Objavljeno:
01. 03. 2018. 08:00

„Jedno se sunce rodilo svijetu.ˮ Ovim je riječima najveći talijanski pjesnik Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji (Raj, 11. pjevanje) aludirao na Franjino rođenje, koje se zbilo krajem 1181. ili početkom 1182., u Asizu.

piše fra Danijel Nikolić

Uistinu, Franjo Asiški najveći je svetac u povijesti Crkve. Franjo nosi naziv i alter Christus (drugi Krist). Bio je doista živa slika Krista. Zvali su ga također Isusovim bratom. Njegov je ideal bio sljedeći: biti poput Isusa; razmatrati Krista iz evanđelja, snažno ga ljubiti, oponašati njegove kreposti.

Tipične karakteristike Franjine duhovnosti jesu: siromaštvo, malenost i bratstvo. Čini se da je danas u modernom svijetu, u kojemu su međuljudski odnosi pokidani i u kojemu nedostaje povjerenja, najviše potrebno govoriti o bratstvu kao temeljnoj vrijednosti.

Kako je Franjo shvaćao i živio bratstvo najbolje ćemo razumjeti iščitavajući njegove spise. Tu se jasno može vidjeti da mu je uvijek prvi uzor Isus Krist koji je, utjelovivši se u ovom svijetu, postao svima nama brat, jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu. Nadalje, bratski život za Franju je znak našega odnosa prema Bogu. Ako postoji među nama pravi bratski život, to znači da smo u dijalogu i zajedništvu s Bogom. Ako u našem životu nije na djelu prava bratska ljubav, onda se teško može govoriti o pravoj ljubavi prema Bogu.

Ljubav na djelu

Franjo se, dakle, nadahnjuje evanđeljem, životom Isusa i njegovih prvih učenika. Za življenje u Franjinu bratstvu važni su i tekstovi iz Prve Petrove poslanice gdje apostol Petar na više mjesta (1Pt 1,22; 2,15-17; 3,8-9) govori o uzajamnoj bratskoj ljubavi i brizi jednih za druge. Tako su temelji na kojima Franjo gradi i živi svoje bratstvo: evanđeoska ljubav, uzajamno radosno prihvaćanje, uzajamna vjernost i poštovanje, raspoloživost, jednakost, te dijalog i susret (kapitul). Zbog toga Franjo, osnivajući novi red u Crkvi, ne preuzima do tada ustaljenu formu monaškoga i redovničkoga života – communitas (zajedništvo), nego osniva fraternitas – bratstvo.

On ide u središte problema: želi činiti pokoru iskazujući ljubav i milosrđe svakom stvorenju. Bog je sve stvorio dobro i lijepo. Zato su sva stvorenja vrijedna jer ona očituju Boga koji nas voli. Ona su sakrament jer se u tim vidljivim stvarima očituje Božja ljubav prema nama. Zato je Franjo sve ljude i sva ostala stvorenja: sunce, mjesec, brda, planine, vodu, zrak, cvijeće, more, životinje, kišu, led, pa i samu smrt nazivao braćom i sestrama. Osjećaj sveopćega bratstva i ljubavi prema svemu stvorenom, koji mu je nadahnuo slavnu Pjesmu stvorenja, vrlo je aktualna i nadahnjujuća poruka.

Franjo vjeruje i živi onu Isusovu: svi ste vi braća među sobom. Osnovno pravilo za njega je jednostavno: živjeti evanđelje. Sam se najprije odriče svoga bogatstva, nasljedstva i ovozemaljskoga oca. Ocem zove samo Onoga na nebesima, ali nikad ne govori loše o svom ovozemaljskom ocu. Čak sebe ne smatra ni ocem, niti utemeljiteljem reda, pa tako u Oporuci kaže: „Gospodin mi dade braću”. U svojim spisima nikad ne koristi riječ communitas. Radije za svoju zajednicu upotrebljava termin fraternitas. Jedina riječ koju u svojim spisima koristi više od riječi brat i bratstvo jest riječ Gospodin.

Za razliku od drugih monaških redova onoga doba koji su u svom redu slijedili očinsku logiku (poslušnost opatu), Franjo, dakle, slijedi bratsku logiku promovirajući autonomiju svakoga pojedinog brata. Franjo ne uzima sebi naslov otac, nego sam sebe uvijek naziva brat Franjo. U bratstvu smo svi jednaki. Svi smo, dakle, jednaki gledajući vrednote i ljudsko dostojanstvo. Ali nismo svi isti, jer postoje različitosti i nemamo svi iste sposobnosti. Svatko bi trebao razvijati svoje talente, ali i poštivati tuđe.

Međutim, u današnjem modernom zapadnom svijetu jako se snažno propagira i živi individualizam. A individualizam je zatajenje ideje bratstva. Individualizam čini bratstvo nemogućim. Svi su redovi u Crkvi nastajali zbog neke potrebe, bilo u Crkvi bilo u društvu. Koja je potreba danas u svijetu? Međuljudski odnosi! Zbog individualizma gotovo da i nema pravih i iskrenih međuljudskih odnosa. Danas je uistinu problem ući u odnos s drugima. Mnogo se govori o privatnosti zbog koje se ljudi uopće ne usuđuju ući u bilo kakav odnos. Zbog toga postoje u našem društvu tolike negativne podjele među ljudima, natjecanja pa čak i ratovi.

Odnos pun empatije

Takvo stanje uvelike se prenijelo i u naše kršćanske zajednice, obiteljske i crkvene, i očito je da su potrebne mnoge promjene da bi se među ljude vratilo toliko potrebno povjerenje. Zato se prvo treba stvoriti pravi odnos među ljudima, ne onaj birokratski, nego pun ljubavi i empatije. Stoga je vrlo važno u obiteljima i religijskim zajednicama da se njihovi članovi često sastaju i razgovaraju. Čini se da je danas ovo prvo možda i moguće, dok ovo drugo... Jasno je da svi ne možemo biti prijatelji, ali moramo imati bratski odnos prema drugima. Pravo bratstvo se stvara u jednoj klimi bez predrasuda, osuda, ogovaranja, omalovažavanja.

U svojim spisima nikad ne koristi riječ communitas. Radije za svoju zajednicu upotrebljava termin fraternitas. Jedina riječ koju u svojim spisima koristi više od riječi brat i bratstvo jest riječ Gospodin

To se najbolje vidi u Franjinu Pismu jednom ministru kojem odgovara kako se ponašati s bratom koji je pogriješio: „I po tome hoću da spoznam da ljubiš Boga i mene, njegova i tvojega slugu, ako to činiš, to jest da ne bude nijednog brata na svijetu koji bi sagriješio koliko god bi mogao sagriješiti koji bi, kad vidi tvoje oči, otišao bez tvojega smilovanja, ako je smilovanje zatražio. A ako nije zatražio smilovanja, ti zatraži od njega da li hoće smilovanje. Pa kad bi nakon toga tisuću puta pred tobom sagriješio, ljubi ga više nego mene zato da bi ga privukao Gospodinu, i uvijek budi samilostan prema takvima... A sva braća koja bi znala da je sagriješio neka ga ne sramote niti ogovaraju, nego neka imaju prema njemu veliko milosrđe i neka grijeh svoga brata nipošto ne iznose u javnost, jer ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni.”

Još jedan Franjin tekst važan za međuljudske odnose jest Opomena br. 25: „Blago sluzi koji toliko ljubi svoga brata i toliko ga se boji kad je daleko od njega kao da bi bio uz njega, te ništa ne govori njemu za leđima što ne bi mogao reći u ljubavi pred njim.”

Moramo promijeniti klimu u društvu da bismo poboljšali odnose, da bismo uopće ušli u odnos s nekim. Ne odmah s osudom, mrmljanjem, pričom iza leđa nego s empatijom! Jer najčešće se iza pogreške druge osobe, krije neka osobna patnja. Ali ulazeći u odnos s promijenjenom klimom, možemo promijeniti sebe, druge i svijet.

Franjo je uvijek činio dobro, pozitivno. Promjena i jest ako se čini pozitivno. Jer ako se uzvraća zlo na zlo, ostaje se zatvorenim u krugu zla i ništa se pritom ne mijenja. Jedna poslovica kaže: „Ne proklinji tamu stalno, nego učini nešto dobro: upali svijeću!ˮ Franjo kao i Krist želi da svi budemo jednaki jer smo stvorenja i djeca Božja, da budemo otvoreni jedni prema drugima i da svakom pristupamo s povjerenjem. Ovakvo Franjino bratstvo možda je neostvarivo, netko bi rekao. Ali Isus nam je pokazao da tako može i treba biti, Franjo je pokazao svojim životom da se taj ideal može ostvariti ovdje na zemlji. I bit ćemo ispunjeni radošću.

Izvor:
Svjetlo riječi