Objavljeno:
16. 03. 2018. 08:45
Izvor: Pinterest

Kažu da je neka žena, čuvši da joj je sin postao doktor moralke (moralne teologije), uzviknula: „Ajme, nisam znala da je ta moralka tako opaka bolest da za nju treba poseban doktor…!”

Piše: fra Ivan Nujić

Nadalje, zna se čuti da onome tko se našao u teškoj situaciji treba dati morala, tj. podržati ga da ustraje u dobroj stvari. Ako moralka nije bolest, a moral nema veze s morem, morama i umorom, niti se ne svodi na samopouzdanje, o čemu je onda riječ?

Iako se donekle zvučno podudaraju, moral ni s moranjem nema veze: morati potječe od moći, a moral od lat. mos, moris – običaj, ponašanje. Moral, dakle – iako upućuje na ono što treba ili se ne smije – nije nešto što se mora, nego nešto što se u-običaj-ilo, i to u pogledu odnosa prema dobru i zlu, svijesti o poštenju, dužnosti itd. U konačnici, izgleda da se moral temelji na praksi, a praksa se prema moralu orijentira.

Hrvatska zamjena za moral je ćudoređe, dakle osjećaj za urednu ćud, a ćud se ćuti, tj. osjeća, doduše ne pomoću vanjskih čula, nego pomoću onoga najintimnijeg – savjesti. Budući da svatko ćuti na svoj način, pravo se veli: Sto ljudi, sto ćudi.

Kaže li se za koga da je ćudljiv, znači da ima tešku, nepredvidivu, promjenjivu ili zagonetnu ćud. Kakva god bila, ćud se često poistovjećuje s naravi, a veza između morala, ćudi i naravi vidi se u izrazu naravoučenije, koji smo posudili od Rusa, a označava ćudorednu pouku koja se izvlači iz basne ili kakve druge stare priče odnosno iskustva. Naša pak riječ narav u nekim se hrvatskome srodnim jezicima pojavljuje u oblicima koji znače ne samo ćud ili običaj, nego i volja, snaga, muževnost (grč. anēr, andrós – muž, muškarac; otuda Andrija). Dobra narav smatra se vrlinom, a naša vrlina u bliskom je srodstvu s lat. vir – muškarac, i virgo – djevica.

Nadalje, narav odnosno ćud poistovjećuje se s prirodom (tako i u latinskome: natus – rođen, natura – priroda, doslovno: ono što će se roditi). To upućuje da je narav živom biću prirođena, odnosno urođena, pa prema tome nepromjenjiva: „Vuk dlaku mijenja, ćud nikada!”

Što vuk ne pokušava, čeljadetu je izazov: možda je upravo korizma vrijeme da se pokuša promijeniti nepromjenjivo, bitno: ćud, narav, srce, a ne dlaku ili odjeću.

Izvor:
Svjetlo riječi