Javnom se smatra ona zapreka koja se može dokazati na izvanjskom području putem različitih dokaza koji su pravno dopušteni: priznanje stranaka, iskazi vjerodostojnih i službenih svjedoka, stručna vještačenja, javni i privatni dokumenti i sl. Takva jedna javna ženidbena zapreka jest zapreka krvnoga srodstva koja se može utvrditi iz službenih matica (crvenih i građanskih) pa makar za nju same stranke (zaručnici), njihovi roditelji, rodbina i prijatelji ne znali. Sve druge zapreke koje se ne mogu dokazati na izvanjskom području jesu tajne.
Zapreka dobi
Kako navode veliki komentatori crkvenoga prava, poput L. Chiappette, općenito je za valjano sklapanje braka, bilo crkvenoga bilo građanskoga, nužno da stranke posjeduju i zakonom predviđenu dob. Ovu zapreku dobi Crkva je preuzela iz rimskoga prava. Tako kanon 1083 navodi da muška osoba prije navršene šesnaeste godine, a ženska osoba prije navršene četrnaeste godine ne može sklopiti valjanu ženidbu. To je najniža tražena dob za valjano sklapanje ženidbe. Godine moraju biti integralno navršene – ako bi nedostajao samo i jedan dan do predviđene dobi, brak bi bio nevaljan.
Prema odredbi istoga kanona, biskupske konferencije za svoje područje mogu odrediti višu dob (no ne i nižu) ne za valjano nego za dopušteno sklapanje ženidbe vodeći računa o krajevnim i kulturnim okolnostima vlastitoga teritorija. Uglavnom, sve biskupske konferencije svijeta, usklađuju traženu dob za dopušteno sklapanje ženidbe s propisima građanskoga prava. Tako na primjer na području biskupskih konferencija BiH i Hrvatske tražena dob za dopušteno slavljenje ženidbe za muškarca i ženu jest 18 navršenih godina.
Manjak tražene dobi zapreka je crkvenoga prava, što znači da oprost od nje može dati i mjesni ordinarij. Narav joj je prolazna i može prestati sama po sebi (ex se) čim se navrši tražena dob. U slučaju da zapreka prestane sama od sebe, nevaljanu ženidbu potrebno je ukrijepiti prema odredbama kanona 1156-1158.
Uvjet za dobivanje oprosta od ove zapreke jest i dostatna psihološka zrelost. Osim tražene dobi, već je ranije rečeno, potrebno je da stranke imaju dostatnu psihičku i seksualnu zrelost. Psihička zrelost potrebna je za valjanost ženidbe prema naravnom božanskom pravu jer bez nje stranke ne bi mogle ispravno vrednovati s dostatnom odgovornošću i izvršiti bitne dužnosti i obveze koje brak nameće.
Zapreka spolne nemoći
Da bi se uopće moglo govoriti o spolnoj nemoći kao kanonskoj zapreci nužno je da ženidba nije izvršena spolnim činom. Prema službenom nauku zapreka spolne nemoći (impotentia coeundi) bilo kod muške osobe bilo kod ženske osobe po samoj svojoj naravi čini ženidbu nevaljanom (kan. 1084). Radi se o zapreci prirodnoga, odnosno božanskoga prava i od nje se ne može dobiti oprost. Potrebno se odmah zapitati: Zašto je spolna nemoć zapreka božanskoga prava i zbog čega nije moguće dobiti oprost od nje? Zato što je spolna nemoć sadržana u nesposobnosti da se izvrši ili do kraja dovede seksualni čin, a ženidba kao ženidba je po svojoj naravi (prirodi) usmjerena na dvostruku objektivnu svrhu: dobro supruga (uzajamno darivanje, uzajamno predanje i primanje cjelovite osobe, intimno sjedinjenje osoba i čina i sl.) i rađanje i odgajanje potomstva. Znači, spolno nemoćna osoba ne može ispuniti ove temeljne svrhe ženidbe.
Da bi spolna nemoć bila kanonska zapreka ženidbi mora sadržavati određene elemente. Ona mora biti prethodna (antecedens) slavlju ženidbe. U slučaju da se spolna nemoć javi u periodu nakon vjenčanja zbog neke bolesti ili nezgode, ona neće utjecati na valjanost već ranije sklopljene ženidbe. Mora biti trajna (perpetua), tj. posve neizlječiva, a ne prolazna koja može prestati sama od sebe ili od koje se može ozdraviti lakim i redovitim liječenjem. Mora biti sigurna (certa), tj. mora postojati moralna sigurnost da nema nikakve dvojbe, ni pravne ni činjenične, da se radi o trajnoj i prethodnoj spolnoj nemoći. Ako je pak zapreka nemoći dvojbena (ako postoji sumnja), ženidba se ne smije priječiti niti proglasiti ništavnom dok traje dvojba.
Spolna nemoć može biti organska i funkcionalna. Organska nemoć posljedica je neke anatomske mane genitalnoga aparata i njezin trajni ili privremeni karakter mora se utvrditi medicinskim vještačenjem (androloškim/ginekološkim). Dok je funkcionalna nemoć posljedica neke fiziološke mane kojoj su uzrok neuroze, psihički i endokrini poremećaji. I ova nemoć mora biti dokazana stručnim vještačenjem, i vrlo je rijedak slučaj da ju se može definirati trajnom. Tako kod muškarca uzrok spolne nemoći može biti manjak erekcije (funkcionalna nemoć), nedovoljan razvoj spolnoga organa (hipoplasia) i abnormalan (pretjeran) razvoj spolnoga organa koji onemogućuje penetraciju. Kod žena uzrok spolne nemoći može biti nedostatak ženskoga spolnog uda, pretjerana vaginalna tjesnoća koja onemogućuje apsolutnu ili relativnu penetraciju muškoga spolnog uda (može se kirurškim putem sanirati), neizlječivi vaginizam koji onemogućuje pristup organa.
