Objavljeno:
04. 03. 2020. 09:15

Obitelj, „osnovna stanica društva”, „Crkva u malom”, „izvor ljubavi”, „svetište života”.. toliko zacrtanih značajnih uloga i bitnih funkcija u njenoj idealnoj zamišljenosti, dok je u društvenoj stvarnosti, situacija pomalo drugačija.

Piše: Suzana Vuletić

Živimo u vremenu u kojem se dovode u pitanje mnogi tradicionalni modeli braka i obiteljskih vrednota. Na njih nas je još davnih godina upozoravao papa Ivan Pavao II. u Apostolskoj pobudnici o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu (Familiaris Consortio 1): „Obitelj je... pogođena dubokim promjenama društva i kulture. Mnoge obitelji takav položaj žive vjerne vrednotama koje su temelj obiteljske ustanove. Druge su pred svojim zadaćama i dužnostima zapale u nesigurnost i smućenost ili čak u sumnju i neznanje s obzirom na duboki smisao i istinu o bračnom i obiteljskom životu.”

Slično su ukazivali i biskupi u dokumentu Radosno naviještanje evanđelja i odgoj u vjeri (RN, 10.; 7-8.): kako se u mnogim obiteljima zapaža zabrinjavajuće opadanje nekih temeljnih vrijednosti; kako se često javlja pogrešno shvaćena sloboda i neovisnosti među supruzima; uviđaju se mnoge nesigurnosti i nejasnoće s obzirom na autoritet roditelja; uočavaju se velike objektivne poteškoće s kojima se susreću obitelji u svome nastojanju da mladim naraštajima prenesu temeljne općeljudske i vjerničke vrednote; kako je primjetan sve veći broj rastava brakova zbog nedovoljne zrelosti u autentičnom shvaćanju ljubavi; vrlo raširena pojava pobačaja i olako pribjegavanje kontracepcijskim sredstvima kojima se najčešće želi opravdati nedovoljno razvijen smisao za poštivanje ljudskog života i za nesebičnu ljubav u njezinim različitim vidovima.

Posljedično, sve se teže odlučiti za tradicionalne vrednote koje zahtijevaju trajnost odgovornoga predanja i ulaganja, što se, naravno, negativno reflektira i na sam brak i obitelj. Obitelji su i u suvremenim okolnostima, još i više, izložene najrazličitijim negativnim utjecajima s obzirom na shvaćanje i življenje općeljudskih i vjerničkih vrednota te se zbog toga osjećaju nemoćne i dezorijentirane. Na tom tragu mnogi se pitaju: je li pod pritiskom silnica postmoderne bračnim partnerima, uopće, moguće uspješno živjeti po katoličkim načelima? Ili, kako pomiriti izazove suvremenoga kulturnog ozračja s vrijednosnim stajalištima Crkve?

Dobra, intimna i topla obiteljska sredina, emocionalno i privlačno ozračje te sigurnost koju pružaju zdravi obiteljski odnosi, preduvjet su uspješnog razvitka osobnosti. Njihova međusobna ljubav je neizostavna za zdrav i cjelovit rast djece i ostvarenje obitelji

 

Sve ovo Crkva doživljava kao izazov i neumorno se zalaže da zadrži sakramentalno jedinstvo, nerazrješivost ženidbe, trajnu ljubav i pruža odgojne smjernice toj temeljnoj ustanovi društva i Crkve, prosvjetljujući je Božjom riječi i poticajima da ne pokleknu pred suvremenim, često pogubnim ponudama i napastima te da usklade život u braku i obitelji s Božjim naumom i njegovim zapovijedima, kao zalog istinske sreće u bračnom i u obiteljskom životu. Stoga biskupi pozivaju: „Oslobođeni predrasuda i otvoreni svemu što je dobro, treba da se radujemo onome što je pozitivno u našem vremenu i našem društvu, isto tako treba da i teškoće s kojima se susrećemo smatramo kao izazov i kao poziv na još veću vjernost evanđeoskoj poruci i na hrabro i radosno svjedočenje za Evanđelje i za sve ono što služi punom ostvarenju čovjeka kao pojedinca i kao člana općeljudske i vjerničke zajednice” (RN 15).

Generacija kojoj se ne žuri

Da bi uspjeli ostvariti „pomoć supružnicima u upoznavanju puta njihove svetosti i ispunjenja njihova poslanja, temeljno je oblikovanje njihove savjesti i ispunjenje Božje volje na posebnom području supružničkog života, u njihovu bračnom zajedništvu i služenju životu”, na što nam ukazuje Priručnik za ispovjednike, o nekim pitanjima bračnog ćudoređa, Papinskoga vijeća za obitelj.

Budući da brak i obitelj kao institucije „odgovaraju najdubljim zahtjevima srca i dostojanstva osobe”, kako ih smatra papa Benedikt XVI. u enciklici Caritas in veritate (44), potrebno ih je postaviti u središte nove evangelizacije kako bi postali predmetom ozbiljnijega i sustavnijeg proučavanja, promišljanja i ciljanog moralno-pastoralnog djelovanja. Ono mora krenuti od pročišćenja samoga temelja zasnivanja braka i obitelji: autentične ljubavi, njezine otvorenosti rađanju i spremnosti na odgovorno roditeljstvo.

Da bi ljubav mogla postići punu osobnu vrijednost i da bi mogla istinski ujedinjavati muškarca i ženu, treba biti snažno utemeljena na afirmaciji vrijednosti cijele osobe. Ljubav i s njom povezana spolnost uvijek su na višoj razini koja nije samo biološka, nego treba obuhvaćati ljepotu cijele osobe. Međutim, u kontekstu postmodernoga stupanja u spolne odnose, oni nisu uvijek izražaj pune ljubavi, nego se ona često svodi samo na privremeni „provod u ljubavi”, nedostatkom kontrole i željom za užitkom, egoističnog zadovoljenja strasti pri čemu se vrjednuje samo tjelesna ljepota osobe. „Tako se iskrivljuje i krivotvori izvorni sadržaj ljudske seksualnosti”, upozorava nas papa Ivan Pavao II. u enciklici Evanđelje života (23).

Mladež se pokazuje kao „generacija kojoj se ne žuri” osnovati bračnu i obiteljsku zajednicu, ali rado prisvaja „seksualne povlastice” tih oblika života. Mnogima se čini kako nije ni potrebno biti u braku i zasnovati obitelj, oslanjajući se na Pavlovu izjavu: „Bolje je biti bez brige, neoženjen i bez djece” (1 Kor 7,32). U tim okolnostima i kršćanska istina o bračnoj ljubavi i zasnivanju obitelji, gubi na vrijednosti institucionalnoga identiteta pojavnim trendom različitih alternativnih oblika suživota.

S ljubavlju vezana plodnost danas je također izmanipulirana. Dok je ranije potomstvo bilo blagoslov obitelji, danas su većinom djeca svojevrstan „teret” roditeljima. Iz tih je razloga i područje ljudske prokreacije kao platforme odgovornoga roditeljstva lišeno svoje izvorne potrebe za bračnom vezom (otvorenim alternativnim životnim stilovima, isto-spolnim zajednicama), kao i same potrebe za drugim (medicinski pot/pomognutom oplodnjom, heterolognim roditeljstvom, surogatnim majčinstvom, posvajanjem zamrznutih spolnih stanica ili već oformljenih embrija). Na području ljudske spolnosti sve je prisutnije hedonističko odvajanje unitivne od prokreativne dimenzije spolnih čina; napuštanjem metoda prirodnoga reguliranja plodnosti u kontraceptivnoj ponudi (široke palete farmakološke, mehaničke i kirurške ponude: interceptiva, kontragestativa, abortiva) i trajne sterilizacije.

Zrelost i cjelovitost osoba

Da bi se mogao razumjeti moralni i bioetički stav Katoličke Crkve u području ljudske ljubavi i s njom povezane prokreacije, treba dobro shvatiti vrednote koje se trebaju prepoznati u cjelovitosti ljudske osobe i zahtjev za dostojanstvom njenog duhovnoga i tjelesnog intimnog predanja koji mora ostati otvoren mogućnosti prihvaćenoga rađanja. Zato Katolički nauk propagira potrebu određene zrelosti koji naglašava odgovornost ponašanja. Takva ljubav združuje božansko i ljudsko i vodi supružnike uzajamnomu darivanju i „otvorenosti životu”.

Da bi ljubav mogla postići punu osobnu vrijednost i da bi mogla istinski ujedinjavati muškarca i ženu, treba biti snažno utemeljena na afirmaciji vrijednosti cijele osobe. Ljubav i s njom povezana spolnost uvijek su na višoj razini koja nije samo biološka, nego treba obuhvaćati ljepotu cijele osobe

U tom kontekstu, Papinsko vijeće za obitelj u odgojnim smjernicama pod naslovom Ljudska spolnost: istina i značenje (5), opisuje: „Darujući život, roditelji sudjeluju u stvaralačkoj Božjoj moći i primaju dar nove odgovornosti: ne samo zadovoljavati materijalne i kulturne potrebe svoje djece, već poglavito prenositi življenu istinu vjere i odgajati ih u ljubavi prema Bogu i bližnjemu”. Na taj se način u obitelji započinje s izgrađivanjem ljudske osobe, njezina socijalnog i religijskog identiteta. Njezina je temeljna zadaća odgajati primjerom i vlastitim življenjem.

Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et Spes u tom kontekstu tvrdi: „Ako roditelji prednjače primjerom i zajedničkom obiteljskom molitvom, djeca će, i svi koji žive u krugu obitelji, lakše naći put čovječnosti, spasenja i svetosti” (GS 48). Stoga je veoma važna komponenta u obiteljskom životu: međusobni odnos supružnika, skladni obiteljski odnosi, adekvatna obiteljska atmosfera, psihološka kultura i zrelost roditelja. Dobra, intimna i topla obiteljska sredina, emocionalno i privlačno ozračje te sigurnost koju pružaju zdravi obiteljski odnosi, preduvjet su uspješnog razvitka osobnosti. Njihova međusobna ljubav je neizostavna za zdrav i cjelovit rast djece i ostvarenje obitelji. Pritom, zajednički njegovana duhovnost pozitivno utječe na sveopću kvalitetu bračnoga i obiteljskog života na misaonoj, vrijednosnoj i emotivnoj razini.

Iako se ovakav Crkveni nauk prikazuje neskladan duhu vremena, žalosnim primjerima iz naše sredine, uviđamo da se ovim zaobilaženjem upada u opasnost rušenja temeljnih društvenih vrednota i opstojnosti. Nasuprot tome, brak i obitelj, kojem je vjera način življenja, oslonac, smisao života i vrelo moralnih vrednota, uviđamo da su to duhovni recepti dugoročne, ispunjujuće, nadahnjujuće i radosne bračne i obiteljske ljubavi te odgovornoga roditeljstva.

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2019.)