Objavljeno:
28. 04. 2017. 15:15

Borba protiv onečiš­ćenja prirode i briga za stvoreni svijet, zacijelo su znakovi istinskoga napretka civilizacije kojega se nipošto ne smijemo odreći. No, ostajući na pukom izvanjskome području, nećemo nikada biti kadri dovoljno se približiti duhu sv. Franje, jer je on zahvatio mnogo dublje.

Piše: Pavo Filipović

Osjećajem nečuvene pobožnosti grlio je sve stvorove... Fra Toma Čelanski, životopisac sv. Franje Asiškog, gore navedenim riječima naglašava ljubav sv. Franje za sva stvorenja. Toj svojoj ljubavi svetac je i sam dao pjesnički izričaj u čuvenoj Pjesmi brata Sunca ili Pjesmi stvorenja.

Kad čitamo kitice Franjine Pjesme stvorenja i prelistavamo neobične i lijepe anegdote sa stvorenjima Božjim u njegovim životopisima, legendama i cvjetićima, onda se ni ne čudimo što ga je blaženi papa Ivan Pavao II. 1979. godine proglasio zaštitnikom ekologije i na generalnoj audijenciji, 17. siječnja 2000, pozvao na "ekološko obraćenje".

Što je to "ekologija"? Opravdano je u ovome kontekstu pitati što je to uopće ekologija? Riječ ekologija dolazi od grčkih riječi oikos, što znači kuća, dom, ognjište i logos koja ima nekoliko značenja: riječ, misao, smisao, nauk. "Ekologija je, prema doslovnom značenju, nauk o kući; od raznih fizičkih kuća u kojima čovjek živi, ona ima u vidu prostorno najveću – našu Zemlju" (V. Hösle, Filozofija ekološke krize). Zemlja, kao zajednički dom (oikos) svih živih bića i sve nežive stvarnosti, sve se više nameće kao nezaobilazna tema za teološko-etičko promišljanje koje želi biti osjetljivo za radosti i nade, žalosti i tjeskobe današnjih ljudi (GS 1). A tjeskoba današnjih ljudi sastoji se upravo u zabrinutosti za Zemlju kao zajednički dom svih ljudi i svega stvorenja.

Mnogi suvremeni filozofi našu ekološku situaciju interpretiraju kao apokaliptičnu (primjerice H. Jonas). Ističu kako moramo smanjiti broj kiklopa, jednookih, u našemu svijetu koji ne vide jasno prijeteće opasnosti – kako u našoj javnosti vlada ravnodušnost kao temeljna emocija i kao najprisutnija reakcija na zbivanja u svijetu. Pored nas, tvrde oni, prolaze, a da se i ne očešu, fundamentalni problemi društva. Pritom je ekološki problem jedan od najurgentnijih. Tako primjerice H. Häring u jednome svojem članku izjavljuje: "Apokalipsa nije danas više rezultat uzbuđene mašte, nego nova situacija predstavlja realnu apokaliptiku. Moramo lobirati za novo ponašanje budući da postoji apokaliptička hitnost." Iako ne poričem ispravnost njihovih uvida u današnje ekološko stanje svijeta i opravdanost inzistiranja na novome ponašanju prema prirodi, ipak sumnjam u ispravnost načina njihova poziva na "ekološko obraćenje" i traženja "bioetičkoga senzibiliteta" (A. Čović). Mislim kako je "motivacijsko-psihološki važnije naučiti ljude da iznova osjete ljepote prirode nego im prikazivati moralno zlo razaranja okoliša, želimo li što dugoročno postići" (V. Hösle). A može li nam pritom tko drugi biti od veće pomoći od sv. Franje Asiškog?

Franjina "ekološka" duhovnost – ekologija srca. Iako duhovnost sv. Franje predstavlja silovit impuls u zapadnome svijetu, ipak se mora priznati kako je ona u svojim "ekološkim" aspektima ostala gotovo potpuno zanemarena i zaboravljena kroz mnoga stoljeća povijesti Franjevačkoga pokreta. Tek kad su se ekološki problemi nagomilali, počelo se duhovnost sv. Franje iznova otkrivati i osvjetljavati njezine ekološke crte. Zanimljivo je da je među prvima sv. Franju kao rješenje suvremene ekološke krize predložio nekatolik, povjesničar Lynn T. White Jr., u svojemu članku iz 1967. godine The Historical Roots of Our Ecological Crisis (Povijesni korijeni ekološke krize) u kojemu piše: "Predlažem Franju za zaštitnika ekologa." U okviru ovoga članka o ekološkim aspektima Franjine duhovnosti možemo govoriti naravno samo u kratkim crtama.

Siromah iz Asiza je na "drugima nepoznat način pronicao tajne stvorova oštrinom srca kao onaj koji je već unišao u slobodu slave sinova Božjih" (T. Čelanski, Prvi životopis, 81). Zbog toga je sv. Bonaventura i mogao reći da je Franjo izgledao kao nov čovjek i s onoga svijeta – homo alterius saeculi. Ali, gdje je ključ toga njegovog odnosa prema svemu stvorenom?

Krš­ćanska angelologija (nauka o anđelima) poznaje devet korova anđela. Posljednji kor tvore serafini. Riječ seraf je tajanstvena riječ. U hebrejskomu jeziku ona ima značenje: gorjeti, žariti, isijavati. Sv. Hildegarda od Bingena serafine u svojim vizijama gleda kao svjetlosne duhove koji gore poput rasplamtjele vatre. Poput gorućega grma koji je vidio Mojsije, i oni su cijeli u plamenu, ali ne izgaraju. Sva njihova želja i čežnja usmjerena je na gledanje Boga. Oni su žive buktinje ljubavi prema Bogu. Zbog toga oni od svih anđeoskih korova stoje najbliže prijestolju Božjem. Njihova preplavljujuća svjetlost odlikuje se izvanrednom čistoćom. Simbol su, dakle, gledanja Boga (visio beatifica) i goruće ljubavi prema Bogu (amor ardens). Kad se za sv. Franju kaže da je bio "k'o seraf čist i svet" ili kad ga se naziva "serafski otac", tada se želi istaknuti njegova blizina Bogu i ljubav prema Stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga.

Njegovi životopisci ističu kako je, dok bi prolazio asiškim ulicama, promatrao Božji narod i plačući vikao: "Ljubav nije ljubljena! Ljubav nije ljubljena!" Franjo je, možda kao nijedan drugi svetac u povijesti krš­ćanstva, imao iskustvo ljubavi Božje. Njegov Credo je glasio: "Bog je ljubav!" (usp. 1 Iv 4,8). Ta je ljubav u njemu činila nevjerojatne stvari. Prema predaji, Franjo se jednom prilikom bacio u grm pun trnovitih ruža kako bi se oslobodio iskušenja koja su ga salijetala. Ruže su nato izgubile trnje. Na tome mjestu i danas rastu ruže bez trnja, a kaže se da im, ako ih tkogod pokuša presaditi na bilo koje drugo mjesto, ponovno izraste trnje. On je u Bogu ljubavi ljubio sva stvorenja i ona su mu zbog toga ljubav uzvraćala: vatra ga nije opekla, ruže su odbacile sa sebe trnje, bijesni vuk je postao kao umiljato janje, ptice su slušale njegove propovijedi... Franjo "osjećajem nečuvene pobožnosti grli sve stvorove, govori im o Gospodinu i potiče ih da ga slave. Pažljiv je prema uljanicama, svjetiljkama i svijećama. Nije htio svojom rukom priječiti njihovo svjetlo, jer je njihovo svjetlo znak vječnoga svjetla. S poštovanjem je hodio po kamenju i to zbog Onoga koji sebe naziva Stijenom. Kad bi braća sjekla drva, branio je da se stablo sasvim posiječe. Htio je da mu se ostavi nada da će ponovno potjerati. Vrtlaru je naredio da oko vrta ostavi neokopanu među kako bi u svoje vrijeme zelenilo biljaka i dražest cvijeća propovijedala o divnome Ocu svega. Naredio je da se unutar vrta uredi mali vrt za mirisno bilje i cvijeće da one, koji to budu promatrali, podsjeća na vječno uživanje. Uklanjao bi s puta crviće da ne budu pogaženi nogama. Naredio je da se pčelama donese meda i najboljega vina da u zimskoj studeni ne izginu. Sve životinje je nazivao braćom i sestrama iako je među svakovrsnom zvjeradi posebno volio one blage" (T. Čelanski, Drugi životopis, 165).

Za sv. Franju se može slobodno reći kako "čak i među svecima on ima izgled ekscentrika" (G. K. Chesterton). Ostao je on to i u svojemu posljednjem trenutku. U svome je smrtnom času "naredio da se na nj stave cilicij (pokornički pojas) i da ga pospu pepelom, jer je doskora imao postati prah i pepeo" (T. Čelanski, Prvi životopis, 110). I u tim posljednjim trenutcima svoga ovozemnog života "pozivao je i sve stvorove da hvale Boga; i riječima, što ih je nekoć sastavio (Pjesma stvorenja, nap. a.), pozivao ih je na božansku ljubav. Štoviše, i samu smrt je, koja je svima strašna i mrska, poticao na pohvale i njoj je veselo išao u susret i pozivao je u svoj gostinjac: 'Dobro mi došla, sestro moja, smrti'" (T. Čelanski, Drugi životopis, 217). Posljednje što je od braće zatražio bijaše da ga, kad opaze da je već pri kraju, gola polože na zemlju. Možemo sa sigurnoš­ću reći kako su zvijezde, koje toga dana bijahu svojim nebeskim putanjama prolazile visoko iznad istrošenoga i mršavoga tijela, u "siromašku iz Asiza" po privi put vidjele čovjeka koji je uspio ublažiti uzdisaje i porođajne bolove stvorenoga svijeta (usp. Rim 8,22).

Mnogi su suvremenici postali osjetljivi za stvoreni svijet (prirodu). Izvanredna je danas briga za izvanjsko onečiš­ćenje Zemlje i vode, za rastvaranje ozonskoga omotača. Šokirani smo kad na televizijskim ekranima ili u novinama prikažu slike ptica koje velikom mukom izlaze iz gustoga naftnog pokrivača i koje više ne mogu rastvoriti svojih krila kako bi se vinule u visinu za let, kaže R. Cantalamessa. Borba protiv onečiš­ćenja prirode i briga za stvoreni svijet, zacijelo su znakovi istinskoga napretka civilizacije kojega se nipošto ne smijemo odreći. No, ostajući na pukom izvanjskome području, nećemo nikada biti kadri dovoljno se približiti duhu sv. Franje, jer je on zahvatio mnogo dublje. Franjo je znao da ono "što iz čovjeka izlazi, to onečiš­ćuje čovjeka. Ta iz nutrine, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli... Sva ta zla iznutra izlaze i onečiš­ćuju čovjeka" (Mk 7,20-23). Tražio je "ekologiju srca" (R. Cantalamessa), odnosno "ekologiju čovjeka" (Benedikt XVI.). Stoga je i molio: "Prosvijetli tmine moga srca!"

Radi se, dakle, o pitanju etike i antropologije: oduprijeti se kušnjama nekontrolirane želje za posjedovanjem i moći, vladanjem, izrabljivanjem, neumjerenosti u uživanju Zemljinih dobara. Nasuprot tomu, potrebno nam je oživljavanje "asketskih ideala" (V. Hösle) po uzoru na sv. Franju koji je bio siromašan i ponizan, poslušan, skroman, blag prema svakoj osobi i svakome stvorenju, koji je ižaravao uljudnost i ljubaznost, koji je u svemu tražio "svetu jednostavnost", koji je "krotio brata magarca" (tijelo i njegove prekomjerne potrebe), bio mirotvorac, čovjek pun sućuti i suosjećanja, prepun dobrohotnosti i dobrotvornosti, nježan i prema najsitnijemu stvoru. Po uzoru na Sina Božjega koji se "nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši lik sluge…" (Fil 2,6-7) i Franjo je sebe učinio najmanjim i spustio se do stvorenja. Ostvarenje Franjinih "ekoloških" i "bioetičkih" kreposti, vrednota, stavova i osjećaja, može nas dovesti do sasvim novoga odnosa sa stvorenim svijetom. Taj novi odnos prema stvorenome, jest odnos "novog stvorenja" prema stvorenome, jer "ako je tko u Kristu, on je novi stvor" (2 Kor 5,17). Kao novi stvor, dapače kao "alter Christus" (drugi Krist), Franjo je imao istančanu osjetljivost i sluh za stvoreni svijet. On je čuo tužaljke i uzdisaje stvorenja. Sv. Hildegarda od Bingena na neosjetljivost za uzdahe stvorenog svijeta vizionarsko-pjesnički ovako izražava u svojoj knjizi Liber vitae meritorum (Knjiga životnih zasluga): "I začuh kako iz elemenata zemlje snažni glas Čovjeku govori: 'Mi ne možemo više hodati i svoju putanju prema odredbi našeg Gospodara dovršiti, jer ljudi nas svojim zlim djelima izokreću kao u nekom mlinu odozdol prema gore. Već zaudaramo kao kuga i umiremo od gladi za potpunom pravdom. Ali sada su svi vjetrovi postali opori i puni truleži liš­ća, a zrak povraća prljavštinu, jer ljudi ne otvaraju svojih usta da to poprave. Snaga zelenila vene od nepravednog praznovjerja i bezbožnog ludila izopačenih ljudskih duša, koje bi htjele svaku stvar po svojim željama upraviti te govore: 'Tko je taj Gospodar, kojega nikada ne vidimo?' Cjelokupno stvorenje teži svome Stvoritelju, i budući da ih je Jedini načinio, on ih potpuno i razumije. Ali čovjek je buntovnik… Tada im Čovjek odgovori: 'Ja ću vas očistiti svojom namjerom kao metlom i poslat ću muku na ljude doklegod se k meni ne vrate. U tom ću vremenu učiniti mnoga srca po srcu mome. I kolikogod da ste zaprljani, toliko ću vas očistiti mukama onih koji su vam lice unakazili'." Franjina "ekološka" duhovnost nas čini osjetljivima za "tužaljku elemenata" i "uzdisaje stvorenja".

Sv. Franjo i "zeleni Papa". U jednome izdanju renomiranoga američkog časopisa Forbes papa Benedikt XVI. je svrstan među pet najutjecajnijih ljudi u svijetu. Tko bi mu mogao nijekati da je intelektualac od formata koji je nastojao utjecati na crk­vena i svjetska zbivanja? Ono što kaže dodiruje i razum i srce. Među mnogim temama kojih se taj Papa dotakao, posebno mjesto zauzima i tema ekologije i klimatskih promjena. No, kada je riječ o toj temi, papa Benedikt XVI. nije ostao tek na razradbi temeljnih načela katoličke ekologije i pružanju teoretskih smjernica, nego je poduzeo i čitav niz konkretnih koraka u državici Vatikan. Za vrijeme svoje službe, od travnja 2005. do veljače 2013. godine, dao je u Vatikanu, u sklopu renoviranja audijencijske dvorane Pavao VI., ugraditi solarne kolektore veličine nogometnoga igrališta, zbog čega je Vatikan 2008. godine dobio Europsku solarnu nagradu. Uz to je, u vrijeme njegove službe, izrađen dugoročni projekt prelaska na obnovljivu energiju koji se treba ostvariti do 2020. godine. U sklopu projekta prelaska Vatikana na obnovljivu energiju su i dva ZEV-automobila (zero-emissio vehicle) marke Renault Kangooo Maxi Z. E. Gledano po broju stanovnika, time je država Vatikan na prvome mjestu u svijetu po korištenju obnovljivih energija. Vrijedno je spomena još i to da je Papinska akademija znanosti za vrijeme Benedikta XVI. (2011. godine) izradila vrlo ozbiljnu studiju o klimatskim promjenama. Među važnije papine "ekološke poteze" spada i proglašenje sv. Hildegarde od Bingena, njemačke svetice mističarke iz 12. stoljeća, crk­venom naučiteljicom (doctor ecclesiae), 2012. godine. Njezin teološki nauk je, prema samim Papinim riječima, od izvanrednoga značaja i aktualnosti na mnogim područjima teologije, a osobito na području ekologije. Svim time papa Benedikt XVI. zaslužio je nadimak "zeleni Papa" i odaslao znakove koji snažno progovaraju današnjemu svijetu. Pri svemu tome moramo znati kako mu je nepresušni izvor nadahnuća uvijek bio sv. Franjo. Godine 2012. izašla je na njemačkome govornom području Benediktova knjiga Lehrer des Glaubens. Franziskaner und Dominikaner (Učitelji vjere. Franjevci i dominikanci) u kojoj pruža teološki portret sv. Franje Asiškog. Čini se da Franjin ekološki impuls u Crk­vi nailazi na vrlo plodno tlo.

Izvor:
Svjetlo riječi