski rat

Drugi je svjetski rat bio najsmrtonosniji sukob u ljudskoj povijesti. U ratu je stradalo oko 55 milijuna ljudi, a bilo je daleko više ranjenih. U njemu je sudjelovalo oko 110 milijuna vojnika iz 61 zemlje. Ratni i poratni vihori sručili su se i na provinciju Bosnu Srebrenu.

Kao rezultat rata nastala je Federativna Republika Jugoslavija, utemeljena na komunističkim, jednostranačkim i ateističkim principima. Jugoslavenska je komunistička vlast neposredno poslije rata činila strašne zločine, posebice nad hrvatskim narodom. Broj stradalih, prema navođenju povjesničara, enormno se razlikuje. Dr. Jurčević piše: „Godine 1945., neposredno nakon završetka rata, preko slovenskog teritorija se prema Austriji u velikom kaosu povlačilo oko pola milijuna hrvatskih civila i oko 200 tisuća hrvatskih vojnika... To znači da se oko 700 tisuća Hrvata pokušalo bijegom spasiti od komunizma.” Većinu ih je zarobila jugoslavenska vojska, tek se dvadesetak posto uspjelo probiti do Bleiburga ili u druge dijelove Koruške. Tu su ih zarobili Britanci, izručili jugoslavenskim vlastima koje su ih priključile onoj zarobljenoj većini. Neki su zarobljenici poslani u JNA, neki su i pušteni ili su na neki drugi način izmakli smrti. Mnoštvo ih je stradalo u tzv. Blajburškoj tragediji. Radi se o koloni smrti, nazvanoj Križni put, od Slovenije, preko Hrvatske, BiH i Srbije sve do Makedonije. Na tom su putu, bez suđenja, čak i bez vođenja evidencije, zarobljenici mučeni i brutalno ubijani. O stradanjima svjedoče masovne grobnice kojih je u Sloveniji pronađeno 600, u Hrvatskoj 850, u BiH 100, u Srbiji 200. Dosad najveće otkopano grobište nalazi se u šumi Tezno kraj Maribora. U tom se stratištu nalazi između 15 i 20 tisuća pogubljenih. Velikih grobišta ima nekoliko na području Dravograda, Slovenj Gradeca, Celja, Hudoj jami. Na Križnom putu ubijena su sedmorica bosanskih franjevaca u Maceljskoj šumi kraj Krapine.

Komunistička Jugoslavija držala je Katoličku Crkvu nazadnjačkim čimbenikom u društvu i svojim velikim neprijateljem. Stoga je svećenike i nakon rata maltretirala, zatvarala, i ubijala. Na prostorima Jugoslavije u ratu i poraću ubijeno je 664 katoličkih svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. To je više nego takvih pogubljenja u svim drugim komunističkim europskim zemljama zajedno.

U vremenu od 1941. do 1946. stradalo je 68 franjevaca Bosne Srebrene: ubijeno je 39 svećenika, jedan časni brat, devetorica bogoslova, osmorica sjemeništaraca. Jedan je franjevac umro od mučenja u zatvoru 1947. godine, a desetorica su umrli od tifusa koji je bio posljedica rata. Ubijanjem svećenika komunističke su vlasti željele utjerati strah među ljude.

Poslijeratna stradanja

Iako je Ustavom FNRJ svim građanima zajamčena sloboda savjesti, vjeroispovijesti i vršenja vjerskih dužnosti, to praktično nije vrijedilo za svećenike. Smatrani su i dalje državnim neprijateljima koje ne treba pustiti na miru. Slijedila su zatvaranja, montirani procesi, lažni svjedoci i osude na smrt strijeljanjem, doživotni ili dugogodišnji zatvori. Najčešći razlozi za osudu navodili su se: protunarodni rad, kolaboracija s ustašama, križarima i drugim ideološkim neprijateljima.

Drugi je svjetski rat bio najsmrtonosniji sukob u ljudskoj povijesti. U ratu je stradalo oko 55 milijuna ljudi, a bilo je daleko više ranjenih. U njemu je sudjelovalo oko 110 milijuna vojnika iz 61 zemlje. Ratni i poratni vihori sručili su se i na provinciju Bosnu Srebrenu

Pravi razlog je mržnja prema Crkvi i hrvatskom narodu te svećenicima koji su po prirodi svoga poziva društveno daleko opasniji, kako i stoji u obrazloženju jedne presude. Od 1944. do 1985. u zatvorima je bilo 98 bosanskih fratara. Nekad ih je istovremeno bilo 60 zatvorenih.

Materijalni gubici

Uz ogromne osobne gubitke, Bosna Srebrena je od komunističke jugoslavenske vlasti pretrpjela i velike materijalne štete. Uništeni su samostan i crkva u Gučoj Gori, crkva na Šćitu, župne crkve u Suhom Polju i Bihaću. I franjevcima su oduzimani posjedi, a samostani i župni stanovi morali su ustupiti veći dio svojih prostorija za smještaj vojske, bolnica, skladišta i slično.

Oduzeta je zgrada Teologije u Sarajevu, zgrada Konvikta u Visokom i većina prostora sjemenišne zgrade. Pet godina su fratri morali napustili samostan u Kreševu jer je u njemu bila smještena vojska.

Rat 1991. – 1995.

U studenom 1991. godine crnogorske snage potpomognute Jugoslavenskom armijom napale su i uništile selo Ravno. Tim počinje rat u BiH koji će trajati do potpisivanja Daytonskoga mirovnog sporazuma u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Rat je još prije zahvatio Hrvatsku, nazivaju ga Domovinskim ratom, a u BiH se redovito kaže „u posljednjem ratu”. U ratu je velikosrpski agresor, potpomognut od JNA, izvršio zločine nad civilnim nesrpskim stanovništvom, porušio mnogobrojne crkve, samostane, bolnice, škole, sela i gradove. Nesrpsko je stanovništvo zatvarano, mučeno u koncentracijskim logorima i ubijano, sve s ciljem stvaranja Velike Srbije. U Srebrenici je izvršen genocid nad Bošnjacima, stradalo je oko 8000 muškaraca. Uništeno je ili teže oštećeno 1000 samo katoličkih crkvenih objekata. Za svaku su osudu i zločini s druge dvije strane, učinjeni na Srbima ili bilo kome drugome.

U ratu je 1993. i 1994. došlo do većih sukoba između Bošnjaka i Hrvata. Jedna i druga strana morale su uložiti više napora da do sukoba ne dođe, jer upravo taj sukob ima dalekosežne negativne posljedice za budućnost BiH. Brojni su Hrvati katolici u ratnim sukobima bili prisiljeni napustiti Bosnu. Završetkom rata u BiH je ostala jedna trećina predratnoga stanovništva. U ratu su smrtno stradala i četvorica bosanskih fratara. Bosnu su morale napustiti sve tri franjevačke odgojne ustanove: Sjemenište, Teologija i Novicijat. Nijedan samostanski distrikt nije bio pošteđen od većih ili manjih razaranja. Srpske snage potpuno su uništile samostan i crkvu na Plehanu, crkve na Petrićevcu i u Jajcu, svetište sv. Ive u Podmilačju i brojne druge franjevačke crkve i stanove. U ratu su franjevci ostajali na svojim radnim mjestima, napuštali su ih samo ako su bili prisiljeni na bijeg zajedno sa svojim župljanima, za koje su se i u izgnanstvu brinuli duhovno i materijalno.

U knjizi Svjedoci i učitelji (str. 45.) napisao sam 2002. godine: „Daytonskim sporazumom nisu riješena mnoga pitanja od životne važnosti za sva tri naroda. Presudnu i konačnu odluku donosi međunarodni predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Sporazum je nepravedan i stoga neodrživ. Već se godinama, na bazi Daytonskog sporazuma, pokušava formirati država triju ravnopravnih konstitutivnih naroda: Bošnjaka (Muslimana), Srba i Hrvata. Ne uspijeva se naći zadovoljavajuće rješenje. Na nepravdi se, zaista, ne može graditi bolje sutra, svjetlija budućnost. Sva su tri konstitutivna naroda nezadovoljna. Svi čeznu za boljim i pravednijim rješenjem.” I danas je, nažalost, tako. Imperativ je što prije pronaći takvo rješenje po kojem će sva tri konstitutivna naroda biti ravnopravna, sretna i zadovoljna u svojoj domovini Bosni i Hercegovini.

Izvor:
Svjetlo riječi