Objavljeno:
02. 03. 2018. 09:15

Kad je Isus Krist osnovao svoju Crkvu, uspostavio ju je kao jednu. To jest ustanovio ju je ujedinjenu unutrašnjim neizgubivim vezom jedne vjere, jednoga sakramentalnog bogoštovlja i jednoga apostolskog nasljedstva, koje Kristova Crkva ne može izgubiti jer ju u tomu, u skladu s Isusovom voljom, ni vrata paklena neće nadvladati (usp. Mt 16,18). Tu svoju „jednu” Crkvu Krist je ustanovio također kao jedincatu, to jest ne samo iznutra ujedinjenu vezovima vjere, liturgije i hijerarhije već i brojem samo jednu, te sa željom da ona u svakom trenutku i zauvijek kroz svu povijest bude takva: jedna i jedincata. Sve do svršetka svijeta!

piše mons. Tomo Vukšić, profesor ekumenske teologije

U vidu osnutka Crkve, a u tjeskobnim trenucima neposredno prije svoje muke, molio je Isus Oca nebeskoga da vjernici, koje je u Očevo ime okupio i koje ostavlja na ovom svijetu, budu jedno (usp. Iv 17,11.21.22): okupljeni u jedno Isusovo tijelo, u zajedništvu udova, u jednoj Crkvi kojoj je Krist glava. I tako okupljeni oko svoje Glave, prema nauku svetoga Pavla, Isusovi učenici dopunjavaju „što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (1 Kol 1,24), nastavljajući Kristovo djelo spasenja. Sve to također radi toga da svijet uzvjeruje u Krista Gospodina, Sina Božjega i Spasitelja svijeta (usp. Iv 17,21).

Međutim, usprkos Isusovoj nakani i protivno njegovoj molitvenoj želji, da njegova Crkva uvijek bude vjerom ujedinjena i brojem jedincata, među kršćanima su se već na samom početku pojavile podjele. Iz toga još apostolskoga vremena najpoznatiji unutarkršćanski razdor je onaj u grčkomu gradu Korintu gdje su se kršćani međusobno bili razjedinili. O tomu piše sveti Pavao u Prvoj poslanici vjernicima toga grada. U tomu pismu, koje im je izravno uputio, na početku veli kako je saznao „da među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: 'Ja sam Pavlov', 'A ja Apolonov', 'A ja Kefin', 'A ja Kristov'” (1 Kor 1,11-12). I odmah potom, upravo zbog tih nereda Pavao ih vrlo oštro kori i pita: „Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?” (1 Kor 1,13). A budući da je ondašnje ponašanje vjernika u Korintu bilo izravno protivno Kristovoj volji, Pavao je od njih tražio da prestane svaki razdor među njima riječima: „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1,10).

Traženje ponovnoga jedinstva

Otada pa do danas nikada, nažalost, nije bilo vremena u kojemu ne bi bilo podjela među kršćanima. Također, istovremeno i doslovce u svakom vremenu u Crkvi su postojala nastojanja, nekada više a nekada manje, da se stare podjele prevladaju, a nove spriječe. Stalna su bila, od spomenutih prvih podjela pa sve do naših dana, nastojanja oko ponovne uspostave jedinstva među kršćanima. Kroz to vrijeme promijenjeni su i iskušani različiti načini traženja ponovnoga jedinstva i metode koje su primjenjivane. Činilo se to pisanjem okružnih pisama problematičnim zajednicama, velikim teološkim studijama o jedinstvu, održavanjem stručnih rasprava, izmjenom pomirnih pisama, doktrinarnim naukom ekumenskih sabora naspram različitih krivovjerja, susretima visokih predstavnika različitih strana, održavanjem sjediniteljskih općih crkvenih sabora, pojedinačnim sjedinjenjima većih dijelova odvojenih zajednica, i tako redom. Pri tomu su rimski pape, kao Petrovi nasljednici, kroz svu povijest do naših dana, počevši već od sv. Klementa Rimskoga krajem 1. stoljeća, osjećali posebnu odgovornost i prvi poduzimali korake jer su svjesni obveze koju im je povjerio Isus, da budu stijena na kojoj je sagrađena Crkva (usp. Mt 16,18) i da sve kršćane utvrđuju u pravoj vjeri i nasljedovanju Isusa Krista u njegovoj Crkvi (usp. Lk 22,32).

Prvo načelo ekumenizma i istina vjere Katoličke Crkve glasi da je Presveto Trojstvo, nebeska Crkva, u različitosti osoba i zajedništvu naravi, također nebeska praslika zemaljske Crkve, njezin temelj, izvorište i nadahnuće za njezin povijesni život i hod u različitosti i jedinstvu

U tom neprekinutom nizu zauzimanja oko doktrinarnoga i stvarnoga jedinstva Crkve u Katoličkoj Crkvi će na osobit način biti upamćen Drugi vatikanski sabor (1962. – 1965.). On se temom jedinstva Crkve bavio u nekoliko svojih dokumenata, a samom jedinstvu posvetio je jedan cijeli dokument: Dekret o ekumenizmu Unitatis Redintegratio, koji je papa Pavao VI. potpisao 21. studenoga 1964. godine. Istoga dana potpisao je i Dogmatsku konstituciju o Crkvi Lumen Gentium, koja se također bavi pitanjem jedinstva, te ova dva dokumenta, već zbog svoje naravi i sadržaja, moraju biti čitani i tumačeni zajedno i ovisno jedan o drugomu.

Dva spomenuta saborska dokumenta mnogima su poznata. No nije toliko poznato da je isti Sabor, u svom prvom objavljenom dokumentu (22. studenoga 1963.): Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium, kazao da je promicanje jedinstva kršćana – uz duhovnu obnovu vjernika, reformu crkvenih ustanova, jačanje misionarskoga djelovanja i obnovu liturgije – jedna od njegovih glavnih zadaća. Izjavio je to sljedećim riječima: „Budući da je Sveti sabor naumio iz dana u dan osnaživati kršćanski život među vjernicima, bolje prilagoditi potrebama našega doba one ustanove koje su podvrgnute promjenama, promicati sve što god može pridonijeti jedinstvu sviju koji vjeruju u Krista te pojačati sve ono što pomaže da svi budu pozvani u krilo Crkve, on smatra da njemu na poseban način pripada i briga oko obnove i njegovanja liturgije” (SC 1). Istu misao ponovio je Sabor također u Dekretu o ekumenizmu, čiji tekst doslovce započinje rečenicom koja glasi: „Promicanje ponovne uspostave jedinstva među svim kršćanima jedan je od poglavitih ciljeva Svetoga ekumenskog Drugoga vatikanskog koncila” (UR 1).

Katolička načela ekumenizma

Suvremeni način promicanja jedinstva među kršćanima poznat je pod nazivom ekumenizam i, kao zasebna teološka misao i praktična metoda, počeo se oblikovati istom od početka 20. stoljeća. U tom zajedničkom nastojanju svih kršćana, Katolička Crkva ima svoja načela, koja se ravnaju djelovanjem njezinih predstavnika, posebice onih koji službeno nastupaju u njezino ime. U tom nizu, prvo načelo i istina vjere glasi da je Presveto Trojstvo, nebeska Crkva, u različitosti osoba i zajedništvu naravi, također nebeska praslika zemaljske Crkve, njezin temelj, izvorište i nadahnuće za njezin povijesni život i hod u različitosti i jedinstvu. Potom Sabor, pod vidom jedinstva, ispovijeda katoličku vjeru o Crkvi u vremenu riječima: „Da bi tu svoju svetu Crkvu učvrstio po svoj zemlji sve do svršetka vjekova, Krist je zboru dvanaestorice povjerio zadaću naučavanja, upravljanja i posvećivanja. Između njih je izabrao Petra na kojemu je poslije njegove ispovijesti vjere odlučio sazdati svoju Crkvu; njemu je obećao ključeve kraljevstva nebeskoga te mu je, nakon očitovanja njegove ljubavi, povjerio da u vjeri utvrđuje i u savršenom jedinstvu pase sve ovce; pritom sam Krist Isus dovijeka ostaje najviši zaglavni kamen i pastir naših duša” (UR 2). Isus Krist je osnovao Crkvu s naklanom da ona, djelovanjem Duha Svetoga, kao novi Narod Božji, u povijesti stalno raste propovijedanjem evanđelja, slavljenjem i podjeljivanjem sakramenata te hijerarhijskim upravljanjem u ljubavi. To vrše apostoli i njihovi nasljednici biskupi s Petrovim nasljednikom, papom, kao glavom i pod njegovim vodstvom, ali „Isus Krist usavršava zajedništvo svojega naroda u jedinstvu, u ispovijedanju jedne vjere, u zajedničkom slavljenju službe Božje te u bratskoj slozi Božje obitelji” (UR 2).

Crkva, onakva kakvu je osnovao Krist, i za koju teologija koristi pojam Kristova Crkva, sa svom puninom sredstava spasenja, ostvarena je i nalazi se u Katoličkoj Crkvi (LG 8; usp. UR 3). To pak znači da „od nas odijeljena braća – bilo pojedinci bilo zajednice i njihove Crkve – ne uživaju ono jedinstvo što ga je Isus Krist htio darovati svima onima koje je preporodio i suoživio u jedno tijelo i u novost života, a što priznaju Sveta pisma i časna crkvena predaja. Jer samo se po Katoličkoj Kristovoj Crkvi, koja je opće pomagalo spasenja, može postići sva punina spasonosnih sredstava. Vjerujemo, naime, da je samo apostolskome zboru na čelu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza radi uspostave jednoga Kristova tijela na zemlji; njemu se potpuno trebaju pritjeloviti svi koji već na neki način pripadaju Božjemu narodu” (UR 3).

Rascjepi koji su se javljali, „ponekad ne bez krivnje ljudi s obiju strana” (UR 3), uvjetovali su da postoje odvojene zajednice kršćana. Međutim, „oni koji se sada rađaju u takvim zajednicama i napajaju se vjerom u Krista, ne mogu biti optuženi za grijeh rastavljenosti i Katolička Crkva ih grli bratskim poštovanjem i ljubavlju” (UR 3). Oni vjeruju u Krista, na pravi način su kršteni i time su postavljeni u neko, iako ne savršeno, zajedništvo s Katoličkom Crkvom. Oni su, po primljenom sakramentu krštenja, pritjelovljeni Kristu Gospodinu i stoga se s pravom diče kršćanskim imenom, a katolici ih priznaju braćom u Gospodinu. Uz to, i druga sredstva spasenja, elementi i dobra mogu postojati izvan vidljivih granica Katoličke Crkve: pisana Božja Riječ, život milosti, vjera, nada i ljubav, valjano apostolsko nasljedstvo, sakramenti i darovi Duha Svetoga. Sve to od Krista proizlazi i k njemu vodi. Odnosno sve su to elementi Kristove Crkve i sredstva su spasenja, ne zato što postoje izvan vidljivih granica Katoličke Crkve, nego zato što su Kristovi, te kao takvi, bez obzira tko ih je sačuvao i gdje se događaju, oni su prikladni za otvaranje pristupa u zajedništvo spasa. I upravo zbog postojanja ovih elemenata, „te odijeljene Crkve ili zajednice, iako smatramo da trpe od onih nedostataka, nipošto nisu lišene značenja i važnosti u otajstvu spasenja. Kristov se, naime, Duh ne ustručava poslužiti njima kao sredstvima spasenja” (UR 3).

Obveza svakoga vjernika

A što je ustvari ekumenizam, ili ekumenski pokret, kako se također ovo cijelo nastojanje naziva? U Dekretu o ekumenizmu čitamo da je to prije svega činjenica da se na raznim stranama svijeta, pod milosnim dahom Duha Svetoga, poduzimaju brojni pokušaji, i to molitvom, riječju i djelom, kako bi se ostvarila ona punina jedinstva među kršćanima, koju hoće Isus Krist. Zato Sabor potiče sve katoličke vjernike da, prepoznajući ove pokušaje kao znakove vremena, domišljato sudjeluju u nastojanjima oko ponovne uspostave jedinstva među Kristovim učenicima.

Nižući dalje katolička načela, Sabor nudi i definiciju ekumenizma kada kaže: „Pod 'ekumenskim pokretom' shvaćaju se djelatnosti i pothvati koji se, u skladu s različitim potrebama Crkve i okolnostima vremena, pokreću i usmjeruju prema promicanju jedinstva kršćana” (UR 4). Među njima, to su prije svega napori da se uklone riječi, sudovi i djela, koji ni po pravdi ni po istini ne odgovaraju stvarnom stanju odijeljene braće, već samo otežavaju međusobne odnose; zatim, skupovi kršćana različitih Crkva i crkvenih zajednica, koji su upriličeni u religioznom duhu; potom dijalog, koji se na tim skupovima vodi između stručnjaka, koji objašnjavaju nauk svoje zajednice radi uzajamnoga stjecanja istinitije spoznaje jednih o drugima; suradnja na različitim područjima radi zajedničkoga dobra; zajednička molitva; ispitivanje vlastite vjernosti Kristovoj volji u onomu što se tiče Crkve i nastojanje oko unutrašnje duhovne obnove pojedinaca i cijele Zajednice te vanjske reforme pojavnih oblika crkvenoga ustroja i njezinih ustanova.

Katolici sva svoja nastojanja oko ponovne uspostave jedinstva „razborito i strpljivo čine pod budnim okom pastira” (UR 4). Oni se brinu za odijeljenu braću moleći za njih, razgovarajući s njima o crkvenim pitanjima i pozvani su da prvi čine korake radi promicanja sjedinjenja. I dok Sabor hvali sve što je dobro među katolicima te ih potiče i obvezuje na djelovanje, on ponizno i kritički također priznaje slabosti članova Crkve i poziva ih na obraćenje kada kaže: „Iako je Katolička Crkva obdarena svom Bogom objavljenom istinom i sredstvima milosti, njezini članovi ipak ne žive od toga svim žarom kako bi pristajalo, tako da lice Crkve manje sjaji braći koja su od nas odijeljena, a usporava se rast Božjega kraljevstva. Stoga svi katolici moraju težiti za kršćanskim savršenstvom, svaki se mora truditi, kako odgovara njegovu stanju, da se Crkva, koja u svojem tijelu nosi Isusovo poniženje i umiranje, iz dana u dan čisti i obnavlja, dok si je Krist ne privede slavnu, bez ljage i bore” (UR 4). Uz to, kaže Sabor u nastavku, katolici priznaju i cijene prava kršćanska dobra, koja se nalaze kod odijeljene braće jer su dio zajedničke baštine. Posebno je pravedno i spasonosno uočiti i priznati bogatstvo Kristove prisutnosti i kreposna djela u životu drugih kršćana koji svjedoče za Krista, ponekada i do prolijevanja vlastite krvi. Takvi primjeri mogu i nama koristiti jer sve što je izvorno kršćansko nikada se ne protivi pravim dobrima vjere.

U poglavlju o provođenju ekumenizma Sabor inzistira da se briga oko ponovne uspostave jedinstva među kršćanima tiče cijele Crkve, kako vjernika tako i pastira. Dapače, tu brigu proglašava obvezom: „Ona obvezuje svakoga pojedinog od njih već prema njegovoj sposobnosti, bilo u svagdašnjem kršćanskom životu bilo u teološkim i povijesnim istraživanjima. Ta skrb na neki način već očituje bratsku povezanost koja postoji među svim kršćanima te vodi prema punom i savršenom jedinstvu u skladu s Božjom dobrohotnošću” (UR 5).

Duša ekumenskoga pokreta

Unutrašnja obnova Crkve, koju Sabor želi radi postizanja spasenja, sastoji se u povećanoj vjernosti njezinu pozivu. Ali, također radi jačanja težnje prema ponovnoj uspostavi jedinstva. A zbog istih razloga potrebno je provoditi i njezinu neprekidnu vanjsku reformu koja je Crkvi, kao ljudskoj i zemaljskoj ustanovi, stalno potrebna. Pa ipak, duhovna obnova mnogo je važnija jer: „Nema ekumenizma u pravom smislu riječi bez unutrašnjega obraćenja” (UR 7). Zato Kristovi vjernici uvijek trebaju imati na umu da na najbolji način oživotvoruju i promiču jedinstvo kršćana, ako nastoje oko svoga obraćenja i trude se što čišće živjeti u skladu s evanđeljem jer, što se tješnje sjedinjuju s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, to će također prisnije i lakše povećavati uzajamno bratstvo. Upravo zato, a naspram takozvanom ekumenskom aktivizmu, koji je vrlo čest, a koji ne donosi velike i brze plodove već na mnogo strana za posljedicu ima razočaranje zbog neuspjeha, Sabor daje kvalitativno prvenstvo duhovnom ekumenizmu i naučava da „to obraćenje srca i tu svetost života, zajedno s privatnim i javnim molitvama za jedinstvo kršćana, valja smatrati dušom cijeloga ekumenskog pokreta te se s pravom mogu nazvati duhovnim ekumenizmom”(UR 8).

Katolici se uvijek, slaveći euharistiju, mole za svetu Crkvu Katoličku Bogu Ocu sa željom daju u miru čuva, ujedini i ravna po svemu krugu zemaljskom (usp. Prva euharistijska molitva). Sastaju se i na druge molitve za jedinstvo, nasljedujući Isusov primjer, koji je uoči svoje smrti molio Oca za svoje sljedbenike: „Da svi budu jedno“ (Iv 17,21). Nasljedujući taj Isusov primjer, kršćani u nekim posebnim prilikama također zajedno održavaju molitve za međusobno jedinstvo i poželjno je i preporučeno da im se i katolici pridružuju. Od tih molitvenih skupova svakako je najpoznatiji Tjedan molitve za jedinstvo kršćana, koji se svake godine na svjetskoj razini organizira od 18. do 25. siječnja. I uz poštivanje svih drugih ekumenskih pothvata, duhovni ekumenizam, koji uključuje zajedničke molitve, zasigurno je najkorisnije sredstvo za promicanje ponovne uspostave jedinstva. Prije svega zato što je u zajedničkoj iskrenoj molitvi uvijek prisutan također Krist Gospodin, jer je obećao: „Gdje su naime dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima” (Mt 18,20).

Izvor:
Svjetlo riječi