Objavljeno:
04. 05. 2018. 10:15

Crkva oduvijek polazi od uvjerenja da oni koji sklapaju sakramentalnu ženidbu pred oltar dolaze u dobroj vjeri i da istinski žele živjeti što obećaju riječima: Ja, N. N., uzimam tebe, N. N., za svoju suprugu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.

Piše: fra Šimo Ivelj

Već je više puta rečeno da su ove riječi privole čin volje kojim muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju kao cjelovite osobe da uspostave ženidbu. Stoga Crkva pretpostavlja da unutrašnja voljna privola, ono što osoba u svom razumu u trenutku vjenčanja misli i uistinu voljno želi, jest u skladu s riječima i znakovima upotrijebljenim u sklapanju ženidbe (kan. 1101 § 1). Jednostavnije rečeno, ako osoba pred svećenikom i svjedocima obeća svome ženidbenom drugu npr. vjernost, onda se pretpostavlja da to i u svome razumu obećava i želi te da je to istinski čin njezine volje, a ne samo puke riječi koje mora izgovoriti jer tako propisuje obrednik vjenčanja.

No, unatoč dobroj vjeri, zna se dogoditi da kod nekih osoba, nažalost, postoji nesukladnost riječi ili znakova s unutarnjom voljom u trenutku izricanja privole, tj. postoji neslaganje između vanjskoga očitovanja privole i unutrašnje volje (jedno se želi, a drugo se govori). U takvim slučajevima, ako voljna privola nije u skladu s riječima (Ja, N. N., uzimam tebe...) i znakovima, onda se za nju kaže da je simulirana ili himbena, nepostojeća te manjkava. Tako kan. 1101 § 2 kaže da ako jedna ili obje stranke pozitivnim činom volje – s odvojenim činom ili zajedničkim dogovorom – isključi samu ženidbu (potpuna simulacija privole) ili neki bitni sastavni dio ili neko bitno svojstvo ženidbe (djelomična simulacija privole), nevaljano sklapa ženidbu. Nije važno je li samo jedan ili oba zaručnika daju lažnu privolu jer i u jednom i u drugom slučaju učinak je isti: ženidba je nevaljana.

Kako razumjeti isključenje pozitivnim činom volje? Naime, ne radi se o krivim poimanjima bitnih elemenata ili svojstava ženidbe, o nesigurnoj i nejasnoj volji niti o pukom nerazmišljanju o tim stvarima, nego izričitoj ili uključivoj volji kojom se točno ciljano isključuje sama ženidba ili neki bitni element ili njezino bitno svojstvo da bi se postigla ženidba prema vlastitoj zamisli, a ne prema učenju Katoličke Crkve.

Prije same pravne analize simulirane privole potrebno je još jednom naglasiti da kanonsko pravo uvijek pretpostavlja sklad između unutrašnje ženidbene volje i njezina očitovanja, te se stoga simulacija nikada ne pretpostavlja nego je se mora dokazati, a to nije nimalo jednostavno jer se radi o unutrašnjem činu osobe. Sve dok se ne posjeduju čvrsti dokazi o simuliranoj privoli, ženidba na izvanjskom području ostaje za Crkvu valjana kao i svaki drugi pravni čin (kan. 124 § 2).

Potpuna simulacija

Ako osoba pozitivnim činom volje isključi samu ženidbu u smislu da uopće nema stvarnu nakanu da se ženi, nego to čini samo izvanjski dajući prividnu (lažnu) privolu radi postizanja nekih drugih ciljeva kao što su npr. oslobađanje od teških prijetnji, izbjegavanje velike štete, dobivanje nasljedstva, pozakonjenje djece, interesno dobivanje državljanstva u dotičnoj zemlji i dr., onda se ostvaruje potpuna simulacija privole. Riječ je o apsolutnoj nesukladnosti riječi u trenutku izricanje privole s unutarnjom voljom što dovodi do nevaljanosti same ženidbe. Očito je da osoba nije imala nakanu ostvariti sakramentalnu zajednicu svega života s dotičnim partnerom nego samo ostvariti fiktivno ujedinjenje radi postizanja gore navedenih primarnih ciljeva. Takva privola zapravo je nepostojeća, ako se uistinu i može nazvati privolom.

Nepostojeću privolu daje i osoba koja ulazi u brak pod izvanjskom prisilom te zbog velikoga straha jer ona ustvari ne želi tu ženidbu s dotičnom osobom. Iako izvanjski pristaje na brak, svojim pozitivnim činom volje isključuje samu ženidbu.

Djelomična simulacija

Ako osoba pozitivnim činom volje isključi samo neki bitni element (bonum prolis: rađanje i odgajanje potomstva; bonum fidei: uzajamna vjernost supruga; bonum coniugum: intimno sjedinjenje osoba i čina, međusobno služenje, pomaganje, dopunjivanje, usavršivanje i dr.) ili neko bitno svojstvo (jednost i nerazrješivost), a da pritom ne isključuje nužno ženidbu kao zajednicu svega života što ona jest u svojoj stvarnosti, onda se ostvaruje djelomična simulacija privole, tj. manjkava privola koja isto tako dovodi do nevaljanosti ženidbe jer nije djelotvorna.

Radi lakšega razumijevanja djelomične simulacije ovdje se mogu navesti klasični primjeri koje navode gotovo svi komentari ovoga kanona. Tako npr. sklapaju ništavnu ženidbu oni koji pozitivnom i prethodnom voljom:

1) Namjeravaju s obzirom na bitna svojstva ženidbe: sklopiti ženidbu na probu; smatrati se slobodnim od bilo kakve veze nakon što istekne određeni rok ili nakon ostvarenja nekoga uvjetnog događaja; sklopiti drugu ženidbu, zadržavši prvu vezu (pravo na više supružnika); pridržati pravo na rastavu u slučaju neuspjeha braka i dr. No, ipak ako netko ne bi ni znao da je jednost bitno svojstvo ženidbe i misli da je moguće imati više žena ili muževa, ali kod sklapanja s određenom osobom nije stvorio odluke da će sklopiti kasnije i drugu ženidbu, njegova ženidba i ženidbena privola su valjane.

2) Namjeravaju s obzirom na dobro djece: isključiti u samom načelu svaki bračni čin; sklopiti ženidbu samo ako u njoj neće biti djece; ograničiti vršenje spolnih čina u braku samo na neplodna razdoblja koja su određena prirodnim ciklusima; apsolutno izbjeći svako dijete trajno služeći se sredstvima protiv začeća ili abortivnom praksom; nezakonitim sredstvima ograničiti broj djece recimo na jedno ili dva djeteta; apsolutno se ne brinuti za podizanje i odgoj djece i dr.

3) S obzirom na dobro vjernosti pridržavaju sebi pravo: imati izvanbračne odnose (otvorena veza) jer smatra da je nemoguće obdržavati bračnu vjernost koju Crkva traži; stupati u brak s bračnim drugom s namjerom da ne napusti drugu ženu u svojstvu ljubavnice ili muškarca u svojstvu ljubavnika, nego da nastavi s odnosima koji su i do tada postojali; imati neposredno prije i nakon sklapanja ženidbe spolne odnose s drugom osobom; nastaviti s razuzdanim životom i dr.

4) Namjeravaju s obzirom na dobro supruga: živjeti s bračnim drugom bez ljubavi u otuđenju i u neugodnim okolnostima; isključiti svaki međusobni odnos; smatrati ženidbenoga druga samo objektom psihofizičkoga i seksualnoga iživljavanja; isključiti prava i ne priznati obveze koje sakramentalna ženidba sa sobom donosi i dr.

5) Namjeravaju s obzirom na sakramentalno dostojanstvo ženidbe isključiti samu sakramentalnost. Prema kanonu 1055 § 2 među krštenima ne može biti valjana ženidbenoga ugovora koji ujedno ne bi bio i sakrament. Takva osoba pristupa sakramentalnoj ženidbi samo zbog moralne prisile i pritiska roditelja ili bračnoga druga, dok je njegov stav o ženidbi kao takovoj suprotan crkvenom, odbacujući cjelokupni nauk Crkve.

Sve ove primjere treba smatrati samo kao pokazatelje, a njihovo stvarno postojanje treba utvrditi brižljivim ispitom svih okolnosti u konkretnim slučajevima.

Izvor:
Svjetlo riječi