Objavljeno:
21. 02. 2020. 09:00

Religiozna vlast ne služi Bogu nego sebi, a politička vlast ne služi narodu nego sebi. Obje obožavaju same sebe. Takve dvije vlasti osuđuju Isusa na smrt kao bogohulnika (najvećega Božjeg neprijatelja) i kao političkoga buntovnika (najvećega narodnog neprijatelja).

Piše: Mile Babić

Film Mela Gibsona pod naslovom Muka Kristova (The Passion of the Christ) po mom je sudu do sada biblijski i teološki najutemeljeniji film o Isusovoj muci, smrti na križu i uskrsnuću. Razlog je sljedeći: središnja poruka četiriju Evanđelja također je središnja poruka Gibsonova filma.

Prema Evanđeljima Isus je prošao ovom zemljom čineći dobro. On nikome ne čini zlo, on čini dobro i pravednima i nepravednima. On svojim dobrom pobjeđuje sve napasti koje dolaze od Zla i samo Zlo. On na zlo odgovara dobrom, na mržnju ljubavlju. Zlo ga nije moglo zaraziti, ostao je potpuno čist od zla, podnio je nasilje – nasilnu smrt – koje dolazi od zla i tako pokazao nemoć zla. Dragovoljno je podnio nasilnu smrt – smrt koja je vrhunac nasilnosti zla – i tako praktično dokazao nemoć zla.

Zlo je nevidljivo. Ono se očituje preko živih bića, osobito preko ljudi. Da se zlo pojavljuje u liku zmije, žene itd., dobro je poznato. No, ono što treba naglasiti jest da se zlo očituje najsnažnije preko religioznoga sistema, preko religiozne vlasti, preko religioznih ljudi i religioznoga sistema koji su se stavili u službu zla, preko nositelja religiozne vlasti. Religiozna je vlast osudila Isusa kao bogohulnika, proglasila ga zlim čovjekom, čovjekom koji služi đavolskom poglavici Beelzebulu, čovjekom koji najviše pogrđuje Boga, koji je, dakle, bogohulnik. Religiozna vlast zahtijeva za Isusa najstrožu kaznu (smrt na križu) i teološki je opravdava. Religiozni je sistem dao teološko obrazloženje za kažnjavanje Isusa smrću na križu.

Zlo se ne očituje samo preko religioznoga sistema, nego i preko političkoga. Religiozna vlast dokazuje Pilatu da je Isus i politički kriv, jer navodno želi pobuniti narod protiv rimske vlasti. Iako Pilat nije uvjeren u Isusovu političku krivicu, on prihvaća takvu osudu Isusa, jer ne želi da ga predstavnici religiozne vlasti optuže kao onoga koji ne čuva rimsku vlast. I jedna i druga vlast žele sačuvati sebe, i jedna i druga gaze temeljne religiozne i moralne principe da bi učvrstile i ojačale sebe. Religiozna vlast ne služi Bogu nego sebi, a politička vlast ne služi narodu nego sebi. Obje obožavaju same sebe. Takve dvije vlasti osuđuju Isusa na smrt kao bogohulnika (najvećega Božjeg neprijatelja) i kao političkoga buntovnika (najvećega narodnog neprijatelja).

Da je Isus ontološki utemeljen u Dobru, da je neraskidivo povezan s Bogom, sa svojim Ocem koji je sama Dobrota, da između njega i njegova Oca vlada neraskidivo povjerenje, očituje se na kraju Isusove muke, što je jasno i sugestivno istaknuto u Gibsonovu filmu. Isus je na kraju svoje muke rekao: “Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj” (Lk 23,46). Na samom kraju filma Gibson pokazuje da postoji identitet između raspetoga i uskrsloga Isusa, jer uskrsli Isus nosi biljege čavala. Raspeti je uskrsnuo. Gibson ističe da Isusova muka i smrt vode Isusa u posve novi život, u život kojemu više ne može nauditi nitko, ni sluge zla, ni smrt, te da Isusova muka, smrt i uskrsnuće vode u rasap stari sistem zla, vode u propast zlo i njegove sluge.

Gibson je filmskim jezikom izrazio temeljnu poruku Evanđelja. Impresivno je ocrtao zlo i njegove sluge, agresivnost i nasilnost zla i njegovih slugu, te kako Isus svojim dobrom pokazuje nemoć nasilnoga zla i njegovih slugu.

 

Iz knjige: Izazovi slobode

Izvor:
Svjetlo riječi