Početna stranica » Majstor Mukwasibwe

Majstor Mukwasibwe

135 pregleda

Valeriano Mukwasibwe je primjer kako i najveće životne nedaće i problemi nisu nepremostivi i kako se mogu pobijediti ukoliko si vrijedan, uporan, požrtvovan u učenju i radu te znaš cijeniti i iskoristiti priliku koja ti se u životu ponudi

 

Kada se u našim školama u Kivumuu pokvari neki od strojeva koje koriste učenici ili kada im je samo potreban redovan servis, tada – stiže Mukwasibwe! Valeriano Mukwasibwe je Uganđanin, mehaničar strojeva i prijatelj škola u Kivumuu. Ali, Mukwasibwe i njegova životna priča je i primjer kako se velikim radom i trudom stvari mogu preokrenuti u svoju korist. Rođen je prije 36 godina u Kabaleu, na jugu Ugande. Problemi su počeli i prije nego što je i spoznao život. Napušten od oca, a zatim i od majke, prvih deset godina proveo je s bakom u gradu Mbarara. Tada se pojavila majka  koja mu je obećala bolju budućnost te se s njom  preselio u Kabale i krenuo u osnovnu školu. Međutim, već poslije tri godine majka ga je ponovo odbacila pa se morao vratiti kod bake koja ga je odgajala.
U Mbarari je završio četvrti razred osnovne škole i tada je morao prekinuti školovanje jer baka nije bila u mogućnosti plaćati njegovo daljnje školovanje. Ostavši bez prilike za nastavkom školovanja, Mukwasibwe nije imao drugog izbora nego je već kao dječarac počeo raditi diljem Ugande i boriti se za svoju egzistenciju. I nije birao posao. Kopao je, radio na tuđim kućama, u proizvodnji cigle, prevozio je banane, radio uglavnom najteže fizičke poslove za vrlo skromnu nadoknadu koja mu je mogla omogućiti tek jedan skroman obrok dnevno, nekada čak ni toliko…
Prvo ”svjetlo na kraju tunela” u nesretnom Mukwasibweovom životu pojavilo se 1995. godine, kada je u Mbarari upoznao Mary Moran. Ona mu je pružila priliku u krojačkoj školi koju je vodila u Mbarari. I tako je Mukwasibwe kao osamnaestogodišnjak, poslije godina najtežeg fizičkog rada, ponovno sjeo u školsku klupu!
Ni godine školovanja nisu bile lake jer je uz školske obaveze morao i raditi kako bi preživljavao te je uz sve napore i odricanja, poslije tri godine uspješno okončao školovanje za krojača.
A tijekom školovanja Mukwasibweu su se dogodile dvije stvari koje će obilježiti njegov dalji život. Prva je poznanstvo s Valerie Kae Ken, Kanađankom koja je u tom razdoblju bila angažirana u njegovoj školi u Mbarari. Od Valerie je naučio tehniku krojenja, ali je u isto vrijeme naučio i puno o životu.
A na kraju je dobio pruženu ruku i prvu pravu životnu šansu. Naime, po završetku školovanja, upravo je Valerie predložila da Mukwasibwe ostane raditi u školi.
Mukwasibwe se tijekom školovanja zainteresirao i za mehaniku. Naime, satima je mogao gledati majstore koji su dolazili popravljati šivaće strojeve, gledao je, upijao znanje, vremenom je pokušao prikupiti i nešto alata koliko je bio u mogućnosti te se napokon odvažio da i sam počne popravljati strojeve!

Nova faza u Mukwasibweovom životu je započela zahvaljujući poznanstvu s fra Ivicom Perićem. Naime, kada je fra Ivica započeo 2005. veliki projekt unaprjeđenja rada srednje strukovne škole ‘Otac Vjeko’ u svom Kivumuu u Ruandi, koja je uključivala i nabavku novih šivaćih strojeva u Engleskoj, sjetio se vrijednog i upornog momka kojeg je upoznao u Ugandi. Tako se Mukwasibwe krajem te godine zaputio s fra Ivicom u daleku Englesku gdje ga je čekao jednoipolmjesečni tečaj održavanja i popravaka šivaćih strojeva.
Boravak u Engleskoj Mukwasibwe pamti kao jedno od najzanimljivijih razdoblja u životu. Upoznao je puno novih i zanimljivih ljudi, naučio se točnosti i poštovanju vremena, što za ljude iz Afrike nije karakteristično te je prvi put imao priliku probati europsku hranu.
Naime, našao je Mukwasibwe jeftin restoran. U njemu je prvi put probao pizzu koja mu se jako svidjela pa je odlučio da to bude njegov svakodnevni obrok. Jeftino i ukusno.
Pamti i ono kada je u istom restoranu prvi put pitao konobara gdje može obaviti shot call (uobičajen naziv za odlazak u toalet u Ugandi), a ovaj mu rekao da nema problema i odveo ga do – telefona!
A s osmijehom se sjeća i situacije kada je tijekom tečaja u Wimbledonu uspio popraviti veliki industrijski stroj  kada su svi puno iskusniji polaznici tečaja odustali tvrdeći da je popravak nemoguć…

Po povratku u svoju Ugandu, zahvaljujući maloj ušteđevini i opet uz veliku pomoć fra Ivice, Mukwasibwe je uspio izgraditi svoju kuću te tako po prvi puta steći svoj pravi dom. U međuvremenu je postao obiteljski čovjek, oženio se i postao otac troje djece.
Prijateljstvo i suradnja s fra Ivicom je i dalje bliska te Mukwasibwe barem jednom u nekoliko mjeseci posjeti Kivumu i obavi servis strojeva.
I upravo Valeriano Mukwasibwe može biti i najbolji primjer mladima iz Kivumua, ali i iz cijele Afrike. Primjer kako i najveće životne nedaće i problemi nisu nepremostivi i kako se mogu pobijediti ukoliko si vrijedan, uporan, požrtvovan u učenju i radu te znaš cijeniti i iskoristiti priliku koja ti se u životu ponudi.