Objavljeno:
12. 06. 2018. 09:15

U Tuzli gotovo da nema čovjeka koji se s posebnim poštovanjem ne odnosi prema franjevcima. Bilo koga da pitate za fratre, za njihovu ljubav prema Bosni, Tuzli, obrazovanju ili umjetnosti, svatko će vam iznijeti svoje pozitivno iskustvo s njima.

Piše: Maja Nikolić

Posljednjih dvadeset i pet godina, reći će mnogi, fratri su napravili čudo u Tuzli. Posvetili su se puku, postali ozbiljni pregovarači u donošenjima odluka za očuvanje kulturne baštine. Također, Franjevački samostan je ostao nezaobilazan u posjetima brojnih uglednih dužnosnika, predsjednika i premijera država, diplomatskih predstavnika, ministara vlada BiH i Hrvatske, ali i ljudi koji zaista cijene Franjevački samostan Tuzla.

Iako su pretrpjeli brojna protjerivanja, zatvaranja pa čak i nepoštivanja, može se reći da su se danas izdigli i pokazali da su kroz svoju povijest na ovim prostorima željeli samo širiti mir i dobro.

Taj povijesni život franjevaca u stvarnosti je posljednjih godina kroz svoje zapise posebno istaknuo fra Josip Zvonimir Bošnjaković (1929.) svjedočeći tako o trajnoj ulozi franjevaca koji se nikada nisu bojali sustava, ljudi, politika nego svojim entuzijazmom jačali katoličku vjeru na ovim prostorima. Fra Josip Zvonimir Bošnjaković, kojega ljudi ovdje rado zovu fra Jozo, iako je bio zatočen u zatvorske ćelije Tuzle i Zenice, a samo zbog svoga svečeničkog djelovanja i gradnje crkava, nikada se nije bojao kritizirati pogrešne sustave koji su ljudima, pa i njemu samome, uskraćivali pravo na slobodu, ali i riječ Božju.

Zahvaljujući fra Jozi izgrađen je novi franjevački samostan s kraja 80-ih godina u Tuzli, a nakon što je stara crkva porušena zbog, kako je obrazloženo, slijeganja Tuzle.

Fra Jozo je budućim generacijama ostavio u trajni zalog svoje zapise o povijesti franjevačkoga samostana, njegovim dobročiniteljima i djelovanju franjevaca na ovim prostorima u knjizi koju je sam napisao.

U teškim vremenima s početka devedesetih godina i fra Petar Matanović je, uz fra Jozu, sudjelovalo u obnovi rada hrvatskih kulturnih institucija poput HKD Napredak i Hrvatskog doma. Fra Petar Matanović je potaknuo obnovu rada Matice hrvatske te 1992. godine pokrenuo izlazak Hrvatskoga glasnika, danas jedinoga lista s hrvatskim predznakom. Brojne humanitarne organzacije poput Caritasa i Kruha svetog Ante, pod okriljem franjevaca, širom su držale otvorena vrata svim ljudima.

Povijest kao zalog budućnosti

Danas se franjevci u Tuzli vraćaju svojim korijenima te obnavljaju svoju višestoljetnu tradiciju na ovim prostorima. Takvu inicijativu pokrenuo je prije svega fra Zdravko Anđić želeći otrgnuti od zaborava Gradovrh na kojemu je nekada bio franjevački samostan, a čiju je misiju naslijedio sadašnji gvardijan fra Mario Divković.

Naime, u tuzlanskom kraju Solina postoji povijesna priča o franjevačkom samostanu Gradovrh. U XVI. i XVII. stoljeću franjevački samostan na Gradovrhu bio je žila kucavica vjerskoga, kulturnoga i prosvjetnoga života s velikom crkvom i Učilištem na kojemu je predavao i prvi pisac na narodnom jeziku u BiH fra Matija Divković. Kada su franjevci bili protjerani iz Zvornika i Gornjih Soli, sadašnje Gornje Tuzle, na Gradovrh (1541. godine), sa sobom su donijeli čudotvornu sliku Zvorničke Gospe, pred kojom su se molili ne samo katolici nego i narodi drugih konfesija. Nakon što su prije 330 godina protjerani s ovih prostora, franjevci su se opet vratili na Gradovrh. U prosincu 2012. godine tuzlanski gvardijan fra Mario Divković otkupio je od solinske obitelji Hodžić zemljište na kojemu su se do 1688. godine nalazili crkva i franjevački samostan. Svake godine, na blagdan Gospe od Anđela na tom mjestu, koje domaći muslimani zovu „fratarske njive”, održava se hodočašće i sveta misa. A hodočašće vjernika kreće od novoizgrađene crkve u Solini koju je projektirao tuzlanski arhitekt Juro Pranjić u obliku Noine arke, a čiji toranj simbolično gleda upravo prema Gradovrhu. Zanimljivo je da na ovo hodočašće rado dolaze Bačani iz Vojvodine čiji su pradjedovi protjerani odavde. Neki od njih, poput gospođe Marije Tubić, istraživali su ovdje svoje korijene. „S majčine strane, jedan od mojih daljih predaka bio je u toj jednoj grupi koja je prije 330 godina došla u Bač. Ti naši šokački koreni, vojvođanski, jesu odavde, iz Tuzle. To Šokaca što ima, što u Baču, što u Monoštoru, što gore, severno, to je sve ustvari došlo odavde”, posvjedočila je Marija. Svoju povijest franjevci u Tuzli su počeli obnavljati i to na nagovor fra Zdravka Anđića, sadašnjega župnika u župi sv. Ilije Proroka u Zenici, a koji je sve do 2012. godine bio gvardijan Franjevačkoga samostana u Tuzli.

Povratak franjevaca na svoje

Danas je u ovome gradu svima zadivljujuća priča o izgradnji Hrvatskog kulturnog centra na nekadašnjem crkvenom zemljištu u središtu Tuzle. Hrvatski kulturni centar Sveti Franjo trajno je svjedočanstvo višestoljetne povijesti djelovanja franjevaca na ovim prostorima. Ova institucija izrasta danas u arhitektonsku oazu nacionalne kulture, identiteta i franjevačkoga duha. Izgradnja ovoga centra ideja je također fra Zdravka Anđića.

„Meni je jako drago što je ova ideja o izgradnji Centra prihvaćena od cijeloga bratstva. To znači da nakon naših promjena koje su redovite, čovjek koji je poslije došao nastavio je s radom na ovoj ideji. Meni je drago da je naše lokalno bratstvo prihvatilo ovu ideju kao svoju. Bez obzira tko ju je pokrenuo, svaki drugi fratar koji dođe ovdje treba je nastaviti. Zahvaljujući Božjoj providnosti i našim bratskim odnosima fra Mario je nastavio graditi ovaj Centar. Naša ideja sada već poprima svoje stvarno obličje”, kaže fra Zdravko Anđić.

Zanimljivo je da Hrvatski kulturni centar Sveti Franjo ima obrise stare katoličke crkve koja je, naglašavamo, morala biti porušena.

„Ovaj Centar i treba imati takve temelje i obrise jer se radi o revitalizaciji stare jezgre grada Tuzle. Hrvatski kulturni centar u sebi ima prije svega društveni i kulturni značaj, da nastavi ono što mnogi u Europi i svijetu žele – graditi dijalog s drugima i drukčijima. To je, vidite, moguće ostvariti. I to se ostvaruje u ovom malenom mikrokosmosu”, naglašava fra Zdravko.

„Ne samo sebi živjeti nego i drugome služiti”

HKC Sveti Franjo budi nadu mnogim ljudima u Tuzli da će franjevci u budućnosti aktivno sudjelovati u društvenom životu grada, posebice u kulturi. Ideju HKC Sveti Franjo u smislen i funkcionalan projekt proveo je tuzlanski arhitekt i prijatelj Franjevačkoga samostana Tuzla Juro Pranjić.

„Jedan dio je osmišljen u vidu univerzalne dvorane čiji će sadržaji biti različito koncipirani. Imamo i prateći objekt koji će također imati svoju ogromnu funkcionalnost. Imamo i Aleju franjevaca kojom želimo zahvaliti našim fratrima što su nam kroz svoju povijest toliko toga dali i ostavili. Valja naglasiti da je vanjska forma objekta zamišljena kao zahvala rudarskim generacijama – bijelim i crnim rudarima, koji su obilježili našu povijest. Takva zahvala usmjerena je našim djedovima i bakama”, kaže ugledni tuzlanski arhitekt Juro Pranjić te dodaje da su Hrvati ovoga kraja vezani za Tuzlu i žele ovim Centrom postaviti svoj znak, a to je znak njihove nazočnosti.

„To je moguće samo simbolima. Svoju prisutnost Hrvati su ovdje uvijek ostvarivali kroz institucije, kroz školstvo i, naravno, kroz Katoličku Crkvu. Mi smo ovaj projekt i zamislili tako da ga ostvarimo u zajedništvu sa svim Hrvatima Bosne i Hercegovine. Imali smo potporu Vlade Republike Hrvatske, ali i potporu stručne, političke i mjesne javnosti. Nismo imali opstrukcija u izgradnji ovoga značajnog objekta”, istaknuo je Pranjić.

Nositelj i investitor radova na HKC-u Sveti Franjo je Franjevački samostan Tuzla, a današnji gvardijan toga samostana fra Mario Divković osobito se, uz svoju subraću u samostanu fra Josipa Zvonimira Bošnjakovića, fra Franju Ninića te fra Božidara Štrkalja zalaže da radovi budu što prije privedeni kraju.

„Jedno vrijeme smo zaista bili u strahu. Pitali smo se hoćemo li imati donatore. Uz podršku moje subraće franjevaca našli smo donatore i krenuli s izgradnjom. Za sada napredujemo i već vidimo Hrvatski kulturni centar kao instituciju koja među nama živi. Naravno, slijedi nam sada unutarnje uređenje”, pojasnio nam je gvardijan fra Mario Divković.

Financiranje radova na izvedbi projekta HKC-a Sveti Franjo u Tuzli u najvećoj mjeri osiguravala je do sada Vlada Republike Hrvatske, preko Ureda za Hrvate izvan domovine.

Duhovno bogatstvo ljudi

Župe Šikara, Breške i Drijenča, koje također pripadaju Franjevačkom samostanu Tuzla, iako se suočavaju sa sve većim odlaskom svojih župljana u zapadne zemlje, nastoje izgrađivati živu zajednicu među svojim vjernicima. Tamošnji župnici: fra Marko Lovrić, fra Marko Antić i fra Franjo Martinović ne gube nadu. Naprotiv, vrlo često i sami su domaćini raznih okupljanja ljudi kroz različita događanja. Baka Ana iz Brežaka kaže: „Ne treba nama ništa. Samo topla riječ i podrška u očuvanju naše tradicije. Naši svećenici su naši političari.”

Život franjevaca, koliko god ga mnogi nazivali jednostavnim, nije lagan. I sami nastoje u vremenu beznađa izgrađivati radost i entuzijazam.

Primjer tome je Galerija Kristian Kreković koja također djeluje pri Franjevačkom samostanu u Tuzli gdje se održavaju izložbe istaknutih mladih umjetnika iz BiH, a koje Tuzlaci rado posjećuju. Već dugi niz godina tuzlanski franjevci organiziraju i višednevnu manifestaciju Petrovo u Tuzli koja se organizira u mjesecu lipnju, a obiluje izložbama, promocijama knjiga, a završava koncertom klasične glazbe kada ovaj grad posjećuju istaknuti umjetnici s različitih glazbenih akademija, odnosno prestižnih kazališnih kuća.

Zanimljivo je da se na brojne kulturne manifestacije, koje organiziraju druge institucije u Tuzli, odazivaju i franjevci želeći time dati svoj doprinos u promicanju kulture i dijaloga.

Mladi koji ovdje djeluju pri Franjevačkoj mladeži (Frama) nedavno su proslavili svojih 25 godina postojanja. Valja istaknuti da su se upravo na ovom mjestu izrodile mnoge ljubavi i prijateljstva te da nekadašnji framaši danas rado sudjeluju u župnim aktivnostima kao roditelji ili supružnici te voditelji zbora, kulturnih događanja, duhovnih obnova ili humanitarnih akcija i radionica.

Franjevci u Tuzli, vratit ćemo se na početak ovoga teksta, zaslužuju posebno mjesto u cijeloj tuzlanskoj zajednici, među svim narodima. O tome danas mnogi javno svjedoče. U najtežim vremenima, tvrde mnogi, franjevci su ovdje gradili mir i dobro. Ali to zaslužuje nove redove i stranice.

Izvor:
Svjetlo riječi