Objavljeno:
05. 08. 2016. 16:15

Posve je neosporno kako je Isus govorio ljudima svoga vremena ponajviše u usporedbama. U tom smislu evanđelist Marko izričito tvrdi: Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao (Mk 4,33-34). O čemu je Isus govorio u usporedbama i zašto su usporedbe bile prikladne za Isusov govor?

Piše: Božo Lujić

Isusove usporedbe redovito se odnose na razjašnjavanje njegove središnje teme o Božjem kraljevstvu koje je po sebi skrovita stvarnost. Zbog takve svoje uloge usporedbe su bile i ostale od velike teološke važnosti. Uz to svakako treba uzeti u obzir da nije samo Isusov glas ostao u usporedbama nego i on sam kao osoba ukoliko posreduje novi odnos spram čovjeka, stvarnosti i Boga.

Pa ipak valja reći kako je usporedbe, koje na prvi pogled izgledaju posve jednostavne i razumljive, veoma teško ispravno protumačiti zbog mogućnosti različitih shvaćanja i zbog višestruke otvorenosti. Na ovome ćemo mjestu pokušati shvatiti jednu na prvi pogled veoma jednostavnu usporedbu o sijaču, koja i nije tako jednostavna ni lako shvatljiva, kako nam se može činiti. Riječ je o sijaču koji iziđe sijati.

Usporedba o sijaču

Usporedbu o sijaču nalazimo kod sva tri sinoptika (Mk 4,3-9. 13-20; Mt 13,3-9; Lk 8,5-8). Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijenja, osuši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razraste se i razmnoži, te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko. Usporedba zvuči tako poznato u našim ušima iz brojnih propovijedi koje smo toliko puta čuli u crkvama da se čini gotovo nepotrebnim bilo kakvo posebno tumačenje. Mnogi su mišljenja da je upravo ova usporedba zoran primjer posvemašnje jednostavnosti i samorazumljivosti i da je suvišno svako razglabanje njezina teološkoga značenja. Ali je li tomu tako?

Pa ipak, unatoč samo izvanjskoj jasnoći usporedbe uzete iz poljodjelske kulture, nije nipošto tako lako pronaći njezin pravi teološki smisao. Pogledamo li malo detaljnije samu usporedbu, nećemo moći zaobići važan niz pitanja na koja nije lako dati jednoznačan i jasan odgovor. Ali krenimo redom. Na čemu ili na komu je naglasak u navedenoj usporedbi: na sijaču koji sije bez obzira na urod, na sjemenu koje se međusobno ne razlikuje s obzirom na nutarnju snagu, ali koje unatoč tomu može ne donijeti roda, na različitosti tla na koje sjeme pada ili pak na samoj žetvi kad se u konačnici zbraja urod sjetve? Već iz ovako postavljenih upita naziremo svu delikatnost interpretacije same usporedbe. Jer, načelno bi naglasak u određivanju uloge čimbenika mogao stajati na svakom navedenom dijelu usporedbe, a opet se pitamo je li u redu da svaki dio dobije jednako značenje.

Za potpunije shvaćanje usporedbe potrebno ju je promatrati kao cjelinu u kojoj svaki njezin dio ima svoje značenje. Tek tada možemo nazrijeti koliko važnu ulogu imaju njezini pojedini dijelovi. Tu je prije svega sijač koji rasipno i nezabrinuto sije ne žaleći pri tomu ni truda, a ni sjemena. Gotovo da iznenađuje njegova velikodušnost kojom neproračunato izbacuje sjeme iz svojih ruku. Zašto to sijač upravo tako čini? Zar ne bi bilo korisnije da prije sijanja sjedne i izračuna na koje bi mjesto trebao točno posijati sjeme? Zar ne bi bilo opravdanije da pri sijanju bude znatno štedljiviji te da više pozornosti posveti činjenici da sjeme treba donijeti rod? Usporedba želi na temelju životnoga iskustva iz poljodjelske kulture očito predočiti kako sijač već na početku, prije sijanja, ne računa da će svako sjeme donijeti rod. I ne samo da on s time ne računa, nego što je još zanimljivije, čini se kao da ga to uopće i ne zabrinjava. Očigledno da sijač ima posve drukčiju logiku razmišljanja. Njegova logika nije tjeskobno uzročno-posljedično računanje; ono se temelji samo na ulaganju u ono što će nužno donijeti povećanje i na čemu će se moći dobro zaraditi dok to kod sijača očito nije.

No usporedbu možemo tumačiti i sa stajališta sudbine samoga zrnja koje se sije. Sudbina je, zapravo, uvjetovana samim tlom na kojemu se vrši sjetva. Osnovno je pitanje je li ono priređeno za sjetvu ili nije. Pa ipak, ako se bolje promotri usporedba, dobiva se dojam da njezin smisao nije samo u različitosti tla na koje pada zrnje, nego i u samome uništavanju sjetve. Bez obzira što se u propovijedima naglašava više različitost tla, a pod tlom se razumiju vjernici koji nisu spremni primiti Božju riječ, ipak je u usporedbi veoma naglašen govor i o uništavanju sjetve izvana, što se događa stupnjevito: najprije biva uništeno tek zasijano sjeme – ptice ga pozobale, potom mlada tek iznikla stabljika – sjeme je palo kraj puta na kamenito tlo, na kraju biva uništena odrasla biljka jer ne može opstati zbog trnja koje je guši, a u koje je zrno palo. Tek potom je jedno od zrnja palo na plodno tlo, odoljelo vanjskim nepogodama – i donijelo rod. Donošenje roda izraženo je nekom vrstom stupnjevanja.

U čemu je poruka usporedbe?

Ako je tomu tako, u čemu bi se nalazila poruka usporedbe? Na čemu je naglasak u usporedbi: na sijaču, na sjemenu, na zaprekama ili pak na konačnom urodu? Ukazali smo na to da je moguće pozornost svratiti na svaku pojedinačnu dimenziju i da se to ne može smatrati pogrešnim. U njezinu tumačenju mnogi ističu presudnu važnost tla i konačni urod unatoč zaprekama. Najmanje se tumača osvrće na ulogu sijača, jer je ne drže posebno značajnom. No čini se da uloga sijača nije tako beznačajna i da znači barem toliko koliko i konačan urod – ili možda čak i više.

Smisao usporedbe mnogi vide u opisu zadaće navješćivanja Božjega kraljevstva koje će unatoč tolikom neuspjehu – triput zasijano sjeme ne donosi rod – ipak donijeti plod veći od očekivanoga. S jedne strane, usporedba govori o snazi Riječi kojom se ostvaruje Božje kraljevstvo, zapravo, o samom ostvarivanju Božjeg kraljevstva. Iako će biti puno neuspjeha, kraljevstvo Božje će imati konačan uspjeh. Premda, gledano izvana, trud izgleda besmislen, ipak uspjeh neće izostati. S druge strane, želi se potaknuti one koji siju da imaju povjerenja, i kad im se naizgled čini da neće biti uspjeha, jer se Božjoj riječi ne može ništa oprijeti (usp. Jr 23,29; Iz 55,10).

Ne bi se zacijelo moglo osporiti i ovakvo tumačenje. No čini nam se da je primjerenije gledati jedinstvenost procesa koji je opisan u usporedbi i u njemu tražiti dublju poruku. Proces sjetve započinje sijač koji sije s pouzdanjem i isključuje svaku proračunatost. Sijač je uvjeren da snaga koja leži u sjemenu ne može u potpunosti izdati, pa je zato tako i smiren. Sjeme će donijeti rod iz svoje vlastite nutarnje snage i svojom nutarnjom logikom. Sijač računa s različitim okolnostima i sa zaprekama na koje će naići u sjetvi, ali to ga ne zabrinjava jer čvrsto vjeruje da zapreke, koliko god bile velike, ne mogu biti preprekom konačnom uspjehu sjetve. Dostatno će biti da se samo kod nekoliko zrna poklope sve okolnosti, pa da rod bude nemjerljivo velik. U konačnici uspjeh će biti znatno veći od svega uloženoga: i sjemena i truda.

Suvremena kultura i veličanstvena logika ljubavi

Upravo ovako shvaćen cjelovit proces sjetve predočuje logiku Božjega kraljevstva koja nije uzročno-posljedična nego veličanstvena logika ljubavi jer ulaže a da odmah ne proračunava što će joj trud neposredno zauzvrat donijeti. Onaj koji se uključuje u proces toga kraljevstva nužno mora vjerovati u moć ljubavi koja će svojom snagom neminovno donijeti konačan uspjeh, koji će biti znatno veći od svega uloženoga. Prilikom djelovanja – poput sijača – ne treba biti zabrinut, ma kako god velike prepreke bile na putu ostvarenja ljubavi. Moglo bi se reći da Božje kraljevstvo upravo ishodi od tih prepreka, njih pretpostavlja, te ih prevladava nutarnjom snagom ljubavi. Nutarnja logika ljubavi predočena je ipak u događaju sjetve. Ljubav postaje istinska ljubav ondje gdje se u sebi i svojoj nesebičnosti umre da bi i sebi i drugima donijela urod. Samo ono sjeme koje uđe u označeni proces donosi rod, svako drugo zrno propada i u konačnici je beznačajno.

Još nešto je potrebno istaknuti u procesu koji označava logiku Božjega kraljevstva. Potrebno je, poput sijača, vjerovati u snagu ljubavi i onda kad dođu vanjske zapreke i kad izvanjski neuspjesi počnu obeshrabrivati i zamagljivati obzorja života. Samo nepokolebljiva vjera u nutarnju moć ljubavi nosi život i vodi ga njegovoj konačnoj potvrdi. Ne može li se u usporedbi nazrijeti i logika Isusova djelovanja i logika njegove sudbine života?

Usporedba o sijaču danas je i te kako aktualna kad se svako djelo dobro proračunava i već unaprijed izračunava korist. U ovoj se kulturi i civilizaciji jedva išta čini bez dobroga vlastitoga interesa. Ukoliko nema interesa i koristi, djelo zacijelo neće biti izvedeno. Postoji opći strah učiniti nešto a za to ne biti odmah nagrađen. Malo ljudi u ovoj kulturi djeluje poput sijača koji nezabrinuto i neproračunato sije. Danas se na žalost sve plaća, pa čak i ljubav čime se dokida njezina bit.

Zbog toga u ovoj kulturi djeca i starci ne vrijede puno, oni su samo opterećenje i za obitelj i za društvo i za državu. Svi bi ih se željeli što prije riješiti. Kao da pitaju: zar ste još živi? Zašto ne umrete? Zbog toga je ovo društvo u krizi, jer je u krizi istinska ljubav kao neproračunato davanje, kao solidarnost, kao žrtva. Doista je malo ljudi koji su poput sijača spremni sijati dobra djela uvjereni da će makar jedno donijeti obilat plod. Na žalost, malo je onih koji nepokolebivo vjeruju u logiku Božjega kraljevstva.

Izvor:
Svjetlo riječi