Objavljeno:
17. 11. 2019. 13:15

Na svakom samostanskom području u Bosni i Hercegovini postoje određena mjesta posvećena uspomeni onih ljudi za koje je narod uvjeren da su živjeli svetim životom i da se po njihovu zagovoru događaju čudesne stvari: ozdravljenja i druge pomoći. Za neke se grobove samo zna da u njima počiva „sveto tilo“, a za druge se opet zna ime pokojnika koji je svojim životom svjedočio svoju vjeru i čestitost. Tako ima grobova djevojaka koje su poginule braneći svoje djevičanstvo, grobova vjernika poginulih za svoju vjeru, grobova svećenika.

Na poljima između Čvrsnice i Vrana postoji lokalitet zvani Kedžara gdje se nalazi „Divin greb“. Postoji vrlo pouzdana narodna predaja da je u grobu pokopana djevojka Diva Grabovčeva koju je jedan od begova Kopčića ubio dok je branila svoje djevičanstvo. Ćiro Truhelka je ispitivao ovaj grob i napisao o njemu knjižicu Djevojački grob.

Još i danas hodočaste djevojke i mlade žene na „Divin greb“, nadajući se da će biti uslišane u svojim molitvama na zagovor djevojke koja je poginula kao mučenica za načela svoje vjere. Postoje i drugi grobovi, ali mi ćemo navesti samo neke.

Fra Franjo Zubić

Travnik je bio sijelo paše – turskog upravitelja Bosne. U Travnik se dolazilo na sud i u zatvor. U Travniku su kršćani često stradavali: bili zatvarani, batinani, vješani i ubijani. Iznad Bučića u Kopilu je bilo hajdučko sklonište. Ondje su, kako piše fra Jeronim Vladić (Hrvatska duša, god. 1923. s. 225):

„Hadučki harambaša Karafejzija iz Kasapovića i njegov doglavnik Ponjavić iz Travnika, dne 30. svibnja 1835. ubili nevina i nedužna fra Petra Čuića rodom iz Duvna, koji je iz Guče Gore išo u Kupres za duhovnog pomoćnika.“ Nije to usamljen slučaj. Bilo ih je još mnogo, ali mi ćemo se pozabaviti sudbinom jednog fratra, koji je doduše podnosio progone, ali je umro prirodnom smrću i danas ga vjernici štuju kao sveta čovjeka i dolaze na njegov grob. Radi se o fra Franji Zubiću.

Katolici iz Ciganske Mahale

U Travniku je postojala kršćanska četvrt, ali se zvala Ciganska Mahala. Ima li to veze sa zajedničkim životom i društvenim položajem, teško je reći, ali se iz samog naziva vidi kako su se osjećali kršćani. U toj četvrti stanovala je ne samo sirotinja nego i potomci negdašnjeg bosanskog plemstva, obitelj Zubić. Imala je Zubića obitelj svoje imanje i svoj grb (krilati lav s orlovskom glavom i drugi lav s orlovskom glavom na žutom polju), ali je tijekom vremena nestalo i imanja i grba i – imena a sačuvala se jedva živa glava a prezime je pretvoreno u Mlinarević. Tek kad mu je otac umro (a Franjo je imao 10 godina) zapisan je u matici kao Zubić. Majka udovica našla je posla kod nekog od župnika vodeći sa sobom i svoga sina koji je od fratara – „ujaka“ – naučio čitati i pisati te zavolio knjigu i franjevački red. Mladić je došao u Fojnicu na nauke i primljen je u franjevački red 4. 11. 1840. godine a nakon toga proveo je pet godina na studiju u inozemstvu.

Kad se vratio u Bosnu, zatekao je strahovladu Omer-paše Latasa koji je provodio carske reforme od kojih se kršćanska potlačena raja nadala providnu danu i oslobođenju od turskog zuluma. Narod se ubrzo razočarao. Omer-paša je naredio da se pokupi oružje od kršćanskog naroda (da ne bi bilo kakve pobune). Posao je trebalo svršiti za jedan dan. Da bi sve teklo u najboljem redu, naredio je da se zatvore (katolički i pravoslavni) svećenici. Uz oružje Turci su pokupili i ono malo vrijednih stvari koje su našli kod naroda, a mnogi svećenici su ostali u zatvoru dulje nego što je bilo rečeno. Bio je zatvoren i jajački župnik fra Anto Gutić i kotorvaroški kapelan fra Franjo Zubić. Iz Jajca su prebačeni u vezirski grad Travnik gdje ih je kajmakan Ali-paša Osmanlija strpao u samice da podnose hladnoću, tjeskobu, glad i nečistoću tri mjeseca. Nisu se mogli ni ispraviti u tamnici. Po danu bi čistili čaršiju i razbijali led, a po noći se smrzavali. Uzalud su im kršćani i fratri slali hranu, turski čuvari su to većinom sami pojeli. Paša im nije govorio što su krivi niti ih je izvodio na sud. Tek na intervenciju uglednog fratra, kasnije biskupa fra Marijana Šunjića, za njih se zainteresirao Omer-paša i nakon trokratne intervencije bili su pušteni.

Fratar morao kupiti harač

Fra Franjo je u zatvoru narušio zdravlje. Premješten je u Bosansku Gradišku 1835. Ondje je morao kupiti harač za Turke: svećenici su na taj način skupili najmanju moguću svotu i tako gulikože nisu imale prilike skupiti veće prinose pa većinu zadržati za sebe.

Nakon tri godine došao je za kapelana u Dolac a onda u Dobretiće u planini Vlašiću gdje je proveo deset godina. Župa je bila prostrana 20 kilometara, putovi bili opasni, nikad nisi bio siguran od hajduka i zločinaca ljeti, a zimi se ionako nitko nije usuđivao krenuti u velike snježne smetove. U Dobretićima nije bilo ni spomena o crkvi. misa se govorila pod velikim jasenom gdje je bila kolibica u koju je jedva svećenik mogao stati. Fra Franjo se dao na, za ono vrijeme neshvatljiv, opasan korak: odlučio je sagraditi crkvu. Napravio je omanju crkvu i posvetio je sv. Anti 1868. godine. Bila je to skromna crkvica, zidana doduše, ali s malo sredstava pa je izdržala jedva 30 godina. Kad je ona 1892. srušena, napravljena je nova, a danas se ondje diže nova i prostrana crkva. U Dobretićima je ostala uspomena na fra Franju kao velikog pokornika, pobožnog i svetog misnika. Jedan mještanin opisivao ga je fra Miroslavu Džaji:

„Kod kuće je nosio prosto težačko odijelo. Pa i šal je oko glave zamotavao i šarvale nosio. Mesa gotovo nikad nije jeo, a u društvu bi oborio i koju čašicu rakije, ali ne bi prigonio. Bio je veseljak pa bi često zvao nekog Mijana Pranjića Duljića da mu kucne uz šargiju. Prema sirotinji je bio tako darežljiv, da je uvijek bio sam siromašan. Propovijedao je s tolikim oduševljenjem, da bi redovito sam plakao i druge na plač pobuđivao. U molitvi vanredno gorljiv, osobito za vrijeme molitve nad opsjednutim, klečao bi čitave sate na golim koljenima na kamenju. Za vrijeme njegovog župnikovanja nijednom župe vrijeme ne obi.“ (Fra M. Džaja, Fra Franjo Zubić, Franjevački Vijesnik, Sarajevo, 1929, str. 333).

Fra Franjo se bavio liječenjem. Nevolja je natjerala bosanske fratre u ono doba da traže lijeka sebi i svome narodu. Kupili su znanje iz stručnih knjiga, domaćih rukopisa, slušali ono što se prenosilo s koljena na koljeno. Ljudi su tražili fra Franju u svojim nevoljama i bolestima i vjerovali su mu. Pozivali su ga i muslimani. Tako se pričalo da ga je travnički kajmekan Ahmedbeg pozvao da mu blagoslovi kuću i da se moli u njoj. Nakon toga vratio se mir u kuću, a među muslimanima raslo poštovanje prema fra Franji pa se nisu našli uvrijeđeni kad bi on na svom dobrom konju Malinu projašio trkom kroz travničku čaršiju. U to doba su „kauri“ (nemuslimani) za takvu drskost mogli i glavom platiti.

Ozdravljenja na fra Franjinu grobu

Nakon deset mjeseci boravka u Gučoj Gori fra Franjo je 1869. došao za župnika u Bučiće, oduševio župljane za gradnju crkve, ali je ubrzo umro, u 49. godini. Tek nakon smrti ovaj jednostavni i tih i fratar postao je poznat. Njegov grob na bučićkom groblju Komardi sve više postaje stjecištem vjernika koji traže razumijevanje od čovjeka koji je za života bio otvoren za ljudske potrebe. Ljudi su uvjereni da su njegovim zagovorom ozdravili. Tako je Alija Omeragić iz Rankovića usrdno molio na grobu: „Fra Franjo, pobogu brate, ako znaš što je muka, kutariši me ovog devera!“

Tako je molio musliman s bolesnim očima i vratio se kući zdrav. Nitko ga ne može uvjeriti da mu „po Bogu brat“ fra Franjo nije pomogao. Ni Latifa Barjaktarevića, reumatičnog bolesnika nitko ne može uvjeriti da nije ozdravio na zagovor pokojnog fratra: doveli su ga na konju, a on se vratio pješice, zahvaljujući Bogu na daru.

Često se na Franjinu grobu mogu vidjeti muškarci i žene kako na koljenima obilaze grob. Luca Kvasina iz Čehove rekla je 1971. godine: „Boljele su me noge i drugi su me doveli do groba fra Frane Zubića na Komardi, ali sam se odatle vratila sama i više me ni danas ne bole mada imam 62 godine...“

Travnički kraj ima više mjesta molitvenog okupljanja. Neka se ponekad znaju pretvoriti i u vašarišta, ali fra Franjin grob je uvijek mjesto tihe molitve i usrdnog predanja Bogu bez buke i vike, bez trgovine i kola. Kod Franina se groba moli i ljudi su uvjereni da im ovaj malo poznati fratar pomaže.

Izvor:
Svjetlo riječi