Objavljeno:
12. 09. 2017. 12:00
Piše fra Damir Pavić

Obljetnice su uvijek podsjetnik na život velikana, a upravo ove godine obilježavamo 600 godina od rođenja i 70 godina od beatifikacije jednoga uistinu neobičnoga čovjeka. Njegovo ime je Nikola iz Flüe – svijetu poznatiji kao brat Klaus. Čime je ovaj Švicarac zaslužio da na njegovu grobu stoje riječi: otac domovine i da ga se štuje kao nacionalnoga junaka ove zemlje? Ništa veliko po ljudskim mjerilima, ali Bog ne gleda ljudskim očima. Prava je ironija života što je ovaj svetac postao istinskom veličinom kojoj se svi dive jer se upravo suprotstavio duhu svijeta ne mareći što će drugi reći o njemu.

Kako je priprosti alpski čovjek, čije su ruke bile prepune žuljeva, a odjeća mirisala na stajsko đubre, koji je sa svojom ženom rodio desetero djece i provodio seljački život, premda analfabet, mogao obnašati visoke službe općinskoga vijećnika, gradonačelnika, kantonalnoga poslanika i naposljetku ostaviti sve to, pa i vlastitu obitelj, povući se u samoću postavši tako luđak u očima sviju?! Sreća da je Božja logika drugačija od ljudske jer kada Bog zahvaća u povijest, tada pastiri postaju kraljevima, orači prorocima, ribari apostolima, siromasi utemeljiteljima redova, a pustinjaci savjetnicima i političarima vrhunskoga kova.

Čitajući život ovoga sveca, itekako možemo razumjeti zašto se poštenjaci povlače iz političkoga života. Jednom zgodom bio je član porote u sudskom sporu nekoga siromaha i bogataša koji je podmitio suce i nepravedno dobio presudu. Budući da je Klaus bio jedini koji je ustao protiv nepravde, odlučio je podnijeti ostavku na sve službe. U srcu je osjećao da se treba maknuti iz političkih krugova gdje vladaju mržnja, pohlepa, korupcija i intrige. Međutim, uz ove vanjske čimbenike njegova povlačenja iz svijeta, postojali su i duboki unutarnji razlozi. Njegova osjetljiva narav, koja je težila za životom u samoći, bila je duboko pogođena ne samo konfliktima u političkom životu nego i problemima unutar Crkve te ratnim događanjima onoga vremena.

Prava je ironija života što je ovaj svetac postao istinskom veličinom kojoj se svi dive, jer se upravo suprotstavio duhu svijeta ne mareći što će drugi reći o njemu           

U vremenu u kojemu je živio mnogi svećenici su bili na sablazan narodu te usmjereni na materijalna dobra i drugovanja s moćnicima svijeta. Iako ga je to istinski boljelo, braneći svećeničko dostojanstvo, on svojim zemljacima piše: Prepoznajte se u propovijedima svojih svećenika iako oni daju loš primjer. Kao što se iz bunara koji ima različite cijevi – olovne, bakrene, srebrne i zlatne – pije ista svježa voda, na isti način se od dobrih i loših svećenika koji na oltaru prinose euharistijsku žrtvu prima jednaka milost.

Klausu se dogodilo ono što i mnogim svecima prije njega. Isusove riječi: Dođe li tko meni, a ne mrzi svog oca i majku, žene i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! (Lk 14,26) razumijeva kao da su upućene upravo njemu i 16. listopada 1467., na zaprepaštenje cijele obitelji, odlučuje zauvijek napustiti kuću i povući se u osamu. Shvatio je da pokvarenost na svim ljudskim razinama proizlazi iz jedne jedine stvari: pohlepe i da se ova vrsta izgoni jedino molitvom i postom (Mk 9,29). Stoga započinje moliti i postiti živeći u sićušnoj brvnari u kojoj je jedina ugodnost bila mala peć. Krevet mu nije trebao jer je spavao na podu. Nije mu trebao ni stol ni pribor jer, po Božjoj milosti, dvadeset godina ništa nije jeo osim posvećenoga kruha! Walter Nigg, jedan nepristrani protestantski autor, protiv onih koji nisu vjerovali da je takvo što moguće lijepo je o bratu Konradu napisao: U vremenu kada su ljudi punili trbušine hranom do mjere koja je više pristajala životinjama, sakramentalna hrana oslobodila je Božjeg izabranika uobičajenog jela.

Glas o ovom neobičnom pustinjaku pronio se cijelim svijetom tako da su mnogi ugledni i učeni ljudi dolazili k njemu tražeći savjet. Po nadahnuću je rješavao najzamršenije stvari iz političkoga života i mirio zaraćene strane. Zahvaljujući njegovu ogromnom autoritetu prihvaćena mu je platforma za ujedinjenje zaraćenih kantona čime je udaren kamen temeljac modernoj švicarskoj državi. Odmah nakon smrti postao je nacionalnim herojem.

Izvor:
Svjetlo riječi