Objavljeno:
31. 01. 2020. 14:45

Naša je poznata izreka „Čovjek uči dok je živ i umre kao budala”. I još ovo govorimo kada bismo najradije odustali od učenja jer se kao ne isplati. Ne znamo puno toga što nam se čini da bismo svakako trebali znati. Iritira što ne znamo zašto se ljudi ponašaju na određeni način i mislimo da ako bismo predvidjeli neko ponašanje, da bismo se zaštitili te bi nas tako što manje povrijedili.

Piše: s. Jelena Antolović

Dok u mladim danima tijekom školovanja učimo matematiku, fiziku i kemiju, čini nam se da smo uzalud učili jer premalo nam je od svega toga jasno. Učimo povijest iz udžbenika pa onda drugi izvori pred nas stavljaju upitnike kako možda nije bilo sve tako. Učimo vjeronauk, a onda se u odrastanju pojavljuju stalne dileme u vezi vjere i duhovnoga života. Gdje su prave istine i kako pravilno učiti ako ćemo barem nešto naučiti i je li škola najgori krivac što se badava mučimo i opet ništa ne znamo?

Školsko učenje je, svakako, najbolja organizacija u prenošenju znanja do kojega je ljudska civilizacija došla. Istina, škole su često nespretne u pronalaženju načina kako to znanje prenijeti pa se većini učenika to znanje učini bezveznim i nevrijednim. U moderno vrijeme veliki broj učitelja ima teškoća kako dobro obavljati svoj posao. Budući da učitelji više ne poučavaju strogoćom kao nekada, na učenicima je da sudjeluju u osmišljavanju načina prenošenja i stjecanja svoga znanja.

Način na koji uče mala djeca možda je najbrže i najsvrsishodnije učenje. Malo dijete nije opterećeno što će se nešto uništiti, oštetiti i praviti veliku buku, jer malo dijete ne smatra to učenje kao mučenje, nego istraživanje u kojemu uživa. Otkriva čudesni svijet. Kada bi se cijelo naše školovanje nastavilo tako u radosnom otkrivanju kroz matematiku, kemiju, umjetnost i dr., kako bismo bolje i kvalitetnije učili? Svatko od nas treba naučiti kako učiti i prilagoditi učenje sebi te tražiti odgovore na sebi poseban način: traženjem praktičnoga objašnjenja od učitelja, nekoga drugog odraslog, putem interneta u prirodi.

Kako omogućiti maloj djeci da nauče učiti? Gledajmo kako se mala djeca vole igrati. Više od gotovih igračaka vole praznu plastičnu bocu kojom lupaju i papir koji deru ili šuškavu vrećicu ili foliju koja proizvodi određeni zvuk. Žele manipulirati i promatrati što će se dogoditi. Čuju zanimljive zvukove i stvaraju nepredvidive oblike te stvaraju sebi podlogu za učenje matematike, fizike, umjetnosti. Dijete nije opterećeno što iz toga uči, nego se divi onome što se događa i raduje se onome što može postići svojim djelovanjem. Proučava koliko energije treba uložiti za trganje i sl. S vremenom dijete dobiva upozorenja što je dopušteno, a što nije kako bi moglo nastaviti istraživati da ne stvara štetu i da se ne ozlijedi. Mi smo dužni djeci ta upozorenja dati jasno i ostati dosljedni tomu, ali mu i osigurati da istražuje nudeći materijal i prostor koji mu možemo omogućiti. Koliko najjednostavniji predmeti nude beskrajno mogućnosti za igru i istraživanje pokazuje nam nogometna, ali i svaka druga, lopta. Profesionalni nogometaši igraju loptom preko trideset godina svoga života i još ne otkriju sve kombinacije koje mogu postići njome služeći se samo svojim tijelom. Kada bi nogometaš bio sam na terenu, on sigurno ne bi pronašao toliko novih kombinacija koje nije ni znao da zna dok ga nisu natjerali drugi igrači da ih u tom trenutku na brzinu pronađe. Tako i naša djeca sa svim materijalima koji im ponudimo, najprije se njima bave samo iz znatiželje, a poslije kada to bude potrebno, napravit će nešto korisno u sasvim drugim situacijama.

Gotove igračke koliko god bile skupe i privlačne te imale mnoštvo funkcija koje zveckaju i sviraju ne mogu zamijeniti istraživački potencijal neoblikovanoga materijala iz kojega ni mi ni dijete ne znamo što može nastati. Koji materijali su malom djetetu predmeti istraživanja? Sva ambalaža koja vam dođe pod ruku (s koje uklonite opasnost da se dijete ozlijedi kao oštri dijelovi da se dijete ne bi porezalo ili mali predmeti koje bi moglo progutati): kutije od kreme, bočice od šampona, male kutijice od paste za zube, kutije od cipela, velike kutije u koje dijete može ući, plastične boce, role od toaletnoga papira, role od folije i ubrusa, papirnate tanjuriće, plastične čaše, stiroporne plohe i sl. Ako će sav taj materijal i tako ići u reciklažu ili smeće, to što će ga dijete potrgati u nekoliko minuta neće načiniti štetu, a djetetu će omogućiti istraživanje i igru. Samo poslije malo dijete ovakve će stvari istražujući uništavati dok s djetetom već u trećoj godini možete od svih ovih materijala uz malo ljepila osmišljavati različite instalacije, konstrukcije, tunele, garaže, labirinte i sl. Dijete će vjerojatno najoriginalnije smisliti igru od ovih materijala bez pomoći odrasloga ako mu uz materijal ostavimo prostor i vrijeme. Zato bi svakom malom djetetu među njegovim gotovim igračkama trebalo omogućiti i barem jednu veliku kutiju s neoblikovanim materijalom, tj. sve ono što ćemo poslije baciti u smeće, ali najprije neka se malo dijete tim poigra.

Molitva

O moj Bože dragi,
malen ti se molim,
pouči me kako
da sve ljude volim.

Dok sam još ovako
u danima mlađim,
od jutra do mraka
da veselo radim.

I da nosim rado
sve što mi se desi
čuj molitvu moju,
Oče na nebesima.

Izvor:
Svjetlo riječi