Objavljeno:
28. 05. 2018. 11:45

Dok papa Franjo optimistički naglašava da se radost obiteljske ljubavi odražava na radost Crkve, mnogi će se od nas zapitati čini li nam se Crkva baš tako veselom. Koliko je uopće radosnih obitelji u suvremenom društvu? U čemu crpe snagu odupiranja zavodljivih tendencija suvremenih društvenih pobuda? Kako nadvladavaju tjeskobe koje se nadvijaju nad brak i obitelj u svakodnevnom življenju? Ovo su pitanja s kojima je prof. dr. Suzana Vuletić započela svibanjsku temu broja u reviji Svjetlo riječi. S dr. Suzanom Vuletić smo razgovarali i u radioemisiji Bosna Srebrena. Transkripciju razgovora prenosimo u cijelosti:

Razgovarala: Anita Tolo

U Temi broja Svjetla riječi za mjesec svibanj napisali ste izvrstan članak na temu kršćanskoga pogleda na brak i obitelj. Zašto je ova tema u životu jednoga kršćanina iznimno važna?

Zahvaljujem na datoj prilici objavljivanja članka i lijepom osvrtu prihvaćenosti sadržaja.

Njegova je glavna tendencija bila istaknuti dostojanstvo braka i obitelji, kao mjesta čovjekove istinske ostvarenosti, punine i ispunjenja, koja je u suvremenim društvenim okolnostima značajno nivelirana, potisnuta, odgađana i prikazivana kao nedostižni ideal ili razočaravajući ishod suživota u dvoje, što rezultira negativnim trendom sklapanja ženidbi, upitnog odlučivanja o zasnivanju obitelji, odgađanju roditeljstva, ne/prihvatljivosti rađanja.. što se u konačnici, opet, sve negativno odražava, ne samo na Crkvenu, već i na opće društvenu razinu.
Stoga mi je bila namjera ukazati na sve one konstruktivne mehanizme koje Crkva ima u sklopu svojih pastoralnih zadaća obiteljskog dušobrižništva, osnivajućih bračnih i obiteljskih savjetovališta, angažmana brojnih svećenika, časnih sestara, teologa i kateheta... proglasa brojnih Crkvenih dokumenata posvećenih, upravo, raznim obiteljskim situacijama, kao poticajne mjere ostvarenijeg braka i obitelji ili pak smjernice nadvaladavanja kriznih bračnih situacija.

Maločas spomenuti članak nosi naslov Brak i obitelj na klackalici negativnog društvenog ozračja i kršćanski autentičnog zajedništva osoba. Što ste ovim naslovom htjeli poručiti čitatelju?

Pojam mi se klackalice učinio prikladnom parabolom, budući da se s njenog polariteta, uvijek jedna pozicija nalazi na visokom, a druga na niskom nivou. Tako i promatrajući društveno-sociološki i Crkveni milje, može nam se učiniti da se u Crkvenom ozračju susrećemo s izvornom stvorenošću i blagoslovom obitelji, dok se s društvene/sekularne strane, sve više suočavamo s negativnim sociološkim obilježjima braka, obitelji i njihovih uvjeta ne/ostvarenja.

Stoga sam ovim člankom nastojala ukazati na društveno ozračje za brak i obitelj i njihovo tumačenje kroz prizmu kršćanskog ideala, kao mjesta autentičnog zajedništva osoba, na tragu pastoralne konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, gdje se Crkva poistovjećuje sa svojim članovima, nastojeći im izaći ususret u svim njihovim životnim prilikama i neprilikama.

Može li se reći da su brak i obitelj još uvijek težnja svakog živog bića?

Brak i obitelj, težnja su svakog živog bića, neovisno o tome u kojem se obliku ostvaruju. Čovjek je stvoren za zajedništvo i smatram da ništa toliko ne razara čovjeka u nutrini, koliko usamljenost. Neki to zajedništvo pronalaze u obitelji, neki pak u sjemenišnoj, redovničkoj ili svečeničkoj zajednici.
Međutim, osvrčući se na ciljano zajedništvo braka i obitelji, čini mi se kako se u našim društvenim uvjetima sve više proklamira „veza bez obaveza“, usputna zajedništva su/života u dvoje, prolazne romanse koje nastoje potisnute tradicionalne vrijednosti nerazdruživosti, vjernosti, sakramentalnog jedinstva, ustrajnosti u održavanju braka i spremnosti na njegove požrtvovnosti. Stoga se usuđujem konstatirati kako su brak i obitelj težnja svakog bića, iako sve teže pronalazimo odvažnosti za njihovim ostvarenjem.

U svakodnevnom razgovoru s poznanicima i prijateljima nezaobilazna je tema braka i obitelji. Mladima se postavljaju pitanja poput „Kad se ženiš ili udaješ“, „Čemu odugovlačiti“ „Kako to da još nemaš dečka ili djevojku“ i slično. Je li normalno da se drugima postavljaju tako osobna pitanja i gdje treba povući granicu?

U pojedinim se društvima smatralo vrhuncem životne ostvarenosti kada je netko stupio u brak i zasnovao obitelj. Tako i sama potječem iz jedne Hercegovačke obitelji, u kojoj se moj život, sagledava zasad: „neostvarenim“ u potpunosti, usprkos mojim nekim drugim životnim ostvarenjima ili neostvarenostima.
Pitanja upućena mladima, ili pak, sve učestalije, osobama srednje životne dobi:, poput „kad češ već jednom“ ili „dokle čekati“... može kod mladih izazvati dojam nekog socijalnog pritiska guranja u neke, zasad, nedovoljne promišljenosti i spremnosti na sve ono što zrelost braka i obitelji podrazumijeva.
Nisam pobornik mišljenja da brak treba odgađati i zaručništvo prolongirati na desetak godina, no statika nam porazno tumači da je sve većim porastom broja rastava brakova 1:3-5, potrebno ipak prihvatiti prirodni dinamizam svake pojedine veze.
Potrebno je uzeti u obzir i sve težu priliku osamostaljenja, završetka studija, stjecanja posla i materijalnih uvjeta za zasnivanje braka i obitelji.

Iz tih razloga, smatram neprimjerenim, nikoga požurivati u brak, čisto radi nekih socioloških uvjetovanosti. Na tom tragu, možemo čitati i u zaključnome dokumentu kojeg su Papi Franji uputili sinodski oci okupljeni na XIV. općoj redovitoj skupštini Biskupske sinode koja je u listopadu 2015. godine raspravljala o temi: „Poziv i poslanje obitelji u Crkvi u suvremenom svijetu“, izražava se određeno razumijevanje pojedinih uvjetovanosti. „U nekim zemljama, gdje su mnogi mladi često prisiljeni odgađati ženidbu zbog teškoća gospodarske, radne ili obrazovne naravi. Gdjekad to čine zbog: utjecaja ideologija koje obezvrjeđuju brak i obitelj; osvjedočenja u iskustvo neuspjeha drugih bračnih parova, koji ne žele sami proživjeti; straha pred nečim naizgled prevelikim; društvenih mogućnosti i gospodarskih prednosti nevjenčanog zajedničkog života; pukoga osjećajnog i romantičnog poimanja ljubavi; straha od gubitka sloboda i samostalnosti; odbacivanja sadržaja koji drže institucionalnim i birokratskim".

Jednako često o braku se govori u negativnom svjetlu. Spominju se samo promašeni brakovi i rastave, nitko ne govori o ljepotama bračnoga života. Kako onda uopće potaknuti mlade i ohrabriti ih za ženidbu?

Da, nažalost. Čini se kao da je puno zastupljeniji negativan prikaz braka i obitelji, nego onaj pozitivan. No, duboko sam uvjerena da osobno pozitivno iskustvo stečeno u našim obiteljima ili promatranjima sretnih i veselih obitelji koje svoju snagu crpe na duhovnim izvorima Crkvene poruke..., ne mogu nas pokolebati u vjeri i uvjerenosti u ljepotu toga uzvišenog stanja. Dok nas oni negativni prikazi mogu čak prevencijski potaknuti na radimo na boljoj koheziji očuvanja braka.

S društvene strane se doista sve više suočavamo s negativnim društvenim obilježjima braka, obitelji i njihovih uvjeta (ne)ostvarenja. Kako to komentirate?

Dostojanstvo bračne ustanove zasjenjeno je danas u civilnome društvu, „nekonvencionalnim brakom”, „neformalnim životnim partnerstvom“, „alternativnim/izvanbračnim/isto spolnim životnim zajednicama“,  slobodnim vezama, brakom na probu, promiskuitetom, pošašću rastave,  novim modelima «roditeljstva», emancipacijom od rađanja i odgoja djece te proizvoljnim opredjeljenjem za rodom, gender ideologije.

U suvremenom društvu, sve su rjeđi partneri koji se odlučuju na sklapanje ženidbe. Oni koji to i čine, u pojedinim slučajevima, više vremena posvete dekorativnom osmišljavanju Hollywoodskog vjenčanja, nego duhovnoj pripremi ili međusobnom dubinskom upoznavanju. Drugima se pak vjenčanje odvija ubrzanom uvjetovanom pripremom, „prisilom” zbog „djeteta na putu”...

Nerijetki su slučajevi i sklapanja brakova zbog razno raznih interesa ili krivih motiva u izboru bračnog druga u kojima se preferira ljepota i bogatstvo ili pak nečija nacionalnost za dobivanje papira ili porezne olakšice.

Drugi se pak radije opredjeljuju za civilni brak građanske ženidbe, zbog nerazrješivosti kršćanskog braka i dugotrajne kanonske procedure unaprijed kalkuliranog budućeg potencijalnog razvoda.

Stoga, ovakvo me promatranje negativnog društvenog obilježja potiče na zaključak kako današnji svijet ima tendenciju liberalnog razmišljanja i etičkog relativizma te se čini da globalizacijska politika tolerancijom ovakvih modela teži potisnuti tradicionalne oblike kršćanskog braka i obitelji; manipulirati temeljnim vrijednostima braka i bračne ljubavi te se stremi i narušavanju temeljnih antropoloških istina; ustaljenih normi društva i prirodnih zakona.

Što se događa u obiteljima u kojima nestane bračnoga zajedništva, gdje svatko živi svoj život. Moglo bi se reći da žive kao cimeri. Ima li za to opravdanja?

Nekima je pak lako bračni odnos zasnovati, ali ga bude teško održavati i zadržati te se bračni odnos pretvara u prolaznu ljubavnu epizodu, a doživotni zavjet „u dobru i zlu…dok nas smrt ne rastavi“,  preinačuje se u mukotrpno podnošenje ili rastavu.

U nekim odnosima prevladava atmosfera međusobnog nepovjerenja bračnih partnera, kontrole, neprestane provjere i uhođenja patološke ljubomore. Naspram tome, ima i slučajeva gdje se bračna ljubav pretvara u ravnodušnost u kojoj su bračni partneri zajedno, ali ne postoje jedno za drugo i njihov se brak pretvara u podstanarsku „usamljenost udvoje“ bez emotivnog zajedništva, radi „dobra“ djece.

Smatram da u takvim odnosima višestruko trpe svi članovi takve zajednice i potrebno im je izaći ususret prikladnim pastoralnim i psihološkim asistencijskim modelima da uspiju nadvladati međusobne distanciranosti, nesuglasja i ostale uvjetovanosti koji ih razdiru. Usuprotnom, dugoročno stanje međusobne netreperljivosti, predbacivanja, ignoriranja, omalovažavanja i neuvažavanja, pretvorit će se u sve dublji jaz, koji će kad-tad rezultirati radikalnijim oblikom: rastave.

Ne bi se smjelo bježati u razvod ili skrivati se pod sjenu djece, već suočavati se hrabro i odvažno kako bi se duhovnošću prebrodile krize uz poticaj Crkvenog Učiteljstva i njihovo navještanje braka i obitelji kao mjesta autentičnog zajedništva osoba.

Često se danas primijeti da su roditelji odsutni iz života svoje djece. Kako to promijeniti? Kako učiniti da se roditelji više angažiraju?

U nizu destimulirajućih društvenih čimbenika, primjetno je i veliko odsustvo roditelja u odgoju djece. Društvo polaže jako puno nada, očekivanja u postizanju uspjeha, ugleda, materijalnih vrijednosti, prosperiteta,... čime se oduzima kvalitetno vrijeme zajedničkog provođenja obitelji. Roditelji to pokušavaju djeci nadomjestiti materijalnim vrijednostima ili ih preusmjeravajući na niz hobija i izvanškolskih aktivnosti, opskrbljivanjem svih tehnoloških dostignuća...

U apostolskoj pobudnici pape Ivana Pavla II., Familiaris consortio, (br. 25.) osvješćuje se da roditeljska odsutnost izaziva psihološke i ćudoredne poremećaje u obiteljskim odnosima. I na općoj audijenciji pape Franje, (2015.), bilo je istaknuto da ta odsutnost u životima djece i mladih ljudi „stvara praznine i rane koje mogu biti i vrlo ozbiljne. I zapravo se zastranjivanje djece i adolescenata može u velikoj mjeri pripisati tom nedostatku blizine, ljubavi i primjera autoritativnih vođa u njihovom svakodnevnom životu. I dublje, nego što mislimo, to je razlog što se mnogi mladi osjećaju kao siročad“.

Iz tih je razloga potrebno roditeljima ukazivati da ništa, nitko i ničim ne može nadomjestiti njihovu osobnu roditeljsku posvećenost i da je svaka etapa u odrastanju njihove djece, nenadomjestiva i neponovljiva u nekoj narednoj.

Dr. Suzana Vuletić, izvanredna je profesorica moralne teologije i bioetike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Od 2014. godine imenovana je prodekanicom za nastavu i studente pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Osim na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, surađuje u izvođenju nastave na Sveučilišnom studijskom centru za forenzične znanosti u Splitu; Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu; Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Teološko-katehetskim odjelom Sveučilišta u Zadru. Na navedenim fakultetima, bila je mentorom 45 završna diplomska i postdiplomska rada. Dosada je objavila jednu knjigu u koautorstvu; pedesetak izvornih, preglednih i stručnih znanstvenih radova u relevantnim međunarodnim i nacionalnim časopisima, zbornicima, udžbenicima i knjigama, s područja bioetike, medicinske etike, moralne teologije, duhovnosti i psihopatologije. Aktivno je kao pozvani predavač sudjelovala na tridesetak (među)narodnih skupova i simpozija. Promovirala je popularizaciju znanosti na dvadesetak znanstveno-stručnih okupljanja u zemlji i inozemstvu.

Lav Tolstoj je u svom djelu Ana Karenjina napisao: sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, dok je svaka nesretna obitelj, nesretna na svoj način. Je li to doista tako?

Ovo je djelo, neizostavna lektira svih srednjih škola u svijetu, pa tako i u Republici Hrvatskoj. Čini mi se da ona ima podjednako i pozitivnu i negativnu intonaciju. 

U adolescentskoj se dobi, kad se ova lektira zahtijeva, ovi književni redci mogu iščitavati s podijeljenošću izazova mladoj osobi u odrastanju, koja gaji obiteljske ideale, o njima još ni ne razmišlja ili potaknuta negativnim primjerom vlastite obitelji, naglašeno iščitava samo drugi dio rečenice, potvrđujući svoj proživljavani stav.

Kao odraslim pripadnicima suvremenog društva, ova nam se izjava može učiniti zbunjujućom, bilo u pozitivnom, bilo pod negativnim aspektom sagledavanja, pored postojanja tolikih bračnih i obiteljskih savjetovališta, socijalnih službi, psiho-terapeutskih škola, obiteljskih skupina potpore, organizacijskih centara za podršku obitelji, rasprostranjenosti sigurnih kuća, popravnih institucija, kazneno-krivičnih postupaka za zlostavljanja i/li zanemarivanje djece, sudskih zabrana pristupa, policijske potrebe da se štiti od agresivnih obiteljskih napada i nasilja u obitelji ratificirajućim konvencijama...

Kao kršćanima, svih uzrasta ovakvo se prikazivanje braka i obitelji može činiti u potpunoj suprotnosti s Božjim naumom u kojemu početne stranice Biblije, započinju s opisom stvaranja međusobne upućenosti čovjeka i žene, kao „veoma dobroga“. Bog, koji uviđa usamljenosti stvorenja, pridružuje ih jedno drugom i blagoslovom uzdiže njihovo zajedništvo.

Neki će sve ovo gledati iz perspektive da nijedan zajednički problem nije identično proživljavan na isti način u dvije posve različite obitelji; niti da se sve obitelji mogu smatrati sretnima, ukoliko imaju one nužne elemente za preduvjet ostvarenja sreće, prema mišljenju drugih. (nekima je ljepota bračnog partnera poticaj za ponos – nekima poticaj za ljubomoru;  neke novac razdire - dok je za druge izvor sreće; neki živeći sa svekrvom pronalaze olakšanje podizanja obitelji – neki u tome imaju svakodnevni izvor lamentirajućih okolnosti...). Sve navedeno nekim se obiteljima može činiti dobrim, a drugima lošim.

Teško je, ustvari, generalizirati sreću i nesreću obitelji, na jedan ovako Tolstojevski impostatiran silogizam.

Kako se kod nas gleda na bračna savjetovališta? Kako osvijestiti ljude da su bračna savjetovališta i povremene zajedničke duhovne vježbe sasvim korisne za bračni suživot?

Nažalost, moram reći kako je jako malo vjernika, uopće svjesno postojanja Crkvenih bračnih i obiteljskih savjetovališta; dok se onih društvenih psiholoških savjetodavnih centara: pribojavaju ili ih zaobilaze u širokom luku da ne bi bili potaknuti na krivo sagledavanje vlastitih postupaka ili pak da ne bi bili društveno stigmatizirani. Za razliku od Amerike, gdje se na njihove konzultacije, gleda samim prirodno, kao na mehanizme pomoći i održavanju bračne stabilnosti.
Crkveno Učiteljstvo neprestano promišlja kako isticati tu izvornu osmišljenost braka i potpomoći obitelj sazivanjem sinoda, poticajnim smjernicama i enciklikama, obiteljsko-katehetskim školama, osnivanjima pastoralnih povjerenstava, organizacijom obiteljskih hodočašća/druženja/ljetnih škola/tribina, predbračnim tečajevima i postženidbenim praćenjem, papinskog proglašenja „godine obitelji“... U Hrvatskoj se puno čini i na organizaciji duhovnih vježbi, susreta obitelji na nad/biskupijskim i nacionalnoj razini u koordinaciji biskupijskih pastoralnih vijeća i odbora za brak i obitelj. I moram reći da su oni na pohvalnoj razini prihvaćenosti i odazvanosti.

Ako pogledamo izdaljega, svjedoci smo da su se mnogi kulturni, društveni i politički čimbenici urotili da izazovu sve očitiju krizu dostojanstva obitelji. Kako stati u obranu dostojanstva obitelji i braka i kako se oduprijeti izazovima današnjice?

Iako se na prvi mah može činiti da se Crkva u ovakvom društvenom miljeu, našla u nepovoljnim okolnostima, moram konstatirati da je ujedno i u takvim uvjetima, našla se i prozvanom u izvršenju svoga poslanja i doprinosa zdravijim obiteljsko-bračnim odnosima.

Na tom tragu, papa Franjo u svojoj posinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris laetititia - Radost ljubavi, piše da su krize u životu svake obitelji sastavni dio njezine dramatične ljepote. One su uvijek izazov, ali i upozorenje da je vrijeme za promjenu. Ističe da je „potrebno pomoći otkriti da prevladavanje krize ne dovodi do slabljenja njihovog odnosa, nego, naprotiv, do poboljšanja, pročišćavanja i sazrijevanja.

I u enciklici, Lumen fidei/Svjetlo vjere, papa Franjo napominje da „ljubav koja je slaba ili nemoćna, nesposobna prihvatiti brak kao izazov koji iziskuje borbu, ponovno rađanje, obnavljanje i kretanje uvijek iznova sve do smrti, ne može sačuvati tako visok stupanj predanosti. Podleći će kulturi privremenog, koja sprječava stalni proces rasta. „Budući da se to događa često, pokazuje se sve važnijim pratiti bračne drugove u prvim godinama njihovog bračnog života kako bi obogatili i produbili svoju odluku da će jedno drugome pripadati i jedno drugo ljubiti do kraja života.“ (AL 217).

Upućuje se poziv kršćanskim obiteljima da cijene darove braka i obitelji i čuvaju ljubav snažnom i ispunjenom vrednotama kao što su velikodušnost, predanost, vjernost i strpljivost. Za to je potreban dar milosti koji će je ojačati i uzdići.

Klasični oblik kršćanskoga braka i obitelji - najprije vjenčanje, a tek onda zajednički život partnera. Kako se na to danas gleda, može li se reći da je zastupljeno mišljenje da takav brak više nije u modi?

Ovakvi modela braka, sve su rjeđi. Danas su oni pretežno ostvareni i u velikoj mjeri zastupljeni, uvjetovanim brakom, zbog „djeteta na putu“. Ponekad takvi brakovi pronađu svoj postupan hod zaljubljivanja, izgrađivanja međusobnog rasta u ljubavi, postupnog pronicanja partnera... no ponekad je i slučaj da ulaskom u brak, bez prethodnog suživota u dvoje, takvi brakovi, naknadno uviđaju neusklađenost životnog ritma, pa brzo okončavaju svoj početni hod. I može se činiti kako takav model, više nije u modi.

Zaključno, recite nam ukratko kakav je stav Crkve po pitanju obitelji i braka.

Svjesna da brak i obitelj predstavljaju jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva, Crkva želi ponuditi svoju pomoć u osvješćivanju vrijednosti i dostojanstva braka. On je osnovna stanica društva, „crkva u malom“, izvor ljubavi i svetište života kojoj „Krist Gospodin dolazi ususret po sakramentu ženidbe i s njima ostaje. U utjelovljenju on preuzima na sebe ljudsku ljubav, čisti je, privodi punini i svojim Duhom daje ženidbenim drugovima sposobnost da je žive, prožimajući sav njihov život. Na taj način ženidbeni su drugovi posvećeni i izgrađuju Tijelo Kristovo i čine kućnu Crkvu“ (AL, 67).

 „Krist Gospodin, obilno je blagoslovio tu višestruku ljubav, koja izvire iz božanske ljubavi „

Put rasta u ljubavi, „sastoji se od različitih etapa, koje zahtijevaju velikodušno sebedarje. S početnog stadija, obilježenoga izrazitim osjećajem privlačnosti, prelazi se na potrebu za drugim kao dijelom vlastitog života potom na zadovoljstvo zbog uzajamne pripadnosti, zatim na to da se cijeli život shvaća kao zajednički projekt, na sposobnost da se sreća drugoga stavlja ispred vlastitih potreba i na radost doživljavanja svojeg braka“ (AL 220).

I Katekizam Katoličke Crkve (br. 1641) snažno stoji iza izjave da je „milost sakramenta ženidbe namijenjena usavršavanju supružničke ljubavi“ kojom bračni drugovi trajno primaju, uz druge milosti, i snagu za bračnu ljubav i vjernost.

Zato je nužno oslanjanje supružnika na Crkvu, koji žele sačuvati obitelj i brak, budući da vrijednosti, bitne za uspješan i skladan brak, kao što su međusobno poštivanje i uvažavanje, razumijevanje i tolerancija, spremnost raspravljanja o problemima koji se pojavljuju u braku, vrednote su koje Crkva neumorno potiče kod svojih vjernika, a kao krunu bračne predanosti su-stvarateljskog ostvarenja u ljubavi, promiče odgovorno roditeljstvo.Pritom nas je Bog i blagoslovio da svojim uzajamnim darivanjima možemo postati sudionicima Njegove stvaralačke ljubavi.

Na tragu svih smjernica, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj (br. 50) smatra da je osnovni sadržaj obiteljskog pastorala: pomoć supruzima i obiteljima da razvijaju svijest o tome da su brak i obitelj za njih posebni Božji poziv poslanje u svijetu i u Crkvi, te da oni, svjedočeći vjernost evanđelju i izgrađujući civilizaciju ljubavi, tako pridonose rastu kraljevstva Božjega.

Iskrenim vjerničkim primjerom autentičnog svjedočenja, mogu se prebroditi brojne krize braka i obitelji. Crkva je utješno uz njih, budući da brak i obitelj smatra svojim temeljnim misijskim poslanjem.

 

Izvor:
Svjetlo riječi