Objavljeno:
11. 09. 2017. 11:30

Dok se u europsku integraciju islama ulažu znatna sredstva, s druge strane još veća sredstva, od medija do sveučilišta, ulažu se u strategiju dezintegracije Europe od krš­ćanstva u kontekstu „dekonstrukcije” i radikalnog laicizma.

Piše: Ivica Šola

Krš­ćanstvo postaje podstanar u vlastitoj kući, pisao je Karl Barth prije skoro jednog stoljeća. Danas, kada se na Zapadu događa masovna apostazija, čak i sve očitije neprijateljstvo prema krš­ćanstvu, ono gubi i status podstanara. Ono je prognanik, izbjeglica u vlastitoj kući. Preživljava još u tragovima kao oblik kulture ili kao muzej, ali ne i kao vjera koja je bila duhovni korijen stabla iz kojeg se granala Europa.

Kamo sreće da smo odbacili samo krš­ćanstvo. Odbacili smo i razum. Postmoderna, od filozofije do mentaliteta, doba je novog iracionalizma, ponekad umotanog u teoriju, sveprisutnu „dekonstrukciju”, ponekad u fetišističko vjerovanje u svemoć znanosti i tehnike, ponekad u duh vremena opsjednutog novopoganskim mentalitetom u kojem postoji samo Zemlja, boginja, a ne tek planet, kako je prorokovao Nietzscheov Zaratustra. Paradigma stabla na kojem je građena naša kultura prošlost je. Nema vertikale, paradigmu stabla je zamijenila paradigma mreže (internet): sve je mreža, svi se umrežavaju. Postali smo poput riba ulovljenih u mrežu, a da to još smatramo osvojenom slobodom. Korijenje stabla osušilo se. Deblo još stoji, grane pomalo otpadaju, komunalni redar zvan Politička Korektnost uredno ih smješta na deponij. I sve to objavi na mreži, da ljudi paze kad idu ispod stabla, da ih suhe grane ne ubiju. Stablo je opasno, nepopularno, čak se i filozofi i teolozi više ne „ustabljuju”, već umrežavaju, bježe od vlastitih korijena i bave se socijalnim ili političkim pitanjima. Teolozi i biskupi ne govore o spasenju, nego je u modi aktivizam za siromašne. Samo horizontala, mreža. Filozofi se ne bave istinom, već hermeneutikom, točnije, filozofi više ne misle nego interpretiraju. Znanstvenici se ne bave znanoš­ću, nego soteriologijom, spašavaju planet. Teolozi koji ne vjeruju, filozofi koji ne misle, znanstvenici koji ne znaju, nego vjeruju, to smo sve više Mi. Mi pisano velikim slovom također je promašaj, jer bilo koji kolektivni singular je nemoguć bez zajedničke filozofije povijesti. Imamo li je? Ne, imamo bankare i rejting agencije koji su zamijenili filozofiju, viziju povijesti, budućnosti, bilo kakvog horizonta smisla. To čak više nije ni nihilizam, jer nihilizam je još neki (povijesni) projekt.

Uz duboko poštovanje prema vjernicima islamske vjeroispovijesti koji dolaze u Europu, pitanje koje se stalno zapostavlja u kontekstu krš­ćanstva koje je postalo prognanik u vlastitoj kući, jest kako krš­ćane i krš­ćanstvo reintegrirati u Europu? Kako Europi vratiti vertikalu? Svaki vjernik, čovjek koji je sačuvao i vertikalu, koji živi u ovoj obestabljenoj kulturi mreže, teško se može integrirati. Čemu ekskluzivizam islamu u toj problematici? Premda ne zvuči politički korektno, treba reći dvije stvari. Prvo, dok se u europsku integraciju islama ulažu znatna sredstva, s druge strane još veća sredstva, od medija do sveučilišta, ulažu se u strategiju dezintegracije Europe od krš­ćanstva u kontekstu „dekonstrukcije” i radikalnog laicizma. Lisabonski ugovor u svom kukavičluku slika je toga. Drugo, za razliku od krš­ćana i krš­ćanstva koji su prošli proces modernizacije svoje vjere i suočili se s prosvjetiteljstvom, mnogi islamski vjernici ne žele se integrirati u europska društva. To je njihov izbor, a ne europski krimen. Ne možemo za sve negativno okrivljavati sebe. Uostalom, najveće zločine muslimanima, još tamo od raskola (fitne) i smrti proroka Muhameda pa do danas, čine sami muslimani. Oni se ni međusobno ne mogu „integrirati”, pa se i dan danas međusobno ubijaju, što smo mi zaključili odavno Westfalskim mirom, nastankom nacionalnih država i prekidom klanja u ime vjere.

Prije svake druge integracije u Europi treba dati odgovor na ključno pitanje: kako integrirati stablo i mrežu, kako ponovno naći spretnu sintezu tradicije i moderniteta? Bivši papa Benedikt XVI. u ovakvoj Europi preporučio je da krš­ćani preuzmu status „kreativne manjine”. Eto nove integracije krš­ćanstva. Može li islam učiniti isto ili barem ne postati destruktivna manjina?

Izvor:
Svjetlo riječi