Objavljeno:
21. 04. 2020. 15:15

U našim krajevima iz različitih razloga župnici često ne kupuju nove svijeće za svaki novi Uskrs, nego samo dopišu novu znamenku da bi godina bila ispravna, ali to nije redovita praksa u Katoličkoj Crkvi. Jednako tako u svijetu se izbjegava korištenje parafinskoga voska ili plastičnih svijeća u kojima gori fitilj umočen u ulje. Ispravna praksa Katoličke Crkve jest nabavka nove svijeće od pčelinjega voska koja je pravi simbol Krista, kako se pjeva i u Hvalospjevu uskrsnoj svijeći. Umjesto da se svijeće recikliraju na način da ih se ponovno koristi i naredne godine, potrebno je starim uskrsnim svijećama pronaći novu namjenu. Pitamo se stoga, što se dogodi sa prošlogodišnjim uskrsnim svijećama?

U neogotičkoj crkvi sv. Ane u malom mjestu Twistringen nedaleko od Bremena izložene su usrksne svijeće prošlih godina. Župa pripada biskupiji Osnabrück, a župljani i župnik jednostavno nisu htjeli da iskorištene svijeće nestanu u ormaru. U crkvi svete Ane svijeće se užižu i uz posebne prigode, primjerice uz  ekumensku molitvu zajednice iz Taizéa.

Predstojnik župnoga vijeća ove župe pak dodaje kako je ideja za ovakav način „skladištenja“ uskrsnih svijeća potječe iz jednoga samostana. Naime, već više godina na taj se način čuvaju uskrsne svijeće u crkvi benediktinske opatije sv. Skolastike u mjestu Dinklage, koje je od Twistringena udaljeno oko 45 kilometara.

U nekim župama i samostanima postoji običaj da se uskrsna svijeća daruje jednoj osobi ili obitelji iz župe u kojoj je nedavno preminuo član obitelji. Jer svijeća uskrsne noći simbol je Uskrsloga Krista i postavlja se uz lijes prilikom ispraćaja pokojnika. Ako se prošlogodišnja svijeća daruje obitelji koja je u žalosti, onda ta svijeća može i izvan vremena svoje liturgijske uporabe ostati simbol nade.

Vlč. Marius Linnenborn voditelj je Njemačkoga liturgijskog instituta u Trieru. On smatra kako je moguće da se uskrsnu svijeću daruje vjernicima koji su se pokazali angažiranima u tijeku prošle godine ili pak sakristanu ili prakaraturu koji ide u mirovinu, kao poseban dar za kraj službe. „Predlažem da se svijeća ipak preda nekoj skupini koja je aktivna u župi. U vrijeme bogoslužja za djecu ili prilikom sastanka zajednice staraca ova svijeća može podsjećati na Usrks. A mogu je uzeti i suradnici u župi ili vjeroučitelji u obližnjoj školi, kako bi se koristili prilikom predavanja o Uskrsu. Ima baš mnogo načina kako se uskrsnoj svijeći može produžiti vrijeme korištenja“, tvrdi Linnenoborn.

Vrijedi podsjetiti na „životna razdoblja“ jedne uskrsne svijeće u crkvi. Najprije se u slavlju uskrsne noći ona blagoslivlja i užiže prvi put. Potom se ona u vrijeme 50-dnevne proslave Uskrsa, sve do svetkovine Duhova, postavlja kod ambona, odakle se naviješta Riječ Božja, te se užiže prilikom misnoga slavlja. Nakon svetkovine Duhova svijeća se postavlja na odgovarajući svijećnjak u blizini krsnoga zdenca, te se koristi u slavljima krštenja. Tom prilikom svijeća novokrštenika užiže se o tu župnu uskrsnu svijeću.

Stručnjak za liturgiju vlč. Linnenborn svakako predlaže da uskrsna svijeća pronađe put do nove uporabe „Jer svijeća je stvorena da svijetli i izgara, a ne da završi u smeću ili bude zaboravljena u nekom ormaru u sakristiji. A to posebno vrijedi za jednu uskrsnu svijeću.”

Izvor:
Svjetlo riječi