Objavljeno:
16. 05. 2018. 10:15

Plejade modernih Sizifa i danas guraju svoj kamen uzbrdo. Tom kaznom kažnjavaju nas naši moderni bogovi

Piše: Ivica Studenović

Zacijelo se u životu svakog od nas pojavi netko koga baš i ne volimo. Nerijetko to nevoljenje prijeđe u očitu mržnju. Mržnja nas pak tjera na pakost kojom svome neprijatelju želimo nanijeti zlo, poniziti ga, uvrijediti, i na taj način kazniti. I tada primjenjujemo odvajkada isprobanu i nepogrešivu metodu: tražimo njegovu najslabiju točku ili ono do čega mu je najviše stalo da bismo ga baš tu nagazili. Poznato svima, zar ne? Tu vještinu ponižavanja i gaženja drugoga ondje gdje je najosjetljiviji i najtananiji počinjemo uvježbavati još od djetinjstva, a onda je cijeloga života usavršavamo i opetovano primjenjujemo. I uspijemo li kod drugoga otkriti njegovu bolnu točku, uspjeh kazne i uvrede nam je zagarantiran.

Glede toga stari Grci nisu bili drugačiji od nas suvremenih ljudi, kao ni njihovi bogovi oblikovani po mjeri čovjeka i svega što je ljudsko, ali u povećanoj mjeri. I grčki bogovi su kažnjavali ljude koji su im se zamjerili. I oni su nastojali da kazna bude teška. I oni su znali da će to postići ako čovjeku uzmu ono do čega mu je najviše stalo, i to zauvijek.

Iako su u grčkoj mitologiji poznate mnoge vrste kazni kojima su bogovi kažnjavali ljude, jedna je, ipak, postala poslovičnom i na taj način do danas preživjela u našim svijestima. To je ona kojom je bio kažnjen Sizif.

Sizif bijaše sin Eola i njegove žene Enarete, osnivač grada Korinta i njegov prvi kralj te je slovio kao najmudriji i najlukaviji od svih ljudi. Isticao se svojom ljubavlju prema životu te je svoju mudrost i lukavštinu koristio kako bi prevario bogove i što dulje poživio. Jednom prilikom vidio je Zeusa kako krade Eginu, kćer riječnoga boga Asopa. O tome, dakako, nije šutio, nego svima rastrubio vijest, što je Zeusa strašno naljutilo. Kako bijaše pronicljiv, Sizif je znao da će mu se Zeus osvetiti te se za osvetu pripremio. I, doista, Zeus naredi Hadu, bogu podzemlja, da Sizifu oduzme život i da ga okuje lancima. Taj zadatak je trebao izvršiti Tanatos, crni bog smrti. Međutim kad je Tanatos došao Sizifu da mu uzme dušu i da ga okovanoga odvede u podzemlje, ovaj ga u svojoj lukavštini nagovori da isproba čvrstinu lanaca tako što će prvo sam sebe okovati pa tek onda njega. Tanatos, nekako previše naivan za jednoga boga, nasjedne tome te tako i učini. Dakako da ga Sizif nakon toga nije htio osloboditi te on ostane okovan, a Sizif nastavi živjeti.

Nemogućnost djelovanja Tanatosa izazove opću zbrku u svjetskom poretku. Naime kako on bijaše okovan, ljudi prestadoše umirati, prestadoše bogovima za umrle žrtve prinositi i u konačnici prestadoše ih poštivati i bojati ih se. Smetalo je to svim bogovima, a najviše Aresu, bogu rata, jer ljudi više ni u ratu nisu umirali, a rat je bez umiranja dosadan. Stoga se on zaputi u potragu za Tanatosom, nađe ga i oslobodi. Oslobođeni Tanatos ovaj put ugrabi Sizifovu dušu i odnese je u had. Međutim Sizif je bio doista lukav te je na sve mislio unaprijed. Prije nego mu je Tanatos ugrabio dušu, naredi svojoj ženi Meropi da poslije njegove smrti za njega bogovima ne prinosi propisane žrtve. Had i žena mu Perzefona, gospodari podzemlja, uzalud su čekali darove od Sizifove supruge koji im po pravilu pripadaju. Izgubivši nadu da će išta dobiti, pozovu Sizifa pred sebe da mu se požale na toliku nemarnost njegove žene. Sizif se kobiva začudi, govoreći kako je to nedopustivo, te obeća da će to srediti, samo ga moraju nakratko pustiti u gornji svijet kako bi ženi očitao lekciju i upozorio je na njezinu obavezu prema bogovima. I opet bogovi nasjednu. Puste ga iz hada, a on se vrati u Korint i nastavi uživati u životu. Rasrđeni Had ponovno pošalje Tanatosa po njegovu dušu. Ovaj put Tanatos je bio pametniji. Uvreba Sizifa na povratku s neke gozbe kad mu je od vina otupjelo njegovo najubojitije oružje – mudrost i lukavština – te mu nemilosrdno ugrabi dušu i odnese je natrag u had. Sizif se ovaj put više nije vratio iz podzemlja. Ni bogovi nisu baš toliko bili naivni. Zbog uvreda i prijevara koje im je Sizif učinio, primjereno su ga kaznili. Sizif je u podzemlju morao vječno gurati velik kamen uz neko brdo, ali svaki put kad bi ga dogurao do vrha, kamen bi se skotrljao u podnožje. I tako uvijek iznova.

U čemu se sastoji Sizifova kazna? Površno bi bilo promatrati je samo kao tjelesni napor i muku. Ona zapravo to i nije. Njegova kazna je kazna za um. Zamislimo najmudrijega i najlukavijega čovjeka prisiljenoga na obavljanje besmislena posla sa sviješ­ću da ga ni njegova mudrost ni lukavština ne mogu izbaviti iz toga vječnog besmisla. Teško da se išta gore može zamisliti za jednoga mudraca i lukavca. Imamo li u vidu da su stari Grci ljudi razuma, ljudi koji u svakom djelovanju nužno traže razumsko opravdanje, ljudi koji ne vole neodgovorena pitanja i kod kojih um caruje, lako nam je zamisliti da su oni Sizifovu kaznu doživljavali još apsurdnijom nego mi. Kazna je bila specijalno izrežirana baš za Sizifa-mudraca. Da je netko drugi njom bio kažnjen, vjerojatno se ona ne bi doživljavala tolikom tragedijom. Sizif bi se mogao spasiti ne ako bi prestao gurati kamen, nego jedino ako bi tom jalovom poslu dao smisao. Ali kako?

Pokušajmo izaći iz područja mita i zamisliti da u svojoj svakodnevici ugledamo čovjeka koji gura kamen uzbrdo. Kada bi mu se kamen prvi put izmaknuo, vjerojatno bismo se refleksivno nasmijali. Kada bi se to dogodilo i drugi put, naš smijeh bi postao još veći, a treći put bismo gurača vjerojatno već proglasili ludim. Vremenom bismo ga, nakon što shvatimo da se kamen uopće ne može dogurati do vrha, a on to uporno pokušava, počeli sažalijevati i osjećaj tuge bi prigušio smijeh. Taj prizor koji mi ne prepoznajemo kao predstavu svoga vlastitoga života postao bi za nas tragičnim.

Plejade modernih Sizifa i danas guraju svoj kamen uzbrdo. Tom kaznom kažnjavaju nas naši moderni bogovi: novac, profit, politikantstvo, mahnita industrijalizacija i komercijalizacija svega, želja za ugodnoš­ću, za vlaš­ću, za prestižem. Vrlo nas često na Sizifov posao prisiljava moderni ritam života. Zamislimo samo čovjeka koji svakodnevno, ne pitajući se za smisao, ustaje u isti sat, odlazi na posao, mukotrpno radi, vraća se kući, i tako uvijek iznova, cijeli život, samo da bi platio račune, da bi preživio, i eventualno sebi priskrbio pokoji trenutak ugode. No razlika ipak postoji. Dok je grčkim bogovima bilo stalo do toga da njihov kažnjenik bude svjestan apsurdnosti svoga djelovanja, dotle ovim modernim odgovara da kažnjenik bespogovorno i bez razmišljanja prihvati besmislenost svoga djelovanja jer njima je važno samo da dobiju žrtvu koja im pripada. Time moderni bogovi postaju okrutnijima i bezobzirnijima od onih mitskih. Možda najzorniji primjer imamo u politici. Koji to od naših političkih, religijskih i drugih vođa želi da se njegovi Sizifi pitaju o smislenosti guranja svoga kamena? Jer ako bi se to dogodilo, postoji opasnost izostajanja prinošenja žrtve u vidu nekoga glasačkog listića.

U povijesti redovništva postoji poznata anegdota o sađenju kupusa naopako. Naređujući im da sade kupus naopako, redovnički poglavari su provjeravali poslušnost svojih podložnika. Ako bi se tko pobunio protiv toga besmisla, bio bi proglašen neposlušnim i neprikladnim za redovništvo. Nasuprot tome bespogovorno prihvaćanje besmisla, smatralo se vrlinom. Vrlo je lako uočiti katastrofalne posljedice takva svjetonazora, koji, nažalost, u svojim raznim inačicama živi i danas.

Bilo kako bilo, Sizifova vječna kazna je trajna opomena bogova upućena ljudima – svoju mudrost i spretnost nikada ne smijemo okrenuti protiv božanskoga jer ćemo biti kažnjeni besmislom. Nikada je ne smijemo upotrijebiti samo da bismo sebi ugodili, da bismo varajući druge vodu na svoj mlin svratili, da bismo sebe spasili i vlastite postupke opravdali. Ako ipak budemo kažnjeni besmislom, imamo samo dvije mogućnosti za spas: ili da besmisao prihvatimo odričući se vlastitog uma ili da se protiv besmisla pobunimo. Izbor je na nama.

 

Izvor:
Svjetlo riječi