Objavljeno:
01. 12. 2019. 08:30

Podjednako za pobožnosti na kultnim grobovima, i klerika i laika, ostaje i dalje otvoreno pitanje obavljanja pobožnih praksi osnaženih vjerovanjem u snagu kultnog vremena i štovanje mladih dana, osobito Mlade nedjelje, prve nedjelje poslije mijene mladog mjeseca

Piše: o. Zvonko Martić

Tehnički termin kultni grobovi označava sveta mjesta na kojima vjernici obavljaju pobožne prakse vjerujući u zagovorničku moć, u tim grobovima, pokopanih pokojnika koje službena Crk­va nije kanonizirala. Pojam kultnih grobova u etnološku literaturu, znanstveni i javni diskurs unijela je etnologinja Radmila Filipović Fabijanić (1978) u radu pod nazivom Verovanje u kurativnu moć kultnih grobova Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini definirajući ih kao grobove na koje se dolazilo radi traženja pomoći i iscjeljenja. Teolozi u Bosni i Hercegovini, koji su pisali o ovim grobovima, ne koriste termin kultni grobovi, nego ih opisuju ili kao zavjetna mjesta poznata u užem zavičaju ili kao mjesta hodočaš­ća u poglavljima u opisu katoliciteta krajeva o kojima pišu.

U Bosni i Hercegovini nema proglašenih kanoniziranih svetaca, osim blaženih sestara Kćeri Božje Ljubavi, poznatijih kao Drinske mučenice, koje su četnici pobili u Goraždu i mrtve bacili u Drinu. Njihova tijela nisu pronađena i ne zna se jesu li i gdje pokopana, tako da im kult nije lociran u mjestu. Međutim, mnogi su kultni grobovi i groblja nekanoniziranih svetaca rasprostranjeni i brojni. Među kultnim grobovima i grobljima nalaze i grobovi u kojima su pokopani svećenici, redovnici i redovnice.

U tom popisu samo dva groba pripadaju redovnicama i obje pripadaju Družbi Kćeri Božje Ljubavi: s. Luka Liengitz, pokopana na Betaniji, groblju časnih sestara Kćeri Božje Ljubavi, u Sarajevu, i s. Danka Jurčević, ubijena 1996. u Kaknju, gdje je na gradskom groblju i pokopana. Iako puk dolazi i moli na grobovima vjerujući u svetost pokojnika pokopanih u tim grobovima, samo je s. Luka "pučki kanonizirana" i puk joj dodaje atribut "sveta Luka".

Kultni grobovi u kojima su pokopani redovnici svi redom pripadaju franjevcima. U ovim grobovima pokopani su fratri za koje puk vjeruje da su kreposno živjeli, ali je mnogo više grobova mučenika ubijenih u vremenu otomanske vladavine u Bosni i Hercegovini i onih koje su pobili partizani tijekom i poslije Drugog svjetskog rata. Potpun popis grobova na koje vjernici dolaze moliti za zagovor i ozdravljenje je teško dati jer sustavnih istraživanja ovih grobova nije bilo, a ukoliko postoji kult na nekom grobu, onda je, u pravilu, štovanje rašireno na uskim lokalitetima. Najčeš­će je to župa ili uži zavičaj.

Među starijim grobovima fratara na koje narod dolazi obavljati zavjete listi su u Posušju, na groblju u Ričinama, gdje su, prema najnovijim podacima, pokopana tri franjevca fra Mato Bogdanović, fra Anto Vrcić i fra Marko Škorić Tvrtković. Njihov grob okrenut je suprotno svim ostalim grobovima u groblju, kao što je do danas uobičajeno sa svećeničkim grobovima. Simbolika je ta da je svećenik i u vječnosti okrenut "prema narodu", kao da "propovijeda" i u vječnom životu.

U selu Turić je grob fra Lovre Milanovića gdje se narod skuplja osobito na euharistijska slavlja na Mladu nedjelju. Iz mučeničkih otomanskih vremena postoji jedan izuzetak koji plijeni pozornost, a to je kult na mjestu pogibije fra Lovre Karaule, u Žiroviću, u okolici Livnu. Zanimljivo je da kulta na fra Lovrinu grobu u franjevačkoj crk­vi na Gorici, u Livnu, nema dok puk i danas često obavlja pobožnosti na mjestu pogibije.

Iz razdoblja Drugog svjetskog rata je i kultni grob fra Stjepana Barišića, u Prurićevini, župa Uzdol u Rami. Partizani su 1944. ubili fra Stjepana i otada je njegov grob bio mjesto kulta iako tajno jer se narod bojao javno posjećivati grob. Žrtve komunističkog režima, pobijeni franjevci na Širokom brijegu, i nametnuta šutnja o njima u vrijeme titoističkog vremena, dolaskom demokratskih promjena devedesetih godina prošloga stoljeća dali su novi zamah u čaš­ćenju ovih mučenika hrvatskoga i katoličkoga puka. Pobožnosti i način čaš­ćenja pobijenih hercegovačkih fratara nije spontano pučko čaš­ćenje nego hijerarhijski upravljen i vođen proces koji prevodi povjerenstvo za proglašenje blaženih.

Veoma je malo podataka o pobožnostima na grobovima franjevaca koji nisu umrli mučeničkom smrću. Među najposjećenije spada grob fra Bariše Drmića, s čijeg je groba narod odnosio po malo zemlje, što je poprimalo takve razmjere da se grob morao nasipati po dva-tri puta godišnje. U marijanskoj crk­vi u Olovu pokopan je fra Ljudevit Lujo Zloušić. U arhivi olovskog svetišta, u knjizi posjetitelja, netko je sugerirao fratrima da pokrenu postupak za proglašenje blaženim. Tijekom boravka u Olovu jedna muslimanka mi je rekla da dolazi na fra Lujin grob i moli na svoj način dodajući da to čini jer "on je za mene svet".

Zasigurno da nisu nabrojani svi kultni grobovi redovnika i redovnica na koje bosanskohercegovački katolici dolaze i obavljaju pobožnosti vjerujući u njihov zagovor. Pobožne prakse na grobovima redovnika i redovnica ne razlikuje se od onih koje puk obavlja na kultnim grobovima laika. Podjednako za pobožnosti na kultnim grobovima, i klerika i laika, ostaje i dalje otvoreno pitanje obavljanja pobožnih praksi osnaženih vjerovanjem u snagu kultnog vremena i štovanje mladih dana, osobito Mlade nedjelje, prve nedjelje poslije mijene mladog mjeseca.

Izvor:
Svjetlo riječi