Objavljeno:
20. 03. 2020. 09:00

Nioba je izdizala sebe iznad drugih, čak iznad bogova. Pokušavala je letjeti visoko pa je razumljivo da je i pala na najniže moguće zamislivu razinu, jer oholost i oholice doista ne podnose ni bogovi ni ljudi

Piše: Ivica Studenović

Ah, čijem si se zahvalila, tašta ljudska oholasti? Sve što više stereš krila, sve ćeš paka niže pasti! Ovim stihovima započe u 17. stoljeću dubrovački pjesnik Ivan Gundulić svoje djelo Osman. Čime se to hvališ, čime se dičiš, oholosti ljudska? Ne znaš li da će ti jednom doći kraj i jesi li svjesna da, što si sama veća, tim će i ruševina tvoja biti većom? Tako bismo mogli interpretirati Gundulićeve stihove napisane starim hrvatskim jezikom.

Oholost i ohole ljude nitko ne voli. Treba priznati da oholi pak svi ponekad jesmo. Vrlo teško je naime u životu pronaći zlatnu sredinu između oholosti i malodušnosti. Tu sredinu Aristotel naziva ponosom i proglašava je vrlinom, dok njezine krajnosti, malodušnost i oholost, smatra manama. Iz ponosa samim sobom i svojim dostignućima čovjek vrlo lako, ponekad i nehotice, sklizne u oholost koju pak najkraće možemo definirati kao izdizanje sebe iznad drugih i prisvajanje prava i privilegija koji nam ne pripadaju.

Sve velike kulture posjeduju mnoštvo priča o ljudskoj oholosti i u svim pričama oholi su od bogova drastično bili kažnjeni. Sjetimo se samo biblijske priče o prvim ljudima koji također zbog svoje oholosti bijahu kažnjeni izgonom iz zemaljskoga raja. Sjetimo se nadalje priče o babilonskoj kuli pomoću koje su ljudi htjeli doprijeti do neba i zauzeti mjesto koje im ne pripada. Zbog toga nastojanja Bog ljude kazni i pobrka im jezike da se međusobno ne razumiju. Sjetimo se grčkih mitova o samozaljubljenom i samodostatnom Narcisu, o oholoj Arahni, koju božica zbog njezine oholosti pretvori u pauka, i upoznajmo se sada s još jednom oholicom iz grčke mitologije koja zbog svoje bahatosti pretrpi možda ponajtežu kaznu.

Sipilski kralj Tantal (također oholica koji se drznu na kušnju staviti božansko sveznanje) i žena mu Diona imali su kćer Niobu. Udala se za tebanskog kralja Amfiona i time postala kraljicom – izvrsno tlo za bujanje oholosti. S mužem je izrodila sedmoricu krasnih sinova i sedam divnih kćeri te je upravo zbog toga s pravom bila smatrana najsretnijom ženom na svijetu. Štoviše, samu sebe je smatrala sretnijom od mnogih božica. Njezin opravdani ponos vlastitom djecom olako je proklizao u bahatu oholost. Posljedice su bile strašne.

Jednom je zgodom proročica Mantoja pozvala tebanske žene da se mole božici Leti prinoseći bogatu žrtvu njoj i njezinim dvoma djece. No kraljica Nioba, koja bi inače u tom časnom bogoštovlju morala prednjačiti, odbila je to učiniti. Dok su ostale Tebanke obučene u prikladno molitveno ruho u procesiji hodale tebanskim ulicama moleći se Leti, Nioba im pristupi u ruhu protkanu zlatom i oholo dobaci: Kakva je to ludost više od bogova viđenih cijeniti čuvene? I pri oltarima Letona zašto se štuje, a mom božanstvu se ne kâdi još? Razmećući se zatim svojim kraljevskim dostojanstvom i bogatstvom i pozivajući se na svoje podrijetlo, oca Tantala koji se jedini smio približiti stolu bogova, majku Dionu koja je bila sestra Plejadā, Atlasa kao svoga djeda te samoga Zeusa kao drugoga djeda, izreče niz uvreda na kći, za nju nekog beznačajnoga Keja, božicu Letu koja samo dvoje djece ima – boga Apolona i božicu Artemidu – uspoređujući ih sa svojih četrnaestero. Njezine riječi: Sigurnost u obilju imam. Veća sam nego li što mi sudbina nauditi može. Nek mi i ugrabi mnogo, al' mnogo će ostati više. Moja sreća već straha ne poznaje. Uzmite, da se mojijeh čeda množini i uzeti što može, al' opet neću ni oplijenjena na mnoštvo Letino spasti, na dvoje, bile su kap koja je prelila čašu božičina strpljenja.

Silno uvrijeđena Leta smjesta pozove svojih dvoje djece te im ispripovjedi sve uvrede koje je Nioba nanijela njoj i njima stavljajući svoju smrtnu djecu iznad njih. Rasrđeni Apolon smjesta se spusti na tebanske bedeme pod kojima su Niobini sinovi vježbali borbu oružjem. Stane ispaljivati svoje strijele te jednog po jednog redom smakne svih sedam Niobinih sinova: prvo ubi najstarijega Ismena, zatim Sipila pa Faedima i Tantala, potom Alfenora a zatim i Damasihtona. Najmlađi sin Ilionej, vidjevši što se dogodilo njegovoj braći, podigne ruke k nebu i zamoli za milost. Njegova molba je doduše ganula Apolona no strelica je već bila poletjela te je pogodila i njega.

Kad je otac poginulih mladića Amfion dočuo za smrt sinova, od tuge zarine sebi mač u grudi. Nioba pak, iako silno žalosna, nije uspjela svladati svoju oholost, nego božici uputi ove riječi: Raduj se, okrutna božico, mojoj patnji! Ali znaj ovo: i u svojoj sam nesreći sretnija od tebe, ostalo mi je više djece no što si ti ikada imala.

Umjesto božičina odgovora odazvala se tetiva Artemidina lûka. Dok su stajale iznad tjelesa svoje mrtve braće, pogođene strijelom stanu jedna po jedna padati Niobine kćeri. Kraljičina bahatost slomi se tek kad joj je na životu ostala samo još najmlađa. Pokrivši je svojim tijelom i ruhom, Nioba zavapi: Tek jednu, najmlađu ostavi! Između mnogih molim za jednu, za najmlađu samo. No božičino srce ostalo je neumoljivo. Dok je Nioba zazivala i molila, mrtva padne i posljednja njezina kći. Nad mrtvim tjelesima muža i svih svojih četrnaestero djece ukočena pogleda stajala je Nioba. Vjetar joj više nije gibao kosu, lice joj je ostalo bez krvi, a u žalosnoj glavi ni oči se više nisu micale. Jezik joj se u ustima ukoči i s nepcem slijepi, žile u tijelu prestanu kucati, ruke i noge postanu nepomične. Sva se u kamen pretvori. Jedino suze iz njezina okamenjena lika nisu prestajale teći. Vjetar je skamenjenu ženu prenio u njezinu rodnu zemlju, u Manisu u Maloj Aziji, antički Magnezij, kraj Sipila. Ondje ona okamenjena do dana današnjega stoji na jednom obronku gorja koje se turski naziva Sipulidag, a od njezinih suza koje nikada nisu prestale teći nastane rijeka Ahel.

Prema drugoj verziji ovoga mita osveta bogova bila je još i teža. Zeus je naime sve Tebance pretvorio u kamen, tako da Niobu i njezinu obitelj nitko nije mogao pokopati. Tek nakon devet dana, sažalivši se, pokopali su ih sami bogovi.

Iako bismo Niobu mogli doživjeti kao najnesretniju ženu na svijetu, u antici se ona smatrala prije simbolom ohole nego nesretne žene. Mit o njezinoj sudbini bio je inspiracijom mnogim antičkim umjetnicima za stvaranje djela. Obično su je prikazivali u trenutku kada pokušava svojim tijelom zaštiti najmlađu kćer s pogledom punim prezira upućenim Leti koji kao da govori: možda jesi od mene jača, ali nisi bolja. U kemiji je jedan kemijski element otkriven 1801. godine zbog svoje sličnosti s drugim elementom tantalom, s kojim dolazi združen u rudama, po Niobi nazvan niobij. Ako ništa drugo, ta činjenica nam svjedoči o dobrom klasičnom obrazovanju starih kemičara.

Niobino držanje posjeduje sve bitne elemente definicije oholosti s početka. Ona je naime za sebe htjela prisvojiti božanske časti koje joj nikako nisu pripadale. Izdizala je sebe iznad drugih, čak iznad bogova. Za svoju životnu sreću nije znala biti zahvalna, nego ju je naprotiv koristila kako bi druge ponižavala. Dičila se onim što nije stekla vlastitim trudom, naime svojim statusom kraljeve žene i nezasluženo dobivenim bogatstvom. Pokušavala je letjeti visoko pa je razumljivo da je i pala na najniže moguće zamislivu razinu, jer oholost i oholice doista ne podnose ni bogovi ni ljudi. Sjetimo se samo da i u krš­ćanstvu oholost spada među sedam glavnih ili smrtnih grijeha, dakle među one stvari koje život pretvaraju u smrt. Stoga je nužno uvijek biti na oprezu kako naš hvalevrijedan ponos samima sobom i vlastitim dostignućima ne bi možda i nenamjerno prešao u čistu oholost. Granica između toga dvoga je doista vrlo tanka.

 

Izvor:
Svjetlo riječi