Objavljeno:
07. 09. 2017. 15:45

Dugo sam ga poznavao, ali mi je uvijek ostajao tuđ, čudan i nedostupan, kao da se kretao u nekoj drugoj životnoj zoni, čije su mjere, načela i običaji sasvim drukčiji od onih koji važe u mom svijetu.

Piše: Zdenko Lešić

Bio je tu pored nas, sve vrijeme, a opet kao da nas je dijelila neka nevidljiva linija: mi ovdje, s našim nama dobro poznatim računanjem vremena i prostora, on tamo s Bog te pita kakvim računima i računalima. I kao pjesnik dugo mi je bio stran. Moj bioritam se nikako nije mogao uskladiti s ritmom njegovih pjesama. Bez obzira jesam li ih sam čitao ili sam slušao kako ih govori. Ustvari, upravo kad sam slušao kako govori svoje pjesme, s onim neočekivanim sinkopama, s onim naglim krešendima, s neobičnim modulacijama u glasu pri svakom drugom stihu, stjecao sam utisak da on govori, piše i misli u jednom sasvim sebi svojstvenu ritmu. Takav, nije me privlačio ni kao pjesnik ni kao čovjek. Tek kasnije, u ratu, postao mi je posebno blizak.

Jedna mala grupa sarajevskih pisaca počela se tijekom ljeta 1992. okupljati u devastiranom Domu pisaca. Ilija je dolazio gotovo svakodnevno, čak i kad su granate sa svih strana zasipale grad. Dolazio je da pojede grah koji nam je ponekad servirao dobroćudni kuhar HVO-a. Ili pak da samo šutke posjedi. Za razliku od nas nije se ništa izmijenio. Mršav je bio i prije, za goli život nije mario ni prije, patnju je jednako podnosio i prije. A mi smo u tim danima i sami postali pomalo čudni, gotovo nehajni, u toj buci i bijesu kad nam se rušio svijet. Postali smo, zapravo, onakvim kakav je on oduvijek bio: ni do čega nam više nije bilo posebno stalo. Osim straha i patnje nismo osjećali ništa drugo. I kad bi se, usred naše šutnje, ili bez veze s našim rečenicama iznenada oglasio, govoreći neke svoje davne stihove, uvijek s visoko podignutom desnom rukom, s kažiprstom kojim je sam sebi davao ritam, ja bih osjetio da je u toj ekstremnoj situaciji taj njegov ritam prelazio na mene i odjekivao kao moj vlastiti:

Nije počelo nije još ništa. Ili gotovo ništa

Ali jest moja patnja počela. Ona je počela davno (...)

Pod zvijezdama san. Još ničega dolje

Pod oblacima san. Još ničega gore (...)

Nije počelo nije još ništa. Ili gotovo ništa

Ali jest moja patnja počela ona je počela: kakav divan početak!

Nije to više zvučalo ekstravagantno, kao nekad, na večerima poezije prije rata. Tad mi se taj čudni ritam i čudna asketska, mučenička figura Pjesnika činila odveć teatralnom. Sad je to bilo nešto drugo, sad sam se i sam našao s druge strane normalnog svijeta. S one strane razuma, u svijetu drukčijeg ritma, u svijetu krajnje egzistencijalne tjeskobe, u kojem je pjesnik Ladin oduvijek obitavao. Odjednom su mi, tada prvi put, njegova poezija i on osobno, postali bliski.

Prošlo je ljeto, dolazila je druga ratna zima. Više se nismo okupljali u Domu pisaca, jer nas je policija po nalogu „Vlade” izbacila van; sve više obuzimao nas je očaj, sve smo se manje nadali. Iliju bih tada sretao na ulici. Svi smo se tada vukli ulicama, kao gluhe kučke, izgubljeno i bez cilja. Ali se Ilija nije mijenjao, i dalje je išao ulicom jednako hitro kao nekad, kao da se nekud, nekim poslom, veoma žuri. Možda je žurio zato što je, kao i svi mi, strahovao od snajperskog metka. Ali ja sam nekako bio uvjeren da on nije mario hoće li ga taj metak stići. Možda je čak vjerovao da ga metak ni ne može stići tu, na toj njegovoj strani svijeta, gdje se živi bestjelesno, od snova.

Sjećam se da sam ga jednom, u Titovoj ispred jedne robne kuće, molio da mi izrecitira neke svoje pjesme koje sam tih dana najviše doživljavao kao izraz „naših” raspoloženja. A znao sam da on može u svakom trenutku izvući iz memorije svaku svoju pjesmu. Među njima bila je i ona s čudno naivnim naslovom: Na klupicama. U njoj, činilo mi se, bio je sav on: onako nevješt u poslovima ovoga svijeta, onako izgubljen ovdje, sav negdje tamo, odakle su mu dolazili snovi, odakle mu je dolazila inspiracija:

Ni kad ni gdje ni kako

Ništa ja ne znam

Ni kud ni što ni da li

Ništa ja ne znam

Nitko nikad neće reći eno!

Mada gorim zborim vičem plačem šutim izgubljeno!...

Sjećam se da sam mu rekao da on svoje pjesme stvara od svojih snova, pa se zato nije ni lako saživjeti s njima. Osim toga, on ih je i gradio na način na koji nastaju snovi: slike u njima dolaze neznano otkud, iz neke njegove svijesti, ili nesvijesti, i nikad nisu cijele, ni zaokružene, već su sve od nekih djelića i ulomaka. Njihova cjelina nam nikad nije na vidiku, ništa se ne vidi jasno; lica izranjaju iz nevidjelice i nestaju u njoj¸ neki ljudi se odnekud oglašavaju, a ne zna se ni tko su ni otkud su. Često se gubi svaka veza među stvarima, koje i inače više lebde nego što su negdje, za neki prostor ili za neko vrijeme, za neki pejzaž ili za neki trenutak, pričvšćene.

U svojim posljednjim, ratnim zbirkama on je i sam iskoračio izvan vlastite intime dovodeći dramu svog života i svoju patnju u vezu sa životnom dramom i patnjom drugih oko sebe. Tako je uspio ostvariti izražajno krajnje jednostavnu, a ipak uzbudljivu poeziju o ratu i protiv rata, s dramatičnim (ne)razumijevanjem onoga što se u ratu oko njega i s njim događa; I tko se ne maša mača, Isuse, gine. / Kakav je ovo rat...

Ali gradeći svoje pjesme mahom od svojih snova, on je svejedno žudio za komunikacijom. On je iz te svoje pustinje vapio za sugovornikom. Kao da je vjerovao da njegovi snovi i nekom drugom mogu nešto značiti. I onda kad najviše liče na sanjanje, na onaj frojdovski dream-work, njegove pjesme nisu nadrealistički, tobože spontani zapisi. Najbolje se to vidi po karakterističnim ponavljanjima, koja najčešće i daju specifičan ritam njegovoj poeziji, ali istovremeno u košmar njegovih snova unose neki red. Ustvari, možda je to i osnovni razlog zbog kojeg govorimo o Ladinu kao pjesniku u čijoj se poeziji intimni košmari i snovi preobražavaju u poruke koje su postupcima pjesničkog umijeća preobražene u uzbudljive poetske strukture.

Izvor:
Svjetlo riječi