Objavljeno:
17. 05. 2017. 11:00
Ilustracija/Pixabay

Svjetski poznat izrađivač violina M. Schleske, govori o ljepoti zvuka dobro načinjena i ugođena glazbala, ali i o njegovoj ružnoći kada mu je zvuk nagrđen. Ugoditi zvuk najteža je zadaća izrađivača glazbala. Ono krije u sebi široku lepezu milozvučnih, ali isto tako i šupljih tonova. Pravo je umijeće prepoznati ih i razlučiti. To ga navodi na promišljanje prispodobe o korovu i pšenici.

Piše: dr. sc. fra Ivan Ivanda

Uz pšenicu raste i korov nalik pšenici. I naročito dobro uspijeva na pšeničnim poljima. Otrovan je. Tko ga jede s pšenicom dobiva vrtoglavicu, počinje se ljuljati – odatle i naziv „ljulj” – a nekada je ishod i smrtonosan. Ta, posijao ga je neprijatelj! Trebalo bi ga posjeći. Ali ne, to nije dopušteno. Oboje treba rasti do žetve. Seljak ne čupa korov. Suzdržan je, strpljiv. Ne zbog ravnodušnosti, nego jer je mudar. Šteta bi bila veća nego korist, jer bi se s korovom iščupalo i mnogo pšenice.

Htjeli bismo se naglo i brzo obračunati sa zlom, poglavito tuđim. Lako zaboravimo da je srce svakog čovjeka – i moje – njiva na kojoj zajedno rastu pšenica i korov. Često se dodiruju, isprepliću. I koliko se god trudili razdvojiti ih, kao što ugađač čini s instrumentom, uvijek nas iznova zateče neumoljiva prisutnost zlog i otrovnog sjemena. Kao da ga je nemoguće iščupati. Kao da je previše žilavo i otporno, gotovo neuništivo. I onda zbrkanost i pomiješanost, jer previše nalikuju pšenica i korov: vjera i nevjera, prava poniznost i lažna skromnost, istinska bezbrižnost i naivna lakovjernost, prava sloboda i prikriveno ropstvo, stvarna nada i jeftina utjeha, iskrena hrabrost i strašljiva popustljivost, istinsko pouzdanje i lažna sigurnost. Sve je varavo slično, a tako različito u svom korijenu. Stabljike su slične, a plodovi tako različiti. A tko to od nas vidi skriveni korijen? Tko to tako dobro razlučuje da bi mogao uspješno i bez štete obrezati vlastito srce? Biti svoj vlastiti kirurg s nožem u ruci i čvrstom, pouzdanom rukom očistiti srce od otrovnih naslaga? Nemoguće.

Tko to tako dobro razlučuje da bi mogao uspješno i bez štete obrezati vlastito srce? Biti svoj vlastiti kirurg s nožem u ruci i čvrstom, pouzdanom rukom očistiti srce od otrovnih naslaga? Nemoguće.

Mi ne znamo ništa o ponorima svoga srca, ne poznajemo njegove mračne i svijetle komore. „Podmuklije od svega je srce, jedva popravljivo, tko da ga pronikne?” (Jr 17, 9). Mi ne možemo proniknuti ljudsko srce. Fanatizam je htjeti se nasilno, naslijepo riješiti zla čineći novo zlo. Trgati, čupati, uništavati u ime dobra! Ne! Bog je suzdržan i treba ga razumjeti. On je to zbog nas. On vidi skriveno, korijensko, dubinsko. „Ja, Gospodin, istražujem srca” (Jr 17, 10). Drugim riječima: čovjek ne može i ne smije činiti ono što pripada Bogu. On nikomu ne daje srp u ruke, koliko god mi negodovali i nestrpljivo prigovarali. Nismo pozvani na taj posao. Gospodar izriče jasno i odlučno „ne” slugama. Onaj tko misli da oštrim srpom treba rješavati problem zla postaje pomoćnik onomu koji je posijao ljulj. Jer, njegova je nakana bila da izazove gnjev onih koji misle da pravdu mogu uzeti u svoje ruke, da u navali „pravednog” gnjeva i sudačke neumoljivosti zajedno sa zlom unište i dobro.

Kao i svakom vrijednom instrumentu, i našem je srcu potrebno ugađanje. Instrument ne ugađa sam sebe, nego to čini majstor. Dubine našega srca, koje su nama tajnovite i nedostupne, upućene su na posao onoga tko ih poznaje. On stvara „nutarnji ugođaj” čovjekova srca,  ako mu se ono, poput podatna instrumenta, prepusti. Ali, ništa nije tako prijevarno kao ljudsko srce. Može se uskratiti i zatvoriti Božjoj riječi i njegovu djelovanju. Može biti tako prkosno i nepopustljivo. Kao da ga korov obavija poput bršljana i guši zdravo i jedro pšenično klasje.

Vjerovati, u konačnici, znači prepustiti se Bogu kao kritičkoj, sudačkoj instanci. Kao što ugađač mora biti kritičan prema instrumentu da bi iz njega izvukao ono najbolje, tako i Bog mora prema ljudskom srcu. Neki se tonovi našega života ne sviđaju Bogu: ponašanje koje sebi dopuštamo, odnosi u koje ulazimo. Jednom riječju, sav onaj ljulj koji nas „ljulja”. Gospodin uzima na sebe teret brige i ljubavi kojom nas prati na našemu putu oslobađanja i očiš­ćenja. Od nas traži samo da hoćemo ono što on hoće. „Ne mogu si poželjeti ništa bolje nego biti tvoj, a ne svoj teret, prepustiti se tvojim rukama” (Newman).

Izvor:
Svjetlo riječi