Objavljeno:
10. 08. 2017. 11:30
Piše: Miljenka Koštro

Majka, mati, mater, mama; isto je. Bdije nad ponorom utrnuća, rađa novi život, okreće kotač življenja. Kao div je kada se bori za djecu i obitelj. Svilene su joj ruke kad mazi dijete. Kao vjetar s lista rosu, tako ona s lica ti tugu obriše. Kada šuti, ili povremeno podigne glas, i tada te voli.

Koraci vremena prigušeno druguju sa smrću, a ona, majka, gradi toranj života, u trudovima rađa, pjeva odu radosti buđenju, da se i jutro nasmiješi novom životu. Ona, u svijetu koji je zamršena zagonetka, ali neće reći da je nemoćna. Nadu i ljubav rasplamsava u srcu. Tajanstvenim izrazom lica progovara da voli život i čuva ga da se ne pretvori u krhotine stakla kako bi se mogao ozlijediti.

Marijo, Majko, u Tebi i Tvom liku želim vidjeti sve majke. Blagoslovljena Ti među ženama, blagoslovljen plod utrobe Tvoje, Isus. Ti živiš u srcima, molitvama i pjesmama onih koji te poštuju. No, nije sve lako. Užasavaš se ispred ovozemaljske nepravde i zbrke, dok gledaš Sina raspetog, te nas i naša tijela kako se „gladna i gola” miču i trunu u zabludama sumraka. Ovozemaljske majke, tu su da snagom ljubavi šire mir i dobro.

Hladna je kuća bez majke i njezina toploga srca, milostive ruke i blagog pogleda. I ništa nije na svom mjestu dok je nema. Ni jastuci nisu topli i bijeli, ni san nije lijep, ni kruh svjež, ni ručak ukusan kad nije tu. Na ovoj zemlji smo izletnici, obasjani suncem, ali i zaogrnuti oblacima. Majčino srce, neumorni stražar, bdije nad vidljivim i nevidljivim strepnjama. I dok joj se kristalna suza spušta niz lice, svoju bol pretače u snagu ljubavi za tebe sine i tebe kćeri mila.

U pretincu vremena ostaju minuli dani na kojima djetinjstvo odmara krila. Danas je tu da ga zagrlimo zagrljajem nesebične ljubavi, a sutra osluškujemo i puštamo ga da zaživi u viziji i snovima. Prisjećamo se savjeta roditelja, pogotovo majčinih, trajno udišući davno izgovorene njihove riječi, da bi smogli snage iznova isploviti na pučinu života. Majka vezom iskrene ljubavi veze sadašnjost i budućnost i ne odustaje od krpanja mogućih propusta, svojih i tuđih. Ona zalijeva i njeguje vrt življenja, čisti korov. Bdije nad kolijevkom i ulijeva sigurnost dok hodiš putima neizvjesnosti. Ako zađeš u mrak, brižna majka moli Boga da se na nebu pojavi zvijezda koja će ti obasjati put. Mama, prva izgovorena riječ uz djetinji osmijeh, zazvoni i dugo se pamti. Ona poznaje put i ima ključ da otvori zaključano srce i da ga potakne da ide prema svjetlu. Ljepotu življenja otima nedaćama, da je mutne vode ne nagrde. Gradi mostove, spaja obale.

Svibanj je mjesec kada šareni cvjetovi progovaraju ljepotom i kada se nebeska njedra otvaraju, bez dvojbe i srdžbe, da životu vrate izgubljene snove. Svibanj je probudio cvijeće da ruka može ubrati cvijet za svaku majku, i onu koja je prešla u bezvremenost.

„Teško” jest, ali najljepše je biti mama, mnoge će reći. Da svijet gleda očima majke manje bi trnja bilo u petama dok plovimo valovima života. Majka, prijateljica savjesti, zaustavlja tugu, budna je i kada se suprotstavljeni vjetrovi rvu.

Majka, mati, mater, mama; isto je. Ona u rukama nosi svjetlo, u srcu ljubav, u pogledu mir. Majka – kako uzvišena riječ! Nebo ju je s razlogom dalo. Hvala mu. Dok pišem o njoj, moram spomenuti i njega, oca. Bog je zamislio obitelj. Iz ljubavi, muž i žena rađaju i odgajaju djecu. Biti sudionik u stvaranju novog života, neopisiva je radost. Odazovimo se! Radujmo se! Živimo u suglasju i ljubavi!

Neću reći da u današnjem društvu slabi uloga majke, samim tim i obitelji. Svi smo pozvani da ne dopustimo da majka, a i obitelj, budu stvar prošlosti. Bez obitelji, koju osuđuju i ruše razni izopačeni Pilati, bili bismo društvo bez budućnosti. Želimo li to? Nije zabadava ona narodna da o nebu i majci nikada ne govorimo dovoljno dobro.

Izvor:
Svjetlo riječi