Objavljeno:
27. 09. 2019. 15:00

Otkuda još nasilje među ljudima kada živimo u 21. stoljeću? Djeca nam idu u vrtiće gdje se od najranije dobi uče kulturnom ophođenju. U školi se vodi računa da se ponašaju civilizirano. Kod kuće se razgovara o problemima.

Piše: s. Jelena Antolović

Stalno se vode istraživanja o boljem i efikasnijem organiziranju školstva. Roditelji surađuju s ustanovama koje djeca pohađaju, ali se i osobno angažiraju kako bi bili što kompetentniji u odgoju svoje djece u suvremenom svijetu. U takvom današnjem svijetu kada isti odgojni modeli vrijede za roditelje i učitelje cijeloga svijeta, te isto tako dječja prava svagdje su ista, imamo možda veći problem nego kada je svako selo ili pleme imalo svoja pravila odgoja.

Dječja prava

Djeca, osim što imaju pravo na obrazovanje, imaju prava da ih odrasli uvažavaju i poštuju i oni to znaju. Štitit će ih se i od njihove obitelji ako je to potrebno. Jer suvremeno društvo je svjesno da su djeca slabija i stoga zakon ide najprije na njihovu stranu. Djeca od prvih dana svoga institucionalnoga odgoja u vrtiću i školi znaju da su zaštićena i da ih nema nitko pravo ugrožavati. Nažalost, svaki zakon pa tako i ovaj koji štiti djecu često gubi u sebi onu božansku toplinu po kome je čovjek stvoren kao poseban i neponovljiv. Mi ljudi nismo program kojem se razvoj može predvidjeti, odrediti te korigirati po potrebi. Međutim, današnju djecu često promatramo kao program kojemu nudimo određene uvjete, zatim ga promatramo, korigiramo i očekujemo određene rezultate.

Mi koji radimo u predškolskim ustanovama imamo potrebno znanje o razvoju ljudskoga mozga od najranije dobi i stalno stječemo novo i trudimo se osigurati uvjete kako bi djeca razvijala svoju socijalnu, emocionalnu i kognitivnu inteligenciju. Pokušavamo omogućiti svakom djetetu da se ostvari kao individua te da bude sretno i zdravo. Je li to, ipak, jamstvo da uz solidne uvjete u obitelji i organizaciju škole po najnovijim standardima imamo zdravu generaciju na razini civiliziranoga društva? Sve se ovo pokušavalo i još pokušava u različitim socijalističkim ideologijama. Ali nedostajalo je nešto bitno. Tko se brine za dušu? Ima li smisla dok smo u brizi samo za ovaj svijet i do čega nas dovodi? Zar ne do toga da se tako organiziramo da bismo što više uživali i što bolje izgledali. Uživam trenutno, uživam ja i osjećam da je to u redu. Postajemo takvi da se osjećamo kao središte svijeta kojemu se treba sve prilagođavati. Ako nije tako, odmah postajemo nervozni. I već malu djecu učimo da se tako ponašaju. Djeca uče da imaju prava zahtijevati da im se ugodi odmah kada nešto žele. Mi odrasli im moramo znati ugoditi, inače smo nekompetentni i nesposobni da budemo roditelji, odgojitelji, učitelji.

Ako ćemo učiti od prijašnjih generacija koji su odgajali svoju djecu tako da su poslije kao odrasli ljudi znali voljeti i poštivati svoje roditelje, i to tako da se podrazumijevalo da se brinu o njima u njihovoj staračkoj nemoći, znat ćemo i kako odgajati svoju djecu.

Uzimo za primjer situaciju: Dijete starosti dvije godine gura drugo dijete i odrasloj osobi govori začuđeno: plače! Nakon nekoga vremena ponovno ga čupa za kosu i zainteresirano gleda reakciju. Čudi se zašto plače. Istražuje što se dogodi kada...? Ne suosjeća. Čudi se. Zaključuje da plače. Odrasla osoba reagira ljutito, panično, konfuzno. Pita se: zašto ne suosjeća; je li to budući nasilnik; nedostaje li mu ljubavi; gdje griješim u odgoju? I reagira: da plače jer si ga ti povrijedio/la, boli ga; da ja tebe malo počupam pa da vidiš...

Postavljanje granica

Dijete ovdje zadovoljava svoju potrebu da istražuje. Njemu je i na svim drugim područjima dopušteno istraživati, na primjer: šarati po zidu, uzimati sve stvari koje su mu nadohvat ruke u kući, skakati po kaučima i slično. Sada se pomalo čudi zašto reagiramo kada ono samo istražuje. Dijete kojemu je dopušteno toliko toga bez obzira hoće li njegovo ponašanje ugroziti druge teško vidi granicu i kada ugrožava drugoga. U postavljanju granica i odlučnom ustrajanju u tome, roditelj i svaki onaj koji odgaja dijete, ne mora se osjećati ni najmanje loše. Ovo su greške u odgoju koje najčešće imamo u modernome vremenu. Reakcije odrasloga na dječje nedopušteno ponašanje često su neodlučne, grčevite, nervozne, nesigurne. Dijete iz te reakcije čita da nije do kraja jasno može li pokušati još koji put ili je to ne stvarno i konačno ne.

Imamo situaciju u vrtiću kada baka i djed dolaze po unuče. Stoje na vratima i promatraju: odgojiteljica govori djeci da sjednu na tepih i pričekaju dok ona dođe pa će pjevati pjesmicu. Djeca odlaze na tepih sjedaju i radosna su zbog pjesmice. Djed i baka se čude kako to isto dijete kod kuće ne sluša ništa što mu se kaže, a sada tu bez problema radi što kaže odgojiteljica. To i govore odgojiteljici i pitaju kako uspijeva biti tako blaga i smirena i da je djeca slušaju. Odgojiteljičin odgovor glasi: vidite, to su samo djeca od tri godine. I oni jako dobro znaju da ih imam 20. Često im to i govorim: puno nas je i svi imamo svoje potrebe, pa i ja. Oni znaju da ću im reći kada nešto nije dobro za njih i da ću zaštiti svakog od njih kada je to potrebno. Zato se tu osjećaju sigurno. Svako od njih se u to uvjeravalo na drukčiji način. Promatrajući kako umirujem uplašeno novo dijete u vrtiću ili kako pokrivam ono koje se otkrilo dok spava, kad kažem jedno 'ne' to je konačno...

Nove prilike

Ne čine li to isto, još i više i roditelji, bake i djedovi? Vole svoju djecu i nježno to iskazuju. Svim srcem su tu da mu/joj osiguraju sigurnost i dobro odrastanje. Zašto onda imaju toliko disciplinskih problema? Zašto onda s tom istom djecom imaju problema škole? Zašto se sve manje poštuje autoritet onoga koji vodi dijete? Možda zato jer onaj koji vodi dijete nije siguran je li on vodi dijete ili dijete njega? Kada izričemo zabranu nesigurni smo. Kada dijete ne poštuje pravila ili krši moralne norme pitamo se jesmo li prestrogi. Rastrgnuti smo između tradicionalnoga odgoja i novih metoda. Što uzeti od staroga, a što od novoga? A moramo odlučivati u trenutku dok traje problem. Dijete osjeti našu nesigurnost. Ako se sjetimo odgojnih metoda svojih roditelja, vidjet ćemo da sve što su učinili iz ljubavi pa možda i ne najsavršenije, ali su bili odlučni, i nismo im zamjerili.

Neka nam vrijeme mira u siječnju pomogne u traganju odgovora kako dobro i kršćanski odgajati svoju djecu. Vrijeme koje u svijetu nazivaju depresivnim za nas ne treba biti takvo. Može to prije biti vrijeme novih prilika u kojem smo slobodni posegnuti za dobrom knjigom, pa i duhovnom, te kvalitetnim prijateljskim razgovorom s ukućanima. Vrijeme mirovanja prirode pod snježnim pokrivačem kada možemo u tom miru prošetati i razmisliti o svojim odgojnim postupcima, kako su to činili naši roditelji, kako i zašto usvojiti nešto od toga, gdje griješim i što mijenjati? Jer, naša nas djeca trebaju kao one koji ih vode i daju siguran oslonac. Treba nas i društvo u kojem će naše dijete biti karakteran čovjek koji prepoznaje potrebe drugih i angažira se oko toga.

Jutarnja molitva za djecu

Hvala ti, Bože, za prošlu noć
I daj mi sretno kroz život proć'.
Ti si moj otac, ja tvoje dijete,
Neka me brane tvoje ruke svete.

Izvor:
Svjetlo riječi