Objavljeno:
11. 01. 2018. 11:15

Planina Javor predstavlja našu najistočniju planinu koja se prostire u tri općine: Srebrenicu, Vlasenicu i Han Pijesak. Sama planina je sa sjevera i sjeveroistoka omeđena rijekom Drinjačom i Zelenim Jadrom, sa istoka rijekom Drinom, a s juga i zapada istočno-bosanskom visoravni.

Piše: Dalibor Ballian

Prema prostiranju u tri općine može se odmah zaključiti da spada u red većih planinskih masiva, no ne i najviših jer je najviši vrh ove planine Žep s 1537 m. Tu je i niz manjih vrhova od kojih je možda najznačajniji Pliština zbog populacije endemske Pančićeve omorike koja raste na njemu.

Sama planina nije naseljena, ali su zato njezini obronci kroz povijest sustavno naseljavani, naročito njezine istočne padine koje se nadvijaju iznad rijeke Drine, poznate kao Luke. Na planini, točnije u njenom podnožju, nalazi se i Han Pijesak, mjesto na preko 1000 m nadmorske visine, jedno od najviših u Bosni i Hercegovini.

Javor ima klimu koja je izmijenjeno kontinentalna s utjecajem mezijske klime te su ljeta topla i suha, a zime hladne i s visokim snjegovima koji čine i do 30 % padalina. Zbog tih visokih snjegova planina je zimi neprohodna. Proljeća i jeseni su kišni s obiljem vode. Ipak, zadnjih četrdeset godina klima se na planini mijenja zbog utjecaja hidroakumulacije Bajina Bašta na rijeci Drini te je sve manje snijega, a više magle.

Vodena i šumska riznica

Iako spada u grupu Dinarskog vapnenačkog gorja, s kraškim fenomenima koje karakterizira nedostatak vode, ova planina je prava vodena riznica. Kako su i ovu planinu oblikovali ledenjaci koji su se niz nju spuštali k dolinama rijeka, to su ostali iza njih brojni tragovi. Sama planina je bogata brojnim izvorima bistre, pitke i hladne vode i razdjelnica je voda jer se njezine vode slijevaju u dva vodotoka koji se kasnije ulijevaju u Drinu, slijev Drinjače i Žepe. Planinu dijeli čitava mreža malih potoka, a oni koji se direktno ulijevaju u Drinu grade neprolazne kanjone. Na zapadnom dijelu planine je izvor rijeke Žepe, poznate po mostu o kome je pisao naš nobelovac Ivo Andrić.

Brojni bistri i hladni planinski potoci i rijeke naseljeni su autohtonom potočnom pastrvom i rakovima, a u mirnijim vodama tu je klen, škobalj, mrena i druge vrste te brojni sitniji organizmi poput vilinih konjica i vodenih cvjetova.

Šume na Javoru su bogate i dobro očuvane te su dobra osnova za bogat i raznovrstan životinjski i biljni svijet. Idući od podnožja k vrhu, tu su tople hrastove šume uz rijeku Drinu, na većim visinama su bukove šume, zatim dolaze šume bukve i jele, a na najvećim visinama su smrekove šume, ali i šume običnog i crnog bora. Od drveća u šumama nalazimo još javore, lipu, grab, jasen, divlju trešnju, a ima i veoma rijetkih vrsta drveća poput tise, medvjeđe lijeske i javora gluhača. Borovi su najčešće na kamenitim liticama kanjona, dajući pejzažu upadljivu crtu, posebice na liticama u kanjonu Drine. Tu je i brojna flora, a najznačajnije su rijetke i endemske vrste. Od endemskih vrsta ovdje treba spomenuti šest populacija Pančićeve omorike koja predstavlja staru vrstu u nestajanju. Neke od tih populacija su bile uništene tijekom katastrofalnog požara 1946./1947. godine koji je zadesio ovu planinu, posebice kanjon rijeke Drine. O kakvom je šumskom bogatstvu riječ govori činjenica da je tu izgrađena pruga već za vrijeme Austro-Ugarske, a drvo se transportiralo za Zavidoviće. Nakon Prvoga svjetskog rata ovaj dio je odmah izuzet od Zavidovića i dat na upravu vladi u Beogradu te se drvo rijekom Drinom transportiralo dalje.

Od divokoza do rijetkih zmija

Fauna je brojna, ali ovdje ćemo pobrojati samo dio. Najveličanstveniji su svakako krupni sisavci koji danas u Europi opstaju još samo na očuvanim i nenarušenim prostranstvima. Na Javoru nalazimo dobru populaciju medvjeda i vuka te divokoza u kanjonu Drine. Pećine i stabla starih šuma dom su velikom broju vrsta slijepih miševa. Ovdje ima još i divljih svinja i srna, divljih mačaka i kuna, vidri, puhova, rovčica, vjeverica i ježeva. Tu su još gmizavci i gmazovi, kao šumske kornjače i zelembaći, a od zmija bjelouške, smukovi, poskoci i bosanski šargan koji se ubrajaju u skupinu veoma rijetkih zmija Europe.

Najupadljiviji predstavnici faune ptica su suri orlovi koji se gnijezde na strmim liticama kanjona Drine i njegovih malih pritoka i lovci su na širokim područjima. Pored njih, vazdušnim prostranstvom kruže i druge vrste grabljivica, orao zmijar i sivi sokol. Mnogo je različitih vrsta sova, od najmanjeg ćuka do impozantnih velikih sova ušara.

Planina je oduvijek bila interesantna za lokalno stanovništvo koje je živjelo u brojnim selima oko planine, posebice na platou Luka iznad kanjona Drine. Danas su ta sela pusta, s tek ponekim odvažnim povratnikom. Ipak, ljeti planina oživi kada se pojave brojna stada ovaca i krava, većinom privremenih povratnika. Tako ovaj pitomi, ali zabačeni kraj, koji od općinskog središta dijeli preko 50 km puta makadama, lagano osvaja šuma.

 

Zbog svog položaja, lijepog šumskog bogatstva i visoke koncentracije ozona, austrougarske vlasti su odlučile da u Han Pijesku izgrade naselje za odmor. Planirana je gradnja ljetnikovca za cara, ali i još sedamnaest vrhunskih odmarališta različite veličine. Prvi svjetski rat prekinuo ih je u njihovim namjerama i nije došlo do realizacije te zamisli, ali su planovi i projekti za izgradnju vile preostali, a vlasti Kraljevine SHS došle su u posjed ove dokumentacije. Po službenoj posjeti kralja Aleksandra Karađorđevića 1919. godine Sarajevu tadašnje vlasti su ga upoznale s planom izgradnje odmarališta u Han Pijesku. Predložile su mu da se iskoristi postojeća dokumentacija i pristupi izgradnji vile koju bi koristio za odmor, što je on i prihvatio te je u Han Pijesku izgrađena vila za odmor.

 

Nakon Domovinskoga rata u području napuštenih sela platoa Luke došlo je do pokušaja da se introducira američki bjelorepi jelen, ali introdukcija nije uspjela. Sve su jedinke stradale jer nisu mogle podnijeti klimu koja vlada na ovim prostorima, a pojavio se i veliki broj predatora.

Izvor:
Svjetlo riječi