Objavljeno:
09. 11. 2017. 10:00

Crkva današnjega vremena proživljava teške dane. Napadaju je i ranjavaju oni koji je mrze i preziru. No, nije to ništa novo. Takvi napadi Crkvu samo jačaju i po krvi mučenih ona ustaje još snažnija.

Piše: fra Damir Pavić

Međutim, najveći neprijatelj je Crkva danas postala sama sebi. Na različite načine dopušta zaruke istine, svoje ljubljeni kćeri, sa sinovima laži. Odriče se svoje biti tumačeći Isusovu poruku spasenja na suvremen način kako bi ugodila svijetu i onima koji Krista ne priznaju, zaboravljajući pri tome da je u njezinoj naravi uvijek biti progonjenom.

Stoga je itekako aktualno progovoriti o najvećem među svecima – Franji Asiškom. On je nepogrešivi putokaz kako razumjeti i živjeti istinu evanđelja. Bez suvišnih tumačenja, redakcije, kompromisa i demitologizacije. Zato je i velik i o njemu nikada dosta priče. Ni fratru niti fratarskim novinama! Ako razlučujemo duhovne stvari, postajemo svjesni sljedećega: na isti način kojim se izvrće smisao i poruka evanđelja čini se također s osobom Franje Asiškog, najvjerodostojnijega i najautentičnijega tumača Isusova života, sveca za kojega se veli da je življeno evanđelje. Od brojnih primjera takve zloupotrebe iznijet ću samo jednu.

Franjin dijalog je zapravo evangelizacija. Njemu je na prvome mjestu spasenje duša. A sultan, za razliku od današnjih muslimana koji zbunjeno promatraju mlake i nevjerodostojne kršćane na Zapadu koji u dijalog ulaze razvodnjavajući svoj vlastiti kršćanski identitet, zadivljen je što je konačno susreo istinskoga Kristova učenika

Radi se o krivotvorenju istine i izvrtanju povijesnih činjenica o asiškom siromahu koji se u burnom vremenu kršćansko-muslimanskih sukoba susreo s egipatskim sultanom Malik al-Kamilom. Mnogi će danas reći, među njima prednjače Franjini sinovi, kako je ova epizoda iz Franjina života najbolji primjer franjevačkoga ekumenizma i međuvjerskoga dijaloga. Još stoljećima prije održavanja II. vatikanskoga koncila. Točno je da je Franjo htio zagrliti cijeli svijet (ekumene) i nije imao straha pristupiti inovjercima. No, zaboravljaju današnji predstavnici ekumenitisa – kako Dietrich von Hildebrand, jedan od najvećih katoličkih pisaca 20. stoljeća, naziva krivo poimanje ekumenizma i međuvjerskoga dijaloga koje se odriče evanđeoskoga navještaja – da se motiv Franjina odlaska sultanu ne poklapa s konstrukcijama stvorenim u njihovim glavama. Najbolji primjer krivotvorenja poruke ovoga susreta i njegova stavljanja u službu međuvjerskoga dijaloga je prošlogodišnji film pod nazivom The Sultan and the Saint, čiju produkciju su podržali i različiti ogranci franjevačke obitelji u Americi.

Međutim, što je stvarna istina? Franju k sultanu goni njegov evanđeoski žar Glasnika Velikoga Kralja da mu progovori o Isusu i ljepoti evanđelja. Franjin dijalog je zapravo evangelizacija. Njemu je na prvome mjestu spasenje duša. A sultan, za razliku od današnjih muslimana koji zbunjeno promatraju mlake i nevjerodostojne kršćane na Zapadu koji u dijalog ulaze razvodnjavajući svoj vlastiti kršćanski identitet, zadivljen je što je konačno susreo istinskoga Kristova učenika, nasljedovatelja Onoga o kojemu Kuran govori sa strahopoštovanjem. Dojmila ga se hrabrost jednostavnoga redovnika koji živi svoju vjeru i ne boji se za nju položiti i svoj život. To je Franjin ekumenizam i vjerski dijalog. Ništa više od toga!

Zato će biti kudikamo korisnije i spasonosnije za današnje kršćane da umjesto umjetne i lažne slike o asiškom svecu konačno otkriju istinskoga i povijesnoga Franju Asiškog, lišenoga svih predrasuda i krivih tumačenja. To je lik Franje, istinskoga čovjeka i kršćanina, svjesnoga da se dijalog i mir među ljudima gradi na vjerodostojnom življenju vlastitih uvjerenja. Konkretno, ući u vjerski dijalog s onima koji vjeruju drukčije – na stranu sva suvremena mantranja o politički korektnom ponašanju – znači samouvjereno posvjedočiti pred drugima ono u što vjeruješ svim srcem. Pri tome, neka svima nama koji se zovemo Isusovim učenicima u ušima odzvanjaju Njegove riječi: Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima (Mt 10,32-33).

Izvor:
Svjetlo riječi