Početna stranica » Majstorice nenasilja

Majstorice nenasilja

135 pregleda

Nakon gotovo dva desetljeća iskustva vođenja edukacije odraslih za nenasilno djelovanje s vrlo različitim grupama u raznim mjestima Jugoistočne Europe, uviđajući očitu brojčanu prevagu sudionica treninga nad sudionicima, pitamo se je li nenasilje ženski posao. Kako drugačije obrazložiti podatak da u gotovo dvadeset godina rada s više od tisuću petsto sudionika i sudionica treninga za nenasilje veliku većinu apsolventica čine žene. Nemamo gotov odgovor zašto već dva desetljeća žene u prosjeku 79 do čak 90% pokazuju veću spremnost od muškaraca usavršavati se za nenasilje. No, podatak je već toliko indikativan da ima smisla na temelju njega analizirati i nenasilne strategije političkog djelovanja.

Prije bilo kakva zaključka želimo izraziti svoje poštovanje ženama koje su do danas ulagale sebe i svoje vrijeme u edukaciju za mir. Također, pravednost nalaže da im se oda priznanje jer su, barem u slučaju naših krajeva JI Europe, nenasilno pismenije od muškaraca.

Tako, mirovno pismenije, žene su ulazile u neravnopravnu borbu sa strukturama ratničkog junaštva. Žene koje umiju nenasilno djelovati suvremeni su odgovor na takvo junaštvo, koje nas vraća u prošlost, s kojom se ne umijemo suočavati nego neprikladno pospremljeni sadržaji iz nasilne prošlosti trunu i svojim smradom zagađuje naše danas i sutra. Takvu junaštvu, koje se nameće kao jedina priznata i referentna vrijednost, suprotstavljamo majstorice nenasilja.

Ekumenska inicijativa žena, udruga koja podržava žene u radu za mir, ekumenski dijalog i ravnopravnost žena, poznaje mnoge majstorice nenasilja. Jedna od njih je Danka Zelić iz Grahova, koja je s još sedam žena iz cijelog svijeta ove godine dobila nagradu za kreativnost žena u ruralnim sredinama (http://womensection.woman.ch/index.php/en/prize-for-women). Druge smo sreli na treningu u Baranji. Okupljene oko teme “Poticaj Evanđelja za nenasilje”, majstorice nenasilja radile su na teologiji W. Winka, što je rijetko i na teološkim učilištima. One znaju za evanđeosko nenasilje i posvećene su mu, a znamo li mi za njih? Ili su i dalje nevidljive jer se, kako smatraju znanstvenice Brookman i Morigan, ne širi “naša definicija politike koja bi uključila svakodnevnu borbu za preživljavanje i mijenjanje odnosa moći u našem društvu”.

Majstorice nenasilja su konstanta nenasilnih akcija. Više od 60% sudionica marša soli, koji je 1930. pokrenuo Gandhi, bile su žene; među 30 tisuća uhićenih bilo je 17 tisuća žene. I među Majkama sa Svibanjskoga trga (Argentina) većinom su žene, a u poljskom pokretu Solidarność bilo je oko 50% žena, od kojih neke i danas obnašaju važne službe.

Promatramo li nenasilje kao novu strategiju političkog djelovanja, nužno se nameće pitanje mjesta i uloge žena kao subjekata nenasilnog djelovanja. Nezaobilazne su jer se ne može preskočiti vrijeme koje su uložile u svoje mirovno sazrijevanje, ali tko ih poziva da pokažu svoje strategije političkog djelovanja kako bi se njihovo znanje iskoristilo za opće dobro? One nisu nezaposlene – nezaposlenost nije ženski atribut – one su samo nevidljive.

Studija Foruma poslovnih žena u Madrasu (Indija) pokazuje da je primarno obilježje ženskih pokreta dhairiyam, hrabrost, smjelost, a odnosi se na sposobnost “da se suoči s vlastitim životom i svojom zajednicom; da se osvijeste unutarnje kontradikcije i sukobljene vrijednosti; da se izazove strah od nepravde i opresije; da se prevlada kukavičluk u sebi i drugima odstupajući od starih i zatupljujućih tradicija. Radi se o hrabrosti […] da se učini korak dalje od dobro ugažene staze te započne nov i nepoznat put”.

I naše iskustvo sa ženama koje se obrazuju za izgradnju mira potvrđuje konstataciju spomenute studije. Žensko u nenasilju je njihova asertivnost, prodornost, izlaganje, ustrajnost u dostojanstvu. Ističemo ulogu žene u izgradnji mira jer dugogodišnje iskustvo privlačnosti između žena i izgradnje mira otvara pitanje: kako na dobrobit cijelog društva strukturalno afirmirati poziciju žena u politici mira? One time neće dobiti nešto bitno jer već rade na društvenoj promjeni, ali zacijelo bi im bilo jednostavnije djelovati bez tolikih patrijarhatom obojenih otpora suživotu i pomirenju. Svima nama pak, kao društvu, puno bi bolje bilo kada bismo ratničku kulturu glorifikacije nasilja zamijenili ozračjem ženske nenasilne pismenosti.