Objavljeno:
13. 03. 2020. 08:30

Posvete u knjigama u nekim su vremenima, i ne samo u prigodnim izdanjima, bile gotovo redovite. I sama posveta mnogo je govorila i o autoru i o sadržaju knjige. Neke su knjige čak, mnogo češće nego li danas, čitavim svojim sadržajem bile posvećene određenoj osobi.

Piše: Stjepan Lice

Neki pisci u posveti na domišljat način nastoje sažeti svoju namjeru s knjigom. Primjerice, u knjigu Ubiti pticu rugalicu Harper Lee upisala je posvetu: I odvjetnici su možda nekoć bili djeca. U knjigu Mali princ Antoine de Saint Exupery upisao je posvetu: Leonu Werthu, kad je bio mali dječak.

U naše su vrijeme posvete u knjigama, osobito u knjigama znanstvenog ili stručnog sadržaja, u nas posve rijetke. Autori u njima najčešće spominju osobe koje su ih na neki način zadužile u njihovu radu te osobe koje su im pomogle u pripremi i objavljivanju knjige.

U znanstvenim ili stručnim knjigama vrlo se rijetko spominju osobe iz najosobnijeg autorova kruga. Pa i kad se spominju, spominju se u pravilu tek na kraju podužeg popisa, premda ih se ondje nastoji istaknuti nekom popratnom riječi, i to riječi kojoj je namijenjeno čitatelja – a među njima i one kojih se neposredno tiču – potaknuti na osmijeh.

Iz takvih se knjiga sustavno nastoji izostaviti sve što je osobno. To se odnosi i na posvete i predgovore, i na životopise i pogovore. U životopisima nećete naći podatke o autorovu bračnom drugu, o njegovoj djeci, zavičaju, o bilo kome ili bilo čemu što ga životno određuje. Istodobno, naći ćete podatke od sasvim rubnog značenja, pa i posve beznačajne podatke.

Nedavno sam u jednoj knjizi – koja svojim sadržajem spada među znanstvene i stručne knjige – pročitao posvetu, posvetu posve neusporedivu sa svim posvetama koje sam ikad pročitao: Lebiću, jakom vjetru s jugozapada.

Čim sam pročitao tu posvetu, nazvao sam autoricu i, nakon nekoliko uvodnih riječi, upitao je što je lebić. Iznenadio ju je moj upit, no odmah je počela srdačno odgovarati na moj upit, očito ga ne povezujući sa svojom knjigom, s posvetom u njoj.

Lebić je vjetar, jak vjetar, koji puše u njezinu rodnu kraju na krajnjem jugu Hrvatske. Do njezina rodna kraja stiže iz Afrike i puše posve kratko. No nakon njega postaje jasno kakvo će vrijeme biti: ili će okrenuti na buru ili na jugo.

Zahvaljujem joj na njezinu tumačenju i govorim da tako lijepu posvetu još nikad nisam pročitao. Ona mi, iznenađena, kaže kako će mi rado i iscrpno pričati o lebiću, o lebiću koji – očito – za nju nije samo vjetar. Koji u njezinu životu čuva mnoge poruke iz djetinjstva, iz zavičaja. Koji, uz to što čuva ono što je bilo, na jedan osobit način čuva i određuje sve ono što jest i što će biti. Lebić u njezinu životu (gotovo) stječe osobnost. Osobnost koja nadahnjuje.

Uistinu, je li moguće izreći, zapisati ijednu riječ, učiniti išta, je li moguće živjeti bez nadahnuća – bez daha, bez Duha – koje čovjeka obuhvaća i prožima, čuva i potiče? Je li moguće biti čovjek, a ne biti dijete vjetra?

 

Izvor:
Svjetlo riječi