Objavljeno:
02. 03. 2018. 09:15

Pojam karizma, kao milosni Božji dar, nalazi se u nekoliko poslanica sv. Pavla i u Prvoj Petrovoj. Karizme su brojne jer očituju različite Božje milosti (1 Pt 4,10).

Piše: fra Josip Ikić

Općenito govoreći, izvor svih karizmi jest u Presvetom Trojstvu. Pavao najčešće tvrdi da je Duh Sveti izvor i djelitelj karizmi. To kaže sedam puta u 1 Kor 12,4-11. Ipak, i Pavao i Petar navode da neke karizme imaju svoj izvor u Ocu, a neke u Sinu. Ovi tekstovi kažu da karizme proizlaze od Oca: Rim 12,3; 1 Kor 12,28; 2 Tim 1,6; 1 Pt 4,10. Poslanica Efežanima 4,7 navodi nekoliko karizmi koje dijeli Krist (Sin). Naravno, ispravno je reći da karizme imaju svoj izvor u trojedinom Bogu, kako je teologija i na Zapadu i na Istoku od početka potvrđivala. S obzirom na ovaj trostruki izvor karizmi, možemo razlikovati 3 kategorije karizmi: a) poticajne (motivacijske) – koje daruje Otac, b)karizme službi – koje daruje Sin i c) karizme snage – koje daruje Duh.

Darovi Oca jesu karizme (7) poticaja, motivacije. Pavao kaže: Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana: je li to prorokovanje – neka je primjereno vjeri; je li služenje – neka je u služenju; je li poučavanje – u poučavanju; je li hrabrenje – u hrabrenju; tko dijeli, neka je darežljiv; tko je predstojnik – revan; tko iskazuje milosrđe – radostan (Rim 13,6-8). Ove karizme uglavnom primaju pastiri Crkve. Biskupi i svećenici dobivaju ove darove: prorokovanje (naviještanje Riječi), poučavanje (kateheza), hrabrenje (propovijedanje) i vođenje zajednice. Njihovi suradnici đakoni dobivaju darove: služenje (u liturgiji, u zajednici), darežljivo dijeljenje dobara (caritas), radosno iskazivanje milosrđa (bolesnicima, zatvorenicima). Ove karizme su temeljni poticaji ili nutarnja nagnuća koja Otac nebeski stavlja u nas kao sjemenke. Njih moramo prepoznati, njegovati i razvijati kroz rad i molitvu. U svome životu uglavnom uspijemo potpuno razviti jednu motivacijsku karizmu, a ostale samo djelomično.

Darovi Sina jesu karizme upravljanja i služenja u zajednici. Ove darove primaju članovi sv. reda polaganjem ruku (zaređenjem), kako kaže Pavao Timoteju: Ne zanemari milosnoga dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva (1 Tim 4,14). Darovi služenja (diakonia) spominju se u Ef 4,11: On (Krist) i „dade” jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje. Pavao također spominje apostole, proroke i učitelje i u 1 Kor 12,28. Ovih pet karizmi jesu temeljni darovi za Crkvu. Oni osiguravaju da drugi darovi, karizme Oca i karizme Duha, budu potvrđeni i prihvaćeni od crkvenih poglavara i da tako zažive u Crkvi. Ovi darovi se nazivaju i hijerarhijski za razliku od karizmatskih (usp. Lumen Gentium 4).

Darovi Duha jesu karizme očitovanja ili djelovanja, karizme sile i snage. To su, dakle, izvanredni darovi – karizme u užem smislu riječi – koje primaju pojedinci radi izgradnje Crkve. Ima ih devet. Možemo ih svrstati u 3 skupine: a) govorni darovi: dar jezikâ, dar proroštva i dar tumačenja jezikâ; b) darovi otkrivenja: dar znanja, dar razlikovanja duhova i riječ mudrosti; te c) darovi snage: dar vjere, darovi ozdravljanja i moć čudesa (usp. 1Kor 12,8-11).

Dakle, na nama je pojedincima da karizme poticanja (Očeve darove) sami razvijamo i usavršavamo radom i molitvom. Zadaća je i odgovornost vodstva Crkve da prihvati i potvrdi karizme služenja (Kristove darove) kako bi Crkva mogla funkcionirati. Duh Sveti daje kome hoće i kada hoće izvanredne karizme sile i snage (darove Duha) radi izgradnje i pomlađivanja Crkve.

Izvor:
Svjetlo riječi