Objavljeno:
13. 09. 2019. 10:30

Evanđelist Matej je želio objasniti osnovna Isusova načela ponašanja prema drugome, čak i prema onome koji je neprijateljski raspoložen.

Piše: Božo Lujić

U jednu od najznačajnijih oznaka Isusova osobnoga stava, djelovanja i poruke u evanđeljima spada nedvojbeno jasna riječ o imperativnoj neophodnosti odricanja od svake vrste uporabe sile, nasilja, osvete, odmazde ili tlačenja drugoga, ma tko on bio i na bilo koji se to način događalo. Isus je iz tog uvjerenja živio, tim je putem hodio i s tim je čvrstim stavom i završio svoj život. U njegovom životu i djelovanju ne zapažamo nigdje okrutno nasrtanje na protivnike, ne vidimo uzvraćanje na njihovo ponižavanje, na uvrede. U Isusa ne postoji osveta. Naprotiv, njegov je stav jasan: zlo pobijediti nenasiljem, na zlo ne uzvratiti osvetom.

Isusov zahtjev za neosvećivanjem i odmazdom

U svome zahtjevu za odbacivanjem svake osvete, odmazde, sile i prisile Isus je nedvosmisleno izričit i veoma radikalan. Njegov je zahtjev sadržan u petoj antitezi čuvenoga Govora na gori (Mt 5 – 7). Matej donosi šest Isusovih antiteza koje počinju poznatim istim izričajnim sklopom: Čuli ste da je rečeno…, a ja vam kažem (Mt 5,23; 5,28; 5,31; 5,33; 5,38; 5,43).

Naime, unutar ovih antiteza koje govore o zabrani srdžbe, preljuba, rastave braka, zakletve, i zapovijedi ljubavi prema neprijateljima, na petome, pretposljednjem mjestu nalazi se i zabrana osvete, odmazde i nasilja. Postoje mišljenja da su prije nego što su napisana evanđelja peta i šesta antiteza – odricanje od odmazde i osvete i ljubav prema neprijatelju – činile jednu cjelinu i jednu poruku (Mt 5,38-48). Matej ih je vjerojatno rastavio iz metodičkih razloga da bi bolje naglasio važnost svake od njih. I u jednoj i u drugoj Matej je želio objasniti osnovna Isusova načela ponašanja prema drugome, čak i prema onome koji je neprijateljski raspoložen.

I jedna i druga antiteza predstavljaju ne samo završetak antitetičkoga niza nego istodobno i vrhunac onoga što je Isus htio iznijeti u tim antitezama. Imajući u vidu upravo to, ističemo da je sve ono što je sadržano u prethodnim antitezama našlo svoje opravdanje u sadržaju i zahtjevu ovih dviju antiteza: odustajanje od osvete i odmazde te čak ljubav prema neprijatelju. Na taj način Isus postavlja temeljna pravila djelovanja i ponašanja prema drugomu i drukčijemu. Svi se sukobi, koji mogu eventualno nastati među ljudima, trebaju tako rješavati da budu u bitnome odstranjene sila i nasilje. Štoviše, iz međuljudskih odnosa, prema Isusovu shvaćanju, trebala bi u potpunosti biti isključene osveta i odmazda. Još više – i tu je vrhunac kršćanstva – čak bi se i prema neprijatelju trebao uspostavljati pozitivan odnos koji bi mu uvijek iznova davao novu mogućnost popravljanja.

Kod Isusa nema mjesta za osvetu

Evo kako glasi tekst čuvene pete antiteze unutar Govora na gori kako nam je prikazuje Matej (Mt 5,38-42). Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onome tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.

Odustajanje od uzvraćanja na nasilje nasiljem otvara se put istinske promjene onome koji se koristi nasiljem kako bi u takvome postupku mogao uvidjeti da njegov put doista vodi u veoma opasni začarani krug zla iz kojega se neće lako izvući, budući da jedno zlo rađa novim zlom, i da tomu onda nema kraja

Struktura navedenoga teksta mogla bi se razložiti ovako: Najprije bi došla teza koja bi iznosila zakon jednakoga uzvraćanja poznat u praksi kao ius talionis, što će reći zakon jednakoga uzvraćanja ili odmazde. Naspram tako postavljene teze nalazi se antiteza kojom se zahtijeva: Ne opirite se Zlomu! Potom slijedi obrazloženje antiteze na temelju nekih konkretnih primjera. Prvi primjer glasi: Tko te udari po (jednom) obrazu, okreni mu i drugi. Drugi primjer izriče sličan zahtjev: Tko se hoće parničiti za košulju, podaj mu i ogrtač. Treći je primjer tipičan samo za Mateja: Tko te sili ići jednu milju, idi dvije. Nakon toga slijede dvije upute o potrebi odricanja na osobnoj razini: Tko te moli za dar, podaj mu ga. Tko te moli da mu daš pozajmicu, učini to.

Teza oko za oko zub za zub počiva na odredbi starozavjetnoga zakona u Izl 21,23-25 i Lev 24,20. Izl 21,24 posve jasno određuje: Bude li drugog zla, neka je kazna: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu. Ta odredba starozavjetnog zakona čini se iz današnje perspektive doista strašnom. Ali zar se danas i bez te odredbe u ime nekoga humanijega zakona ne čine još gore stvari? U to doba takva je odredba predstavljala općenito zaštitu života, jer je sprečavala krvnu osvetu i odmazdu koje se onda zbog lančane reakcije ne bi mogle kontrolirati. Kasnije je odredba prerasla u načelo o jednakom uzvraćanju ili čak novčanoj nadoknadi, a potom preinačena u potrebu novčanoga nadoknađivanja štete oštećenome.

Više je nego jasno da tako zaoštreno postavljena antiteza zahtijeva imperativno odustajanje od zakona osvete i jednaka uzvraćanja i tako uvelike nadilazi tadašnju sudsku praksu. Kao što pokazuju primjeri koji slijede u petoj antitezi, Isus ne postavlja načelo ponašanja i djelovanja u okvire sudskoga postupka, nego na odricanje od nasilja poziva upravo onoga na kojemu je vanjsko nasilje izvršeno. Iz toga se može zaključiti kako se odredba temelji na najširoj antropološkoj razini, što će reći kako se odnosi na svakoga čovjeka i kako obvezuje istinskog Isusova sljedbenika da se tako ponaša i da iz tog uvjerenja djeluje.

Opravdano je postaviti pitanje: o čemu se u toj antitezi radi i kojom se logikom ona ravna? Očito je kako Isus ne želi dokinuti razliku između dobra i zla a niti razliku između dobra i zla čovjeka, jer bi na taj način doveo u pitanje svaku etiku ljudskoga života. Njemu je prvenstveno stalo do ograničavanja nasilja, do presijecanja začaranoga kruga zla i u konačnici do stvaranja konkretnih mogućnosti da postupak odmazde postane posve nepotreban. No kako to postići?

Na temelju onoga što je sadržano u ovoj antitezi, Isus i jednom i drugome – i napadaču i napadnutome – daje mogućnost dubinske promjene. Odustajanje od uzvraćanja na nasilje nasiljem otvara se put istinske promjene onome koji se koristi nasiljem kako bi u takvome postupku mogao uvidjeti da njegov put doista vodi u veoma opasni začarani krug zla iz kojega se neće lako izvući, budući da jedno zlo rađa novim zlom, i da tomu onda nema kraja. Ali i napadnuti treba svakako shvatiti da uzvraćanjem na učinjeno mu zlo istom mjerom zla ne zaustavlja njegovo širenje nego se zapravo izjednačuje s onim koji mu je nanio zlo. S teološkoga gledišta u osnovi Isusova zahtjeva za odustajanjem od odmazde istom mjerom nalazi se Božja vladavina koju Isus svojim životom, praktičnim djelovanjem i propovijedanjem utjelovljuje u ovaj svijet kao viđenje i oblikovanje novoga i drukčijega svijeta i novih međuljudskih odnosa iz Božje perspektive.

Poruka za čovjeka današnjice

Što na kraju reći na tako radikalne zahtjeve pete Matejeve antiteze i što bi to konkretno značilo za suvremenoga čovjeka i čovječanstvo? Čime bi se mogla opravdati takva bezrazložna radikalnost Isusova zahtjeva?

Od svega je ipak najvažnije upozoriti da te radikalne zahtjeve Isus nije samo teorijski tražio od drugih da ih vrše, nego da se tako i sam ponašao. Kad su jednom njegovi učenici prolazili kroz neko samarijansko selo koje ih nije htjelo primiti, Jakov i Ivan, nazvani sinovima groma, traže od Isusa da to selo uništi. Isusov je odgovor: Ne znate čiji ste. Bog kojega priznajete nije Bog osvete i uništavanja. Ili kad Petar u Maslinskom vrtu vadi mač i želi zaštititi Isusa, Isus ga upozorava da vrati mač u korice te ga podučava da bi on mogao od Oca dobiti nepobjedive postrojbe protiv onih koji ga napadaju, ali da to nije njegovo poslanje. Na kraju, u sveopćoj nevolji, muci, napuštenosti, mržnji i nasilju na križu, Isus moli za svoje mučitelje. Iz svega ovoga se vidi sva dosljednost Isusova života nenasilja i neosvećivanja, jasno se opaža njegovo božansko ponašanje.

U ovim vremenima raznih ratova, bez obzira kako ih označavali, u vremenu sveopćega terorizma – čak i u ime Boga, u kulturi i civilizaciji nasilja u obiteljima, među onima najmanjima, ali i na osobnoj razini, Isusov jasni i radikalni zahtjev za odricanjem od svake vrste odmazde, osvete i nasilja predstavlja kvalitativno novi i neophodni stav. Isto tako, njegov jasan zahtjev za drukčijim i radikalno novim ponašanjem prema svim ljudima predstavlja uvijek iznova poziv na miroljubivo rješavanje svih mogućih problema u međuljudskim, međureligijskim, međudržavnim i međunarodnim sukobima.

Dakako da je za jedno tako radikalno opredjeljenje neophodno vjerovati u ispravnost takvoga puta i u Božju potporu takvome opredjeljenju. Ništa nije suvremenije u Isusovoj poruci izrečenoj i osobno življenoj prije 2000 godina od ovoga radikalnoga zahtjeva za odricanjem od svakoga oblika osvete, odmazde i nasilja iz bilo kojega razloga i bilo kakvoga opravdanja. Isus je na ovome području nenadmašno suvremen i neophodan.

Izvor:
Svjetlo riječi