Objavljeno:
15. 11. 2017. 13:00

Župa Svih Svetih u Livnu, o kojoj pastoralno skrbe franjevci Bosne Srebrene, jedna je od najvećih u Banjolučkoj biskupiji. U ovoj riznici kulturnoga i povijesnoga blaga livanjskoga kraja, ali i cijele Bosne i Hercegovine, danas živi oko 8000 vjernika.

Piše: Rafaela Obučić

Prvi spomen župe Livno, u sastavu Splitske biskupije, nalazimo u 11. stoljeću i to pod nazivom Cleuna. Odvojivši se najprije kao ekspozitura od matične župe Vidoši 1849., otkad se vode i matice, postala je mjesna kapelanija, a 1858. najzad je dobila i formalni status.

Ispod višestoljetnih naslaga zemlje podno planinskih visoravni Cincara i Kruga izviruju ostaci mnogih kasnoantičkih i srednjovjekovnih crkava. Uz rijeku Bistricu, kraj županijske bolnice koja nosi ime znamenitoga franjevca i prvoga kirurga u BiH, svećenika fra Mihovila Sučića, nalaze se ostaci Franjevačkoga samostana sv. Ivana Krstitelja iz 14. stoljeća. Dio ovoga nacionalnog spomenika naše države je i groblje sv. Ive, na koje 24. lipnja hodočasti sav livanjski kraj. Vrijedno je spomenuti i groblje u naselju Rapovine gdje su otkriveni temelji srednjovjekovne crkve sv. Petra apostola iz 9. stoljeća, crkvu sv. Lovre u Suhači te crkvu u Potočanima na arheološkom lokalitetu Crkvine. U starom dijelu grada Livna stoji reprezentativna Dukatareva džamija, za koju se smatra da je sagrađena na mjestu stare crkve sv. Luke Evanđelista.

Crkva sv. Petra i Pavla u sklopu Franjevačkog samostana na Gorici sve do konca 19. stoljeća služila je  kao župna crkva. Godinama se mnogobrojna vjernička zajednica ove župe u njoj okupljala na nedjeljnim misnim slavljima. Jedan dio vjernika i danas je ostao vjeran toj tradiciji iako je 1900. godine sagrađena i posvećena nova župna crkva u samom središtu grada, koju u narodu zovu Komadinova ili nova, iako joj je danas potrebna restauracija.

Uz crkvu je smještena i župna kuća s pastoralnim centrom. Pred njom nas susreće župnik fra Vinko Sičaja, koji nas poziva u kuću, kako bi nas upoznao sa životom župne zajednice. Dočekuje nas srdačna domaćica Jadranka Manđeralo, koja je u svojem petnaestogodišnjem radu kuhala za više od 30 fratara koji su djelovali u župi. Jadranka je također jedna od članica pastoralnoga vijeća i dvoglasnoga ženskog župnog zbora, a uza sve to supruga i majka kćeri i dvojice sinova. „Neoženjenih!” naglašava župnik fra Vinko. „Ljudi kao da su se prepali života, manje se rađa djece, manje se ženi. U livanjskom kraju ima barem 2000 onih koji su se trebali oženiti ili udati. Današnji ljudi nisu spremni na žrtvu. Tu negdje prevladava uskogrudnost, sebičnost. Kako znamo uživati u blagodatima i ljepoti naše vjere, ali u konkretnim situacijama, na djelu toga nedostaje”, zaključuje župnik.

Mladi uvijek na raspolaganju

I dok nam Jadranka već poslužuje kavu, pridružuju nam se župni vikari fra Emanuel Radić i fra Ivan Mijatović. Oni su, uz vikara fra Juru Šekeriju, župnikova desna ruka, a svakodnevno su zauzeti između ostalog pastoralnim radom s mladima. S njima je i Slava Gelo, predsjednica mjesnoga bratstva Frame, koje će za dvije godine obilježiti 20. obljetnicu postojanja, pa nakon pozdrava započinjemo razgovor o mladima. „Oni u župi djeluju kroz framaške sekcije: glazbeno-liturgijsku, dramsku, sportsku, ekološku i likovnu. Kroz karitativnu sekciju pomažu bolesnima i siromašnima, organiziraju tradicionalne čajanke za Božić”, kaže fra Emanuel koji već dvije godine živi u ovoj župi. „Prošle smo godine posjetili 100 obitelji kojima smo uručili pakete s osnovnim namirnicama. Obišli smo bolesnike u županijskoj bolnici i udrugu djece s posebnim potrebama. Na čajankama prodajemo kuhano vino i ručne radove framaša, a novac ide u humanitarne svrhe”, objašnjava aktualna predsjednica Frame Livno.

Kako doznajemo, šezdesetak aktivnih framaša svojim su župljanima i fratrima uvijek na raspolaganju. Sudjeluju u svim provincijskim i župnim projektima, animiraju liturgijsko pjevanje, a često sviraju i na vjenčanjima. „Zadnjih dana pripremamo se s novom pjesmom za Framafest, na kojemu smo prošle godine osvojili prvu nagradu za najbolji tekst”, dodaje Slava i pohvaljuje svoga župnika fra Vinka, koji je bio autor nagrađenoga teksta pjesme.

Nitko nije bez odgovornosti

Livanjski kraj kao ni druga mjesta u Bosni i Hercegovini nisu pošteđeni ratnih i poratnih posljedica koje su najvidljivije na ekonomskom polju. Posebno se osvrćemo na masovna iseljavanja iz naše države. Livno je među onim gradovima koji su glede toga najviše medijski eksponirani. Naši se sugovornici slažu da normalnijega i ljepšega života nema nigdje kao na ovim prostorima, što mogu posvjedočiti i oni koji su otišli, ali vele da ljudi s pravom očekuju zaposlenje i kvalitetne uvjete rada, prije svega da ih se ne ponižava iscrpnim radom i niskom plaćom. „Ponekad mi se ipak čini da barem jedan dio njih srlja, jer kako drugačije objasniti da neki napuštaju solidna radna mjesta i riješeno stambeno pitanje”, kaže župnik. Dvadesetrogodišnja framašica Slava se zato ne brine za posao jer joj dan počinje već u pet ujutro, na obiteljskoj farmi od 300-injak koza u susjednoj župi Vidoši, desetak kilometara od Livna. Njezina četveročlana obitelj zadnjih deset godina živi od koza, a uz to na imanju zapošljavaju i radnike. „Može se, samo treba raditi”, njezin je stav, a Jadranka je dopunjava, vođena dugogodišnjim iskustvom: „Treba voljeti posao koji radiš. Oni su svi moja djeca. Više sam čini mi se ovdje nego kod kuće”, govori ona.

„Nažalost, ima i onih koji stalno dežuraju kako bi sve prikazali negativno i pesimistično. U tome prednjače pojedinci i pojedini mediji. Svatko ima pravo donijeti odluku ostati ili otići, ali nitko nije izuzet od odgovornosti za nepovoljnu trenutnu situaciju koja predugo traje. Valjda će oni koji su najodgovorniji shvatiti da svaki čovjek ima svoje dostojanstvo koje treba poštivati”, zaključuje župnik Sičaja, koji broji petu godinu svoga mandata. U tom je periodu, zajedno sa župljanima renovirao filijalnu crkvu u Potočanima, a iz temelja su sagradili novu crkvu u filijali Guber kojoj pripada oko 200 obitelji. Tamo smo se i zaputili, a dočekali su nas mještani i članovi odbora za gradnju Vjeko Barać i Marinko Markov.

Anđeoska Gospa od Gubera

Novoizgrađena i potpuno uređena filijalna crkva Gospe od Anđela u naselju Guber doista je živo svjedočanstvo što jedna zajednica vjernika, ujedinjena istom idejom i nakanom, i sve to popraćeno molitvom, može učiniti. Za nepune tri godine mještani ovoga područja, kojima su se pridružili i žitelji ostalih livanjskih župa te mnogi Livnjaci i drugi Hrvati iz dijaspore, napose iz Australije i Švicarske, radosno su je gradili svojim prilozima.

Naime, nekada je u Guberu, gdje danas živi oko 2500 vjernika, postojala kapela u koju je jedva moglo stati 50-ak osoba. Crkva bi se izgradila i mnogo ranije jer je u narodu još od 1979. postojala želja, ali komunističke vlasti nisu dopuštale gradnju. Zatim je došao rat, a onda je 2010. godine dobivena dozvola i odgovarajuće zemljište, uz mnogo napora i ustrajnosti franjevaca i njihova puka. Mještanin Vjeko Barać, koji je i član pastoralnoga vijeća, s oduševljenjem i ponosom pripovijeda tijek gradnje, ističući najprije dobru organiziranost Livnjaka pod vodstvom župnika fra Vinka Sičaje te ljubav i molitvu koju su utkali u ovu crkvu.

„Uvijek je postojala želja da se izgradi nova crkva. S prethodnim župnikom fra Markom Jukićem izgradili smo temelje i kriptu, a radovi su nastavljeni kad je na župu došao župnik fra Vinko. Na molitvama se digla ova crkva. Koliko je samo baka molilo i kad smo je podigli i uredili, mnoge su rekle – e sad mogu na miru umrijeti”, govori Vjeko kojemu je, kako sam kaže, izgradnja crkava hobi: „To je u mom selu, s mojim narodom. Volim Crkvu općenito”, dodaje Vjeko, inače lugar po struci.

Posebno duhovno ozračje i sabranost u crkvu privlači sve veći broj ljudi. Vele da su se mnogi gradeći crkvu i izmirili nakon dugogodišnjih nesuglasica. „Bolje je graditi, nego kukati”, kaže župnik fra Vinko: „Kukanje nikome ništa nije donijelo. U staru crkvicu dolazilo je 80 ljudi na misu, a sada nedjeljom dolazi i do 300.”

Osvrćući se na unutrašnje uređenje moderne crkve u Guberu, on rado ističe da su bile angažirane domaće firme i ljudi, a sve su osmislili i izveli mladi i afirmirani umjetnici iz naše zemlje, akademski slikar Mladen Ivešić i kipar Ilija Skočibušić. Posebnu pažnju upravo plijene Skočibušićev oltar i ambon od prirodnoga livanjskog kamena, urađeni bez posebnih zahvata. Iznad oltara se izdiže Ivešićeva freska Gospe od Anđela okružena s 12 zvijezda u vitrajima, uz četiri oltarna vitraja omiljenih franjevačkih svetaca u narodu: sv. Nikole Tavelića, sv. Franje, sv. Klare i sv. Ante. Ostalih deset vitraja prikazuju Franjinu pjesmu stvorova. Nekoliko ih se među njima ipak posebno izdvaja jer su posvećeni preminulim osobama. Takav je i vitraj posvećen pokojnomu fra Ivici Baketariću, župnom vikaru koji je život izgubio u prometnoj nesreći prije tri godine. I sam je imao velikoga utjecaja u umjetničkom uređenju crkve. Svi ga u župi, a posebno framaši, pamte kao gorljivoga franjevca u svemu što je radio.

Fra Vinko se prisjeća njegove želje da proda župni automobil kako bi kupio vitraj: „Govorio je da će prodati Škodu, a on će pješice hodati. Kad je poginuo, od prodaje auta ostalo je točno toliko novca koliko treba za vitraj. Čudesno je to.”

Svaki vitraj i drugi umjetnički elementi imaju svoga kuma ili kumu. Mještanin Marinko Markov kum je vitraja sv. Nikole Tavelića. Ovaj otac troje djece sretan je zbog nove crkve, ali još i više kada vidi ljude iz grada na nedjeljnim misama: „Crkva je topla i svijetla. Tko god je došao sa strane, zadivljen je. U svemu me posebno raduje što je gradnja ujedinila ljude. Bez obzira na materijalnu krizu koja je, kao i svagdje, i ovdje prisutna, ljudi se svakodnevno odriču za zajedničko dobro. Kad je ideja prava, ljudi hoće.”

Prije godinu dana na blagdan Gospe od Anđela, 2. kolovoza, banjolučki biskup Franjo Komarica posvetio je crkvu, a prethodno je u nenajavljenom posjetu, darovao tri zvona. Doista je velik broj onih koji su svojom pomoći, bilo materijalnom ili duhovnom, srasli s ovom crkvom. Slično se pokazalo i u naselju Potočani. Filijalna crkva sv. Ante Padovanskoga, sagrađena 1984. uz česta ometanja tadašnje vlasti, gotovo potpuno je renovirana u zadnje tri godine. „U tijeku je izrada fasade, a uskoro planiramo završiti radove s blagoslovom crkve. Htijenje i zajedništvo mještana ni ovdje ništa nije moglo zaustaviti”, zaključuje župnik fra Vinko.

Kako sv. Pavao veli Korinćanima, Ljubav je dosjetljiva, mi se prisjetimo fra Lovre Karaule i njegove domišljatosti pri gradnji temelja goričkoga samostana. U ta teška vremena, njemu bi dopušteno graditi crkvu samo na površini veličine kože jednoga vola. U svojoj dosjetljivosti, on tu kožu isiječe u opute i njome opasa mnogo šire i dalje, potvrdivši predanost Bogu i narodu. Takva ljubav neka nam bude svjetionik i putokaz i za ovo naše vrijeme i naš zavičaj.

Blago Franjevačkog samostana na Gorici

O jednome podneblju ponajbolje govore njegovi ljudi, kulturna baština, graditeljska djela i povijesne prilike.

Prateći te tragove u livanjskome kraju širi se lepeza književnika, sportaša, arhitekata, različitih javnih djelatnika, svećenika, fratara i mnogih znanih, ali i samozatajnih ljudi iz običnoga puka.

Ipak, lik i djelo fra Lovre Karaule, jednoga od najznamenitijih franjevaca Bosne Srebrene 19. stoljeća, izrasta pred svima poput ozelenjele krošnje, ne mijenjajući boju s godišnjim dobima, pružajući jednako hlad svima koji potraže odmor i prijeko potrebnu snagu za dalje.

Franjevci i katolički puk ovoga kraja, napose ondje gdje je fra Lovro pastoralno djelovao, i danas se sjećaju njegova života i pobožno štuju uspomenu na mučeničku smrt ovoga gorljivog borca za bolji i pravedniji život potlačenoga naroda u vrijeme turske vladavine. Svojim je sposobnostima i cijelom osobom izgarao za franjevačku zajednicu i ovu zemlju. Osnovna škola u Livnu koja nosi njegovo ime podsjeća na trajnu potrebu za stjecanjem znanja i obrazovanja od najranije dobi, a fra Lovro ju je potvrđivao svojom učenošću i podizanjem brojnih pučkih škola.

Zasigurno je, međutim, u svijesti mnogih i u povijesti ostao upamćen po ustrajnom i mudrom građenju crkava, župskih stanova i samostana jer je udarajući temelje sakralnim objektima, istodobno izgrađivao u narodu vjeru, koja je kadra na svojim plećima iznijeti iskušenja svakoga vremena i prilika.

Naime, njegovom je zaslugom 1854. godine započela i gradnja prelijepe crkve sv. Petra i Pavla u sklopu Franjevačkoga samostana na Gorici, smještenoga na samom ulazu u Livno. Franjevci s područja župe Svih Svetih s vremenom su obnavljali i dograđivali ovo velebno zdanje, pa danas obiluje mnoštvom kulturno-umjetničkoga sadržaja. Stari dio samostana preuređen je u muzejsku zbirku i galeriju, a zadnjih godina sagrađena je i nova zgrada muzeja. Između ostalih vrijednosti ovdje je, stalnim memorijalnim postavom, zasjalo i svjetlo vrsnoga franjevačkog trećoredca Gabriela Jurkića, prvoga školovanog bosanskohercegovačkog slikara. Jurkić je i zadnje godine života proveo sa svojom suprugom Štefom upravo u samostanu, jer tadašnjim vlastima nije odgovarao ni vjerski ni politički, pa nisu pokazivali interes za njegov život i djela.

Tijekom godine Franjevački samostan organizira brojne predstave, predstavljanja knjiga i druge kulturne događaje na kojima se okupi velik broj posjetitelja ovoga kraja, čineći tako središte kulturnoga života Livnjaka. Ali uz sve to, unutar ovih drevnih zidina, gdje počivaju i fra Lovrini posmrtni ostaci, najvrjednije blago Bosne Srebrene čine franjevački novaci, baklje koje će tek rasplamsavati žar Radosne vijesti. Meštar u Novicijatu danas je fra Marinko Baotić. Tako će do sljedećega ljeta pratiti i na put izvesti trojicu mladih franjevaca, pred kojima će stajati izazovi njima uvijek vjernog i zahvalnog naroda.

Izvor:
Svjetlo riječi