Objavljeno:
06. 11. 2017. 09:30
Ilustracija/aolop.us

Tema ovoga članka su prava, želje i potrebe osoba s invaliditetom, osobito djece i mladih. Budući da sam i sama prema liječničkoj dijagnozi stopostotni invalid, s radošću sam prihvatila poziv „Svjetla riječi”. Dakle, što je to što mi invalidi najviše želimo i trebamo? Zašto je naslov ovoga članka baš Krik za slobodom? Saznajte!

Piše: Ivana Krišto

Naša najveća želja i potreba jest potpora okoline, osobito naših najbližih, u procesu osamostaljivanja. Roditelji su često subjektivni, puni strahova i briga kako će se njihovo invalidno dijete snaći u životu, čak i nakon što odraste. Je li fizički i mentalno sposobno suočiti se s raznim odgovornostima i obvezama u kući, školi i društvu, može li to podnijeti? A da se negdje ozlijedi ili padne, osjećaj krivnje bio bi neizdrživ. Tako nerijetko drže dijete „pod staklenim zvonom”, čak ga sprječavaju da sudjeluje u kućanskim poslovima i sl. Nemojte to raditi! Time nam činite medvjeđu uslugu.

Slobodno nam zadajte neku obvezu ili poslić jer nam time jačate samopouzdanje. Ako ste zabrinuti, posavjetujte se sa psihologom, pedijatrom, fizijatrom, fizioterapeutom i sl. Oni su se u svojoj praksi nagledali svega i svačega, poznaju vaše dijete i njegovu dijagnozu, mogu objektivno procijeniti koje obveze može preuzeti, a koje ne. Radije ga od malih nogu postupno navikavajte na razne odgovornosti, učite ga samostalnosti i neovisnosti, da se najprije uzda u samoga sebe, tek potom u druge. Vjerujte, dugoročno ćete biti sretniji i vi i vaše dijete. Kad odraste, bit će vam zahvalno na potpori, što ste mu jačali samopouzdanje, a ne psihički ga „ubijali u pojam” riječima ti to ne smiješ, ti to ne možeš, ti to ne znaš i sl.

2. Jasno, svjesni ste da vaše dijete neće zauvijek ostati dijete. Ući će u pubertet, adolescenciju te odrasti. U pubertetu počinju prve ljubavi, javlja se interes za suprotni spol. Ovo je komplicirano vrijeme i za mlade i za roditelje, osobito ako se radi o kćeri s invaliditetom. Roditelji se plaše da se ne bi zaljubila u pogrešnu osobu koja će je samo povrijediti i iskoristiti. Još gore, ostaviti je trudnu ili čak zlostavljati u braku. Usto strepe može li se ona uopće nositi s ulogom partnerice, supruge i majke s obzirom na svoje fizičke poteškoće, hoće li njezin partner moći prihvatiti njezin nedostatak i voljeti je kako zaslužuje.

Zbog toga straha se nerijetko protive vezama svoje djece. Ponekad ih podmuklo ucjenjuju i prijete: „Upustiš li se u vezu s nekim, sva tvoja rodbina i mi ćemo te se odreći, izbacit ćemo te na ulicu” ili čak omalovažavaju: „U tebe se nitko normalan ne bi niti zaljubio jer si hendikepiran(a)”. Opet ogromna greška! Vaša kćer ili sin, bez obzira na invaliditet, ima potrebu za ljubavlju, ima pravo voljeti i biti voljen(a). Oni su ljudska bića od krvi i mesa kao i vi, nisu vanzemaljci niti čudovišta. U 21. stoljeću nerazumno je i očekivati drukčije. Umjesto da ih činite nesretnima i frustriranima, radije ih odmalena učite razlikovati dobre i loše ljude, tj. one koji ih samo žele iskoristiti te one koji zbilja imaju časne i ozbiljne namjere, cijeniti sebe i svoje tijelo.. Ta razmislite – želite li da vaši potomci budu sretni, zadovoljni, puni samopouzdanja unatoč poteškoći ili nesretni, žalosni, puni gorčine, tuge, bijesa, da vam potajno ili otvoreno mnogo toga zamjeraju, da vam se ne usude povjeriti da su zaljubljeni u nekoga, o intimnim temama se povjeravaju strancima umjesto vama kao svojim roditeljima ili čak da imaju tajne veze iza vaših leđa?!

3. Što se tiče Crkve, i tu očekujemo isto kao i od svojih bližnjih – više podrške u osamostaljivanju i svakodnevnom životu. Ako mlada osoba s invaliditetom ne uspijeva izići na kraj sa svojom bližnjom okolinom koja ne razumije njezine potrebe za većom slobodom i samostalnošću, župnik i kapelan moraju intervenirati u njezinu korist. Trebaju razumno razgovarati s roditeljima, braćom, sestrama, a dotičnu osobu poticati da nastavi s medicinskim tretmanima te fizioterapijom kako bi ublažila posljedice invaliditeta i poboljšala svoje sposobnosti. Takav pristup je mnogo svrsishodniji od fraza poput: Bog ti je dao taj križ i nosi ga, To je Božja volja i sl. Umjesto da nas utješi, to nas još više iritira. Kakve veze Bog ima s tim?

Pogledajte npr. skandinavske zemlje ili Njemačku gdje su ateisti i agnostici odavno zavladali. No životni standard je daleko viši nego na Balkanu, invalidne osobe su mnogo bolje integrirane u društvo. Njihova kvaliteta života vrlo malo se razlikuje od zdravih osoba: mnogi su zaposleni, imaju i svoje obitelji. Grade se i posebni stanovi prilagođeni njihovim potrebama. Ovdje te, naprotiv, zatvaraju u kuću, omalovažavaju, a o pronalasku posla, vezama, zasnivanju obitelji da i ne govorim – a svi kao vjernici par excellence. Ili, još gore, nameću ti teret nekakve lažne svetosti. A što ako smo iznutra puni ljutnje, bijesa, ogorčenja jer se nismo dobrovoljno odlučili za ovakvo tijelo i život?! Po čemu smo mi onda sveti?

I onda se čudite zašto se mladi razočaravaju u Katoličku Crkvu, okreću ateizmu, agnosticizmu ili čak drugim religijama. Povrh svega, umjesto razumijevanja, zna se dogoditi da se neki župnik i kapelan uvrijede kad im iskreno kažeš da više nisi tako religiozan kao nekad ili da se više uopće ne smatraš vjernikom – jer ako je naš invaliditet uistinu Božja volja, očito nas taj Bog ne voli dovoljno da bi nam dao normalan i sretan život kao i drugima. Zar trebamo lagati, glumiti neku pobožnost, reći da molimo pet krunica dnevno, a iznutra imamo velikih poteškoća sa religijom?!

4. Iduća točka našega razmatranja je zapošljavanje invalidnih osoba. Pogledajmo zapadnu Europu, Skandinaviju, Ameriku u odnosu na BiH gdje je i posve zdravim osobama jako teško doći do posla, kamoli nama invalidima. Međutim, u navedenim zemljama postoje jasni zakoni i mjere zapošljavanja osoba s invaliditetom. Tko se danoga ne pridržava, biva kažnjen. Navodno i u BiH postoji sličan zakon, ali ne vidim da ga se poslodavci pridržavaju ili da ih netko kažnjava zbog ignoriranja istoga. Pretpostavljam, ustručavaju nas se zaposliti misleći da ćemo tražiti tko zna kakve privilegije i povlastice za sebe ili da ćemo više biti na bolovanju nego na poslu. Greška!

Mi invalidi itekako cijenimo kad nam netko pruži priliku da radimo i učimo, budemo produktivni članovi društva. Društveno korisnim radom raste i naše samopouzdanje, životna energija i radost. Dapače, baš radi naših poteškoća, još više se trsimo dokazati da zaslužujemo povjerenje naših kolega i poslodavca. Prema tome, vlasnici poduzeća, direktori i sl., ako poznajete neku nezaposlenu invalidnu osobu s odgovarajućom stručnom spremom, slobodno je zaposlite, dajte joj priliku da pokaže ono što zna te nauči nešto novo. Nećete požaliti!

5. Što se tiče razine zdravstvene skrbi za invalidne osobe u našoj zemlji, ni to nije svagdje isto. Sve ovisi o kakvom se zdravstvenom problemu točno radi te u kojem gradu i kantonu/županiji živiš. No, barem sam time relativno zadovoljna. Iako u nezavidnim uvjetima, osoblje u lokalnoj bolnici u mom gradu Livnu uglavnom je stručno, ljubazno i profesionalno, trude se pružiti korektnu uslugu. No, dobro bi nam došao ortoped ili npr. reumatolog za osobe oboljele od reumatoidnoga artitisa. Srećom, ja tu bolest nemam, ali u livanjskom kraju gdje živi 10 – 15 tisuća ljudi sigurno netko pati i od toga.

Osoblje fojničkoga Reumala također zaslužuje sve pohvale zbog svoje ljubaznosti, stručnosti i profesionalnosti, što se svojim pacijentima trude uliti samopouzdanje da se oslanjaju na sebe, ne na druge. Kako god, još mnogo toga bi se moglo (i moralo) učiniti za nas invalide na svim poljima života – da imamo normalniji i sretniji život, ne patimo više u samoći i izoliranosti dok u sebi potajno plačemo i vrištimo za slobodom. Jer, iako imamo poteškoće, mi to zaslužujemo jednako kao i zdrave osobe. Ispitajte stoga svoju savjest i kao ljudi i kao vjernici i odazovite se našim vapajima upomoć!

Izvor:
Svjetlo riječi