Objavljeno:
16. 09. 2017. 10:15
Piše: Hrvoje Bor

Mislio sam da nema više priča na svijetu. Ono što bih htio kazati nije zanimljivo. Jer što je kome stalo, ako je noć puna zvijezda, a duša, duša nešto misli, što nije stvarno, što je kao osjećaj, da neki dobri duh stoji kraj nas. Ali kad se oblaci zla nakupe oko nas i postane sve prazno i sve tamno kao beskrajna tjeskoba, onda izgleda da nema Providnosti ili je od nas vrlo, vrlo daleko, bolno daleko.

Vidim ovo ljeto i sjaj svijeta, vidim kako vrapci nalaze mrvice i lastavice svoju hranu u letu, a ljudi to nemaju kada opaziti. Pomislio sam jedne večeri: Gle, sad je pao mrak. Sutra će opet svanuti! A kako će svanuti? Kako će učeno čovječanstvo učiniti da opet bude dan? Dan će biti! A tko će ga stvoriti? Iz tame stvoriti svjetlo. Iz ništa nešto. I opet sam mislio kako bi se ljudi bunili da više nikad ne ograne sunce.

Tako i pojedinci za koje se nitko ne brine, koji bi u tami nestali, opet procvjetaju i njihov se život čudnovato razvije. Brine se netko za njih, a tu tajnu brigu nekoga bića oni zovu Sudbina. čovjeka obasja sunce, ostavi i ponovno ga obasjava. Sudbina! Dobro i to! A zašto je upravo najzanimljivija sudbina siromaha i nesposobnih ljudi? Ja se sjećam ove priče.

Nesposoban bio za plug i za vršaj, za pero i pušku, i samo za harmonike zvao, odlično svirao. Svuda je bio, svagdje noćivao, pio svakovrsna pića, svirao svakome, badava i za novac. I jedne noći obasjala mjesečina njegov put. Nosio je na ramenu harmoniku, umoran i vrlo gladan. O, da je ma gdje mogao da se svrati, ali gostionice nigdje! I prolazeći kraj neke kuće, opazi kroz prozore kako na stolu stoji večera, kuhinja osvijetljena, a nikoga nema. On, inače pošten i krao nije nikad, uđe unutra i počne večerati. Harmoniku je stavio na stolicu. Nije se bojao ničega. Računao je, dođe li tko, on će izaći i ako ga htjednu mlatiti, pobjeći će i gotovo.

No tek je večerao i htio da uzme svoj instrument, a na vratima se ukaže mlada, crnomanjasta djevojka i sva zbunjeno povikne: – Ha, Bože, mislila sam, brat došao i večera… a to vi? A tko ste vi?
– Pa ja nisam ništa. harmonikaš.
Ona ga pogleda. Lijep je bio taj stranac, malo rumenkast i riđ. – Odakle li vi ovamo?
– Hodam po sajmovima. Sviram. Ja sam iz Bosne.
– I takav skitnica!
– Inače sam, vjerujte, pošten čovjek. Ne kradem.
– Hoćete li malo zasvirati… Uh! Nemojte, čut će nas. Idite, pa poslije kad mi brat dođe i mama. Čekajte iza ograde.
On je čekao i vidio poslije kako su oni u kući nešto govorili i ona izašla, zovnula ga.
– Da nam zasvirate. Mama i brat zovu.
Ali ona je zvala.

I što se dogodilo? Tako je svirao, da su oni grcali od plača, Ana, ta djevojka, odletjela u drugu sobu. Vidjela je kroz prozor svoju uvalicu pred kućom punu neizreciva svjetla, nešto daleko i bolno.. On došao. On tako svira. I opet će otići. Bio je takav, da je svojim licem budio osjećaj. On je iznenadio tu osamljenu Lucu svojim sviranjem, on je zadivio sve svojom veselošću i uzbudio. Kad je pošao, dali su mu nešto u ruku, Ana mu je dala papirić i on je čitao pri mjesečini, čitao, ali nije mogao odgonetnuti nježne riječi. A napisala mu je ovo: „Gospodine! Mama vam kaže da ste skitnica, ali pošten skitnica, inače, niste zločest. Brat kaže da ste krasan čovjek i da ste za mene. A ja ništa ne kažem. Bog bio s Vama. Dođite opet! Zovem se Ana Bjelopoljić. Svratite se.“

Drugi put se svratio i ispripovjedio im svoj život.

Treći put on je rekao da više ne može doći. Jer mora da ide na drugu stranu. No nije! Mučilo ga što je tako lijepo u toj kući! Ali mu nisu dali da ode. Našli su mu posla. On se privikao na rad. Malo je teže tipke hvatao, ali je opet od srca svirao. Nije se mogao obiknuti bez vina i pio je još pomalo. No smirio se. Ana ga je pripitomila. On je bio njezin. Drukčije čovjek neuredan, skitnica, svirač, ali dobra srca. I postao je čovjek.

Izvor:
Svjetlo riječi