Početna stranica » Kuc, kuc, na vrata srca

Kuc, kuc, na vrata srca

132 pregleda

Otkucaji u tajanstvenoj škrinji kazuju da si živ. Srcem progovaraš ili šutiš, ponekad vikneš i jaukneš, šalješ obećanja, žudiš, plamtiš. I tko će reći da je to samo organ za krvotok, kada tamo smjestiš lijepe uspomene, susrete, drage ti i bliske osobe. U toj tajanstvenoj škrinjici skriješ želje od neželjenih pogleda.

Kada tamo malo bolje zavirimo, možda vidimo blago i ponizno srce puno mira, ili jamu bez dna, skladište košmara, ili mjesto gdje se taloži gorčina umjesto ljubavi. To je vidljivo, iako je pogledu skriveno, jer ono, srce, progovara govorom srca, tiho ili glasno.

U čovjeku kuca puno želja. Čovjek postiže te oku vidljive, a često i srcu drage ciljeve i želje. Reda kuće, stanove, aute, jahte i drugo tvarno ništavilo. Te klice nezadovoljstva u krhkom zadovoljstvu. Strah, živ; neprestano traga za skloništem. I nađe ga baš u srcu uplašena i nezasitna čovjeka. Umišljen i samodopadan izvana, uplašen iznutra, čovjek trčkara za onim što mu je oku ugodno i korak preobrazi u raskorak misleći kako je odabrao pravi put. Zaključava vrata srca i pustoši ljubav kao ptica grabežljivica, dok mu lakovjerni podanici bezuvjetno plješću.

Tamo negdje drugi čovjek, koji reče da je na zemlji samo gost, ponizan i blaga srca, napola gladan kruha, živi u neimaštini i prkosi neizvjesnosti, dok se onaj prvi rasipa svim i svačim i sklapa oči da ne bi primijetio drugog čovjeka, te razlomio kruh i podijelio s njim. Dođoše starost i bolest i onog prvog čovjeka prikovaše za postelju. Srce mu sve tiše kuca. Jedina nada mu je presađivanje (transplantacija) srca. To ga jako uplaši. Nije se usudio prihvatiti tuđe srce u strahu da bi moglo biti nezasitnije od njegova. Klonuo je. Ipak, želja mu je još živjeti, te je razmišljao o presađivanju.

Trebalo bi mi skromnije srce, čisto i blago. – rekao je. – Moje je bilo duboka jama, sklonište za zablude. Imalo je nemoguće želje, pa bi ostatak života želio živjeti bez velikih prohtjeva. Novčane obloge više ne pomažu. Bio sam bogati siromah, rob želja, a sada imam samo jednu, da mi je imati skromnije srce, da napokon mirno živim. Bilo bi mi dovoljno.

Ipak, ubrzo je prešao na drugu stranu, u bezvremenost, zajedno sa svojim bolesnim srcem, pred Svevišnjim tražiti olakšanje. Na trenutak zavlada jasnoća šutnje. Onda, rekoše neki da se otišao odmarati od samoga sebe, jer nije shvatio da je čovjek sam sebi najbolji lijek za srce. A onaj siromah, ozaren dahom svjetlosti, uz komadić kruha, uskladi korake prema koracima jutra. Na licu mu, vidljiv izraz mirnoće i doživljaj svijeta oko sebe, opravdavaju vlastitu prisutnost. I ništa mu ne sapliće hod.

Bilo je proljeće. Priroda se budi. Ptice su veselo cvrkutale. Vrijeme se, i nakon gašenja spomenutog života, u svojim zagonetnim cipelama nastavilo kretati i mjeriti prolaznost. Knjiga, što se životom zove, okreće novu stranicu i srdačno ju ispisuje novim sadržajima. I ova priča nije gotova, samo ovdje zastaje. Srce joj plamti i čeka novi dan da se do kraja razmota ispod plavog beskraja, kada će iz srca vremeplova poteći čista ljubav.

Kako već rekoh, ni kraj nije kraj, kada čovjek i srce misle da je kraj. Dok malen hoda ispod Neba, čovjek ispisuje staze života i kao olovka, ostavlja trag u vremeplov. A srce? To zagonetno mjesto otkucava šum života. Ah, ono… između ostalog, u obraze krv tjera. Dok tjera i grije, a poslije…

Srce u grudima, izvor ili ponor? Tko će ga znati? Za priču je ipak potrebno pokucati na vrata srca, pa što bude. Sto srca, sto čežnji, sto pokušaja, sto drama, sto priča. Riječima ili bez njih, svako srce priča svoje prisustvo. I dobro je dok svitanje osigurava prolaznost između postojanja i nepostojanja, na putu u nedogled, iako čovjek poželi i vrijeme preusmjeriti, zatočiti u nekakav privatni kalendar i trajno kontrolirati. Uh, ako se ugase svjetla i spusti zastor, a ljubav ostane neubrana… ako srce to dopusti… ako…? A pljesak? A podanici? Da ili ne? Previše pitanja za vrijeme u kojem je nepoželjno biti ponizan, a poželjno biti „otkačen” i drzak, te nastojati omalovažiti i poraziti druge i drugačije.