Objavljeno:
13. 07. 2017. 10:30

Gregorijanski koral licem i naličjem isti je onaj kako ga je Grgur uredio i odredio. Grgur je tom pjevanju dao tijelo i dušu

 

Piše: fra Slavko Topić

Osvijetliti Grgurov lik samo s glazbene strane,  za tako veliku i važnu, a široj javnosti gotovo nepoznatu povijesnu osobu, čini nam se uvelike manjkavim. Njegova glazbena veličina bolje će sjati u ocrtavanju njegova lika u cjelini.

Ono što je Grgur učinio u 14 godina svoga pontifikata zaista je veliko za povijest Crk­ve, društva i umjetnosti, posebno crk­vene glazbe. Najprije popravlja i učvrš­ćuje Crk­vu – propisima, liturgijsko-glazbenom reformom, duhovnim spisima, svetim životom. "Stara razlupana lađa, u koju valovi prodiru sa svih strana i njezine istrošene daske, šibane bijesnom olujom, ukazuju na skori brodolom" – s njim na kormilu isplivava iz valova i trijumfalno opet plovi pučinom. (Godine 2006. u Firenci je organizirana izložba Grgurovih djela i djela o Grguru, pod nazivom Grgur Veliki i pronalazak Srednjega vijeka. Slična izložba priređena je i u Vatikanu 1904. godine. U Italiji je Nacionalni odbor za proslavu 1400. obljetnice smrti Grgura Velikoga tu proslavu stavio pod naslov Veliki gregorijanski događaji.)

Grgur je velik i dalekovidan u politici svoga vremena, u kojem se događaju veliki povijesni prijelomi i duboke promjene. Kao snažna intelektualna i duhovna pojava u samom je središtu tih događaja i, čini se, jedini koji je bio kadar shvatiti povijesni trenutak i duboku promjenu i sebe utisnuti u nju. U njemu osobno ukorijenjena je baština prošlosti, osobito ona rimsko-kršćanska (uključena i glazba!). Također, u isto vrijeme stvarao je sasvim novu sadašnjost, čije velike novosti su budući vjekovi prihvatili kao svoje. Stoga ne bi bilo pogrešno reći da s njim zaista završava stari, a započinje srednji vijek – jer su, izgleda, njegove političke inicijative, intelektualna aktivnost, visoka duhovnost te reforme u Crk­vi (posebno u liturgiji i crk­venoj glazbi!), stvorile povijesne uvjete za početak jednog novog vremena. Crk­vu i svijet preobražava njegova duboka duhovnost, njegov humanizam, ukazivanje na ljudska prava, na miran suživot, na uklanjanje prepreka među narodima. Grgurova univerzalnost izvire ne samo iz svijesti da je Petrov nasljednik već i iz njegove političke i kulturne vizije: novonastali vladari na Zapadu imaju u njemu čvrst moralni i duhovni autoritet na koji se uvijek mogu pozvati. S pravom je ušao u povijest kao Grgur Veliki – posebno u crk­venoj glazbi.

Gregorijanska glazba, kako je mi danas, nakon više od 1.400 godina poznajemo, zaista je bitno povezana s Grgurom. Ta je povijesna činjenica sada izvan svake sumnje. To su potvrdila znanstvena istraživanja, posebno ona na međunarodnom Kongresu crk­venih glazbenika (gregorijanista) u Kölnu (1958), kao i onaj raniji u Rimu (1950).

U prvim stoljećima postoji tradicionalno starorimsko liturgijsko pjevanje oko kojega se brinu pape prije Grgura. To je pjevanje podloga za kasniju reformu, što sa sigurnoš­ću utvrđuju stručne analize starih manuskripta. O tome znamo također iz pribilješki jednog franačkog redovnika koji je sedamdesetak godina nakon smrti svetog Grgura Velikoga došao u Rim da se usavrši u pjevanju i liturgiji. Anonimni redovnik nabraja najprije pape prije Grgura (sv. Damaz, sv. Leon, Gelazije, Simanco, Ivan, Bonifacije, Ormisdo): svaki je "propisao (instituit), što će se pjevati tokom liturgijske godine". Kad govori o sv. Grguru, kaže: "Izdao je (edidit) uzvišene pjesme tokom godine." Zatim nabraja opate (Catalen, Maurijan, Virbon), učitelje i kompozitore u "Schola cantorum – Pjevačkom zboru", koji su bez sumnje surađivali s papom Grgurom. Kao inače u povijesti Crk­ve, ime jednog pape sažima i potvrđuje rad cijele generacije. Ovdje je riječ ne samo o minulom gregorijanskom razdoblju već o gregorijanskom događaju, koji se proteže sve do danas. Gregorijanski koral koji je i danas službeno pjevanje Katoličke Crk­ve rimskoga obreda, licem i naličjem isti je onaj kako ga je Grgur uredio i odredio. Grgur je tom pjevanju dao tijelo i dušu. Najprije je reformirao, to jest dotadašnje tekstove i napjeve pročistio, usavršio, novim tekstovima i napjevima obogatio liturgijski repertoar.

Ono iznimno posebno i najvažnije iz Grgurova liturgijsko-glazbenoga genija i pera opisao je đakon Ivan u poznatoj biografiji Život svetog Grgura (870), gotovo 300 godina nakon njegove smrti, pod vodstvom pape Ivana VIII. (872-882) i prema dokumentima papinskoga arhiva. Tu doslovno stoji da je Grgur, "veoma izobražen u pjevanju, sastavio (compilavit) vrlo dragocjeni Antifonar, ustanovio (constituit) Pjevački zbor (Schola cantorum)". Grgur je, dakako, imao pomoć u glazbenim učiteljima, ali je, sam glazbeno vrlo izobražen, aktivno radio na uređivanju svoga Antifonara. Životopisac Ivan ga naziva stručnjakom u glazbi, učiteljem u pjevanju i osobnim odgojiteljem pjevača (pueri cantores).

Izvor:
Svjetlo riječi