Objavljeno:
26. 11. 2017. 08:15

Retorički (govornički) oblici su usmeno-književni oblici koji se ostvaruju umijećem govorenja. Ovaj oblik usmene književnosti podrazumijeva basme ili zaklinjanja, zdravice, brojalice i brzalice, blagoslove, kletve, rugalice.

Piše: Ana Papić

Poznati su bili i u najstarijim civilizacijama. Aristotel ih karakterizira kao ukrašeni govor, dok Ciceron retoriku naziva umijećem govorenja i uvjeravanja. Petar Hektorović je u djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje zapisao zdravice što ih ribari pjevaju naizmjence. Cilj govornika je vještim govorom zadržavati pažnju i dobro raspoloženje okupljenih. Usmeno-književna retorika podrazumijeva govorenje kojemu je zadaća nekoga u nešto uvjeriti, kazati neke sadržaje govornim umijećem kako bi se pridobilo slušatelja i da bi se takvim tekstom postigli željeni učinci. (Botica, 1995: 261)

Retorika (grč. rhetorikós – pripadati govorničkoj vještini) je bila znanstvena disciplina koja proučava oblike i pravila govorništva te školska disciplina koja daje upute i poučava dobrom i uspješnom govorništvu. Iako je govorništvo kod Hrvata uvijek bilo njegovano, retorici u usmenoj književnosti pozornost se počela pridavati tek u novije vrijeme.

Retorika vračanja

Basma (egzorcizam, zaklinjanje, bajalica, bajavica) je usmeno-retorički oblik kojim se želi nekoga ili nešto zaštititi od bolesti i demonskih sila. Izvođači ovih oblika su odabrane osobe koje se nazivaju mole, moliboge, bogomolje, bogomoljke. Mola se prekriži i izmoli Vjerovanje te se na koncu obreda prekriži. Liječile su ljude od demonskih sila, bolesti, poganice, straha, vrtoglavice, protiv uroka i more. (Kekez, 1996: 282, 283) Bajalo se protiv bolesti ljudi i stoke, ujeda zmija te se štitilo stoku od bolesti i demonskih bića. Molilo se i kad se krava nije dala pomusti, kad se mlijeko nije dalo izmesti, usiriti, ukiseliti. Bajalo se i protiv magle, dima, groma, oluje, nevremena, a za vrijeme suše bajalo se za kišu. (Dragić, 2007/2008: 505) U basmama su se odgonili bolest i demoni:

Oj, poganice pogana,

oj, nemilice nemila,

oj, nesritnice nesritna.

Nesritna izrodice,

izrodica ti majka.

Iđi, nesritna izrodice, u pustinju:

dje sveti Ilija gromove odgoni,

dje čedo ne plače,

dje pivci ne pjevaju,

dje ždripci ne ržu,

dje se Bogu ne moli.

Ajde nesritna nesritnice,

razađide se po svitu,

ko što čelica po cvitu;

po visokim planinam’,

po morskim dubinam’.

Ajde, nesritnice nesritna:

U duboko more,

tude ti je misto.

Za uvike vikova amen.

Izgovaralo se tri puta, a na kraju se svaki put molilo Vjerovanje i preporučilo se za koga se molilo. (Ivić, 1986: 148)

Blagoslovi i kletve

Zdravice se najčešće govore u svadbama, ali i za druge proslave kao što su imendani, rođendani, proslave svetih sakramenata, godišnjice itd. Ritam zdravice je svečan, najčešće je riječ o kraćim oblicima, ali ima ih i s razrađenom pričom. U zdravicama su izražene želje za zdravljem, blagoslovom, uspjehom, srećom...

Koliko na njivi bilo zrna pšenice,

toliko Bog dao ovnova vilaša;

mladih snaša, jaraca rogoša,

vranih konja i debelih volova.

Zdravice ponekada imaju i šaljivih osobina, a postoje i parodijske zdravice, anti-zdravice, šaljivi govori kojima se, tobože, želi sve obrnuto od želja iskazivanih u ozbiljnoj zdravici. Na svadbenim se svečanostima drže i drugi govori koji su rijetko bili pomno bilježeni i objavljivani. (Bošković-Stulli, 1972: 55)

Svi zdravi i svima Bog pomog'o!

Ovu zdravicu za svu braću okolo sjedeći

i očima gledamo i ustima jedemo.

Ljubili se, ne mrzili se mnogo ljeta i godina.

Pred kućom ti stog, pomog'o ti Bog.

Nekome dijelio šakom, nekom kapom,

nekom vrećom, a nama okolo sjedećim

svakom dobrom srećom.

Nekada je svadbena povorka bunjevačkih Hrvata podrazumijevala mastalundžije. Običaj dolazi iz vremena turske okupacije, a podrazumijevao je naoružane mladiće koji su čuvali mladu od turskih otmičara. Kad bi doveli mladu, pile su se trojanice – tri napitnice u čast dva čuvara staćale i novoga zeta. Tri čaše su spojene i pri dnu imaju otvore.

U Hrvatskom zagorju u okolici Krapine se za svadbeni stol, po tradiciji, od peradi najprije donosi puran jer je uz purana vezana posebna vesela zdravica u obliku svadbene šale (dijeljenje purana) koju izvodi dever ili njegov pomoćnik stoloravnatelj. (Bošković-Stulli, 1972: 58)

Zdravicu je okupljenima potrebno improvizirati i prilagoditi kako bi izdržali pozornost i koncentraciju. Budući da se izvodi u nekoj prigodi kao obredna forma, da bi se počela izvoditi, potrebno je stvoriti kontekstualnu povoljnost. Zdravicom se biranim rječnikom i osebujnim stilom sudionicima izražava neka želja ili se žele u nešto uvjeriti.

Sve zdravice nisu u funkciji uvjeravanja, neke pokreću sadržaj izricanja dobrih želja i prijateljskoga blagoslova. Nazdravičar ima nešto veću slobodu u izboru rječnika, ugođaja i tona, a može se koristiti zanosnim, euforičnim, ali i žalosnim ili šaljivim pa i podrugljivim načinom izlaganja. Zdravicom dominiraju metafore koje su popraćene prizvukom dvoznačnosti, a često i dvosmislenosti s ironičnim ili satiričnim asocijacijama. Osim hiperbolama i metaforama, zdravice obiluju oksimoronima, aluzijama, ditirampskim, odskim ugođajem, veličanjima, slatkorječivosti i hvalama. Unatoč svemu tome, zdravica je prirodna, jasna i razumljiva svima. (Baran, 2010: 82, 83)

Brojalicom se stvara ritmički glazbeni ugođaj. Izvode se i u stihu i u prozi. Neke su izvođene laganijim ritmom i služile su kao uspavanke. Njima se uvježbavaju i provjeravaju sposobnosti govorništva i pamćenja.

Grličica grče,

Petar konja trče.

Dadi Petru puščicu,

Da ubije grlicu.

(Dragić, 2007/2008: 514)

 

Brzalicu karakterizira ubrzano izgovaranje riječi, a izvode ih i djeca i odrasli. Uz njih se igralo, zabavljalo, odmaralo i provjeravalo umijeće govora.

Moja nana oštri zuba, oštra krušca korice.

***

Petar Petru pleo petlju. Dok je petlju raspetljao, sav se u nju zapetljao.

***

Miš uz pušku, miš niz pušku, miš na pušku, miš pod pušku.

***

Čiča čvorak čuva četu čavki, čik čvorče čvrkni čavki čvor.

Blagoslovima se izriču želje Bogu da blagoslovi obitelj, prijatelje, neprijatelje, siromašne, one koji pate, bolesnike, beskućnike, domovinu itd.

Gospodine, molim Te,

blagoslovi moju obitelj,

ja te molim, Gospodine.

Ti nas ljubi,

ti nas brani,

ti nas štiti,

ti nas vodi

i čuvaj od svakog zla

i napasti.

(Dragić, 2007/2008:517)

 

Kletva je mikrostrukturna tvorevina u čiju se moć, a posebice u moć majčine kletve, dugo vjerovalo. Usmena književnost poznaje i djevojačke i momačke kletve, a brojne etiološke predaje kazuju o okamenjenim svatovima koje je netko prokleo.

Predmet poruge u rugalicama obično su pripadnici neke lokalne zajednice, lijenost, plačljiva djeca itd. Uglavnom su rimovane te sadrže izražajna sredstva kojima se naglašava humor. Neke se rugalice izvode kao pjesme:

Zakla baba junicu,

dade plački guzicu

i još guzno crivo,

da mu nije krivo.

Govorničko umijeće svoje je mjesto pronašlo i u našoj usmeno-književnoj baštini kroz govorničke oblike nastale zahvaljujući oštroumnosti njihovih autora koji su u raznim životnim prigodama, pri zabavi i odmoru znali uspješno iskoristiti jezično bogatstvo.

Izvor:
Svjetlo riječi