Objavljeno:
21. 06. 2017. 14:15

Nekoć je u našim seoskim zajednicama uobičajeno bilo da obitelj, najbliži krvni srodnici, žive u zadruzi, zajednici, velikoj familiji ili velikoj kući kako se negdje takva zajednica nazivala. Te su obiteljske zajednice dijelile imovinu i poslove. 

Piše Ana Papić

Neke su zajednice brojile čak sedamdeset čeljadi i svatko je imao svoju dužnost kojom je pridonosio domaćinstvu. Često se doživljavalo kao sramotu kad bi se braća razdvajala u zasebna domaćinstva. Posljednje takve velike zajednice mogu se pronaći šezdesetih godina 20. stoljeća. Bilo je zajednica koje se nisu dijelile sve dok ne bi umro otac, glava obitelji. Starješina je glava svake zajednice, strog i pravedan, sve je nadgledao i svime upravljao. Zajednice su mogle biti zajednice sinova i zajednice braće. U onima koje su činila braća, bilo je više prćije (osobnih dobara). U zajednici braće vlast starješine je ograničena, a u sinovskoj starješina pazi da među sinovima jednako podijeli prava i obveze. U zajednici braće češće je dolazilo do sukoba, što je redovito bio uzrok diobe. Starješina je u zajednici redovito bio muškarac, a žena je mogla biti na čelu zajednice jedino ako nema muža ili drugih odraslih muškaraca u kući. Zajednica je osim starješine imala i maju (starješicu), najčešće starješinina žena, ali je ulogu maje mogla imati i najstarija nevjesta. Njezina je zadaća bila kuhati i brinuti se za čistoću.

Poslovi su se dijelili na muške i ženske. Muški su podrazumijevali teže fizičke poslove, dok su se žene brinule o kući, okućnici i djeci. Bolje vidjeti žensko bez ruku, nego obješenih ruku narodna je izreka koja jasno pokazuje kako se od žene očekivalo da bude vrijedna (valjana). Sve su žene i mlade djevojke morale uz kuhanje znati raditi i ručne radove.

Prije dolaska u muževu obitelj, žene su često pjevale o ljepoti djevojačkoga života i bezbrižnosti u roditeljskom domu.

Vesele se moje majke dvori

dok u njima moje grlo ori.

***

Trešnja se od roda lomiše,

'ćerka se od majke diliše.

„Praštaj mi, praštaj, sva rodbino!

Dosta sam majku slušala,

a sada slušam svekra i svekrvu.”
 

 Kasniji su zapisi u dva stiha uglavnom ironični, s tematikom odnosa svekrve i nevjeste.

Ja svekrvi nabavila krevet,

sve od stakla, ne bi' li je smakla.

***

Cvalo cvijeće, svekrva me neće.

'Oće lola i svekrva mora.

***

Svekrvice, budi meni dobra,

sterat ću ti postelju do groba.

***

U svekrve jezik od aršina,

a u neve leti k'o mašina.

Muškarca se unutar zajednice doživljavalo u potpunosti tek kad se oženi, a ženu kada se uda. Onoga tko nije oženjen identificira se kao momka, a onoga tko je oženjen kao čovika. Za ženu je ne udati se značilo ostati usidjelica, stara cura, bez zaštite, najčešće u bratovoj obitelji. Tradicija poznaje i pojam virdžine, djevojke koja se svjesno odlučila ne udavati. Odijeva se kao muškarac i iz nekoga razloga zavjetuje da se neće udavati.

Momka se ženilo kada je mogla kuća, a djevojku se udavalo čim bi se ukazala prilika. Kod udaje djevojka u zajednicu unosi svoju osobnu imovinu koja je podrazumijevala blago, ruho te zemlju. Zemlju su donosile obično one djevojke koje nisu imale braće. Poslije majčine smrti njena su dobra nasljeđivala njezina djeca, a ako nije imala djece, dobro su vraćali njezinoj najbližoj rodbini.

Žene protagonisti

U hrvatskoj usmenoj književnosti žene se najčešće pojavljuju u ulozi majke, ljube koja rađa te oplakuje muževe i sinove, a osobito je značajna uloga žene u rađanju junaka. Povijest i usmena književnost sačuvali su predaje o brojnim ženama koje su obilježile prošlost hrvatskoga naroda od dolaska na ove prostore. Iako fizički uvijek smatrane slabijima od muškaraca, žene su se u tradiciji isticale kao hrabre, odvažne, one koje su svojom mudrošću i snalažljivošću pobjeđivale i u najtežim situacijama i ključnim bitkama. Tuga i Buga su zajedno s petoricom braće Hrvate dovele na današnja područja, kraljica Katarina Kosača Kotromanić još uvijek živi u sjećanju puka. Žene poput Mile Gojsalić su svojom domišljatošću u ključnim bitkama izvojevale pobjedu za spas svoga naroda. Diva Grabovčeva, kupreška pastirica Iva, Kata Lozić i brojne druge djevojke nisu žalile ni život dati za svoju vjeru i čast.

 Žena se usmenoj književnosti često javlja i u ulozi savjetnice. U pjesmi o Kraljeviću Marku majka savjetuje sina da ne ide nedjeljom u lov, nego na svetu misu:

Nemoj, Marko u planinu visu,

nego u crkvu na svetu misu.

Nije ju htio poslušati, nego:

Ode Marko uz planinu i piva,

a iz trave oko pȃsa zmija.

Kad je Marko dotrčao kući, dozivao je Anđeliju ljubu i Jelicu sestricu da mu odmotaju zmiju šarovitu. No, zmija se ne htjedne odmotati pa Marko dozivlje staricu milu majku svoju. Majka klekne na koljena i zamoli:

Odmotaj se, zmijo šarovita

i odlazi u zelenu travu,

a ja neću tebi o'sić glavu!

Zmija je majku poslušala i iz trave progovorila:

Nisam ja zmija šarovita,

nego ja sam nediljica mlada.

Jutros Marko rano poranio,

nit' se 'mio, ni Boga molio,

nego poš'o u lov u planinu

ne bi l' kakva lova ulovio.

Marko je majku poslušao i više nije to činio, nego:

Kada prva nediljica dođe,

Marko u crkvu pođe.

On zove ukućane svoje:

„Ajmo u crkvu na svetu misu,

neću više uz planinu visu.

Obrati me nedilja i dragi Bog,

neću nediljom u lov za života svog.”

 

Vještice i vile

Nasuprot mudrim majkama i vjernim ljubama, žene se u usmenoj književnosti javljaju i kao zle vještice i zavodljive vile. Česte su priče o vješticama, ženama kojima su se pripisivale brojne negativne nadnaravne sposobnosti. Dok su vještice prikazane kao žene, vukodlaci u usmenim pričama su muškarci, ali u pričama su postojali i vješci.

Narodna predaja vile prikazuje kao ljepotice, najčešće u dugim bijelim haljinama, zlatne kose, a imale su nadnaravnu moć. Nažao bi učinile samo ako bi netko izdao njihovu tajnu da im je jedna noga magareća, konjska ili kozja.

Dva su dečka bila kod ovaca i ovce su im otišle prema jednoj jami. I tamo kažu da su vidili curu da piva. Pošli su oni tamo da će kod nje, a ona sjedi na gredi kod jame, divna – prava djevojka, a kad je se digla noge joj magaretije. I oni su pošli kod nje, a ona je pobjegla.

                                               ***

Jedan je momak zaspao na jednom mjestu i probudio se na drugom. Tamo gdje se probudio kolo igraju djevojke, nemeš ih se nagledat' nit ih mogu pribrojit', veli. I onda se on začudio šta je ga donilo tude. I one su mu rekle i zapritile mu da ne smije nikom kazat' jer će umrijet'. On nije mogo odolit'. On je to ispričo i potome je poslim toga umro.

Iako se ponekada ženu nepravedno zapostavljalo već od rođenja pa se za žensko novorođenče govorilo: Rodilo se dite! (Žensko dite-tuđe dite.), a za muško se ponosno isticalo: Rodio se sin!

Hrabrost i čvrstoća žena u prošlosti ne zaostaje za muškom jer su i žene kroz tešku prošlost odlučno čuvale dom i odgajale djecu dok su muškarci ratovali i išli na rad, a u presudnim su trenucima povijesti pokazivale jednaku hrabrost kao muškarci. Usmena književnost i način života u prošlosti (ali i danas) jasno pokazuju jako bitnu ulogu žene kao supruge, majke, sestre, domaćice i savjetnice, potvrđujući narodnu izreku da žena drži tri kuta kuće.

Izvor:
Svjetlo riječi