Objavljeno:
10. 08. 2017. 11:00

Michael Hesemann u razgovoru za mrežni portal kath.net pruža svoj osvrt na Treću fatimsku tajnu. Ovaj je mrežni portal „Svjetlu riječi ” dao dopuštenje za prijevod i preuzimanje cjelokupnoga razgovora. Preuzet je s neznatnim ispuštanjima.

Razgovarala: Yuliya Tkachova / Preveo: fra Pavo Filipović

Gospodine Hesemann, Vaša nova knjiga Das letzte Geheimnis von Fatima (Posljednja fatimska tajna) Vaša je treća knjiga o poznatome marijanskom ukazanju iz 1917. godine. Postoji li tajna koja do sada nije objavljena?

Točnije rečeno, to je treća verzija moje knjige o Fatimi, jer je temeljna povijest s objavama iz 1917. godine i usudom trećega pastirčeta Lucije, koja je preminula 2005. godine, u bitnome ostala ista. U prvoj verziji naslovljenoj Geheimsache Fatima (Tajna stvar Fatima) iz 1997. godine postavio sam pitanje što bi, u tada još pod ključem držanoj „Trećoj tajni” – točnije rečeno trećemu dijelu 13. srpnja 1917. godine objavljene „Fatimske tajne” – moglo pisati, a da bi to opravdavalo njezino striktno držanje u tajnosti. A onda je, u lipnju 2000. godine, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger, po nalogu pape Ivana Pavla II., objavio „Treću tajnu” i tako sam drugom knjigom o Fatimi, Das Fatima Geheimnis (Fatimska tajna), ponajprije želio rekonstruirati povijest te „tajne” te prikazati prekrasno teološko tumačenje Kardinala koji je kasnije postao papa.

Ono je međutim obilježeno određenim optimizmom koji nas je sve na prekretnici tisućljeća ispunjavao: naime, bilo je to uvjerenje kako je obraćenjem Rusije i završetkom Hladnoga rata doista nastupilo „vrijeme mira” koje je Majka Božja obećala te kako će nas novo tisućljeće uvesti u novi zamah Crkve i ponovnu evangelizaciju Europe. Zbog toga smo i mislili kako se Treća tajna sa svojim turobnim slikama može odnositi samo na prošlost: ona zgušnjava u gotovo apokaliptičnoj slici patnju i progon Crkve od ateističkih režima 20. stoljeća, komunizma i nacizma, koji svoj vrhunac nalaze u atentatu na Papu 13. svibnja 1981. godine, a koji je od usuda viđenoga u fatimskim objavama spašen samo zahvatom Marijine majčinske ruke.

To se tumačenje međutim pokazalo neutemeljenim već 11. rujna 2001. godine kada se na obzorju pojavila jedna sasvim druga opasnost za svijet i Crkvu, a to je islam. S obzirom na to, bilo je doista sretno proviđenje što moja knjiga nije izašla iz tiska početkom 2001. godine, nego godinu dana kasnije. Tako sam mogao barem spomenuti taj novi aspekt koji se sada, petnaest godina poslije, sve jasnije ocrtava i zahtijeva sasvim novo vrednovanje „Treće tajne”, ali i izvora i komentara koji su nam od tada dostupni. Odatle sada ova nova knjiga, povodom velikoga fatimskog jubileja 2017. godine, koji takoreći označava kraj prvoga „fatimskog stoljeća”. Knjiga i dalje sadrži cjelokupnu povijest Fatime, ali je proširena svim novim spoznajama i događanjima iz proteklih šesnaest godina, među kojima ima i istinskih znakova i čudesa.

Osporavate li dakle sada tumačenje „Treće tajne” koje je kardinal Ratzinger pružio 2000. godine?

To se nikada ne bih usudio da on sam za to nije dao „zeleno svjetlo”. I to pred cijelim svijetom, kada je 2010. godine, u međuvremenu kao papa Benedikt XVI., otputovao u Fatimu. Tada je on u dva navrata – u papinskoj letjelici za tisak i u svojoj propovijedi na svečanoj misi na hodočasničkome trgu Fatime – objasnio kako se „Treća tajna” itekako odnosi i na budućnost. Doslovno je rekao kako ona ukazuje na stvarnosti koje se tiču budućnosti Crkve i koje se malo-pomalo razvijaju i očituju te kako se zavarava onaj tko misli da je proročko poslanje Fatime završilo.

Koliko je on to ozbiljno mislio vidi se i po tome što je kardinal Bertone, koji je i sam izdao intervju-knjigu o Fatimi, svoju morao revidirati. U prvome izdanju, koje je prevedeno i na njemački jezik, još je bila riječ o tome kako novinari jednostavno ne žele shvatiti kako se proročanstvo ne odnosi na budućnost, već se ispunilo u prošlosti. U drugome talijanskom izdanju te rečenice nema. Umjesto toga piše: Kao što je već mudro ustvrđeno, proročanstvo se odnosi također i na mučeništvo Crkve, kako se ono nastavlja kroz stoljeća, pa i ovo naše 21. stoljeće. Jasnije se uopće ni ne može reći 'O, oprostite, ipak smo bili previše optimistični'. I to je tako i u redu, jer je prirodno da svako tumačenje bude uvjetovano duhom vremena kao i to da, dok biva aktualnije, svako proročanstvo zasja u novome svjetlu. Molim vas: Ako papa Benedikt XVI. sam svoje tumačenje iz 2000. godine relativizira i otvoreno stavlja na raspravu, zašto se ne bismo i mi odazvali tomu pozivu?

Vjerujete li da u Vatikanu postoji još tajni na temu Fatime, možda neki još neobjavljeni dio „Treće tajne”, kako špekuliraju talijanski, njemački i američki autori?

Ne, to je besmislica. Pa sestra Lucia je sama potvrdila kako niti postoji niti je ikada postojala ikakva druga „Treća tajna” osim one koja je objavljena 2000. godine. Ipak, ne znamo što je ona u raznim svojim pismima različitim papama osobno pisala. I njezine misli o davno objavljenome prvom i drugom dijelu tajne javnosti su postale dostupne tek posljednjih godina, nakon njezine smrti u veljači 2005. godine.

Tu mislim na njezino uvjerenje kako se tekst Marijinih poruka iz 1917. godine odnosio i na šoah i holokaust. Svi su ti do tada nepoznati detalji, koji su i kroz televizijske nastupe kardinala Bertonea i rasprave o fiktivnoj „četvrtoj tajni” izašle na vidjelo, tražili da se napiše još jedna knjiga, koja je zbog toga za trećinu opširnija od moga posljednjega djela na tu temu.

A trebalo je onda rasvijetliti i koju je ulogu Fatima imala u pontifikatu pape Benedikta XVI. i koju ona sada ima za papu Franju. Ipak je on sav svoj pontifikat stavio pod zaštitu Majke Božje Fatimske, milosnu sliku Gospe Fatimske donio je u Rim, a još prije godinu dana najavio svoj posjet fatimskomu jubileju u svibnju 2017. godine. Upravo je po njemu „Treća tajna” još jednom zadobila najveću aktualnost. Nakon Pija XII. i Ivana Pavla II. on je treći Papa kojemu se može pripisati pridjev „Fatimski Papa”.

Već ste u prve dvije knjige povukli paralele između fatimskih poruka i drugih proročanstava. Igraju li ta proročanstva i sada neku ulogu?

Više nego ikada! Sveti Ivan don Bosco i papa Pio X. također su u viđenjima vidjeli  opustošenje Vatikana i mučeništvo posljednjega pape, pri čemu ni jedan ni drugi ne daju naslutiti o kojemu bi se to papi moglo raditi. To nalazimo tek u navodnome proročanstvu o papama sv. Malahije – nitko ne zna tko je bio stvarni pisac; neki autori misle kako je to bio sv. Filip Neri – s papinskim sloganima koji su itekako točni.

Po tome bi možda papa Franjo bio posljednji rimski Papa, Petar II. Rimski, kojemu bi se ime moglo razumjeti kao upozorenje na prijeteću mučeničku smrt. Taj bi papa trebao vladati u vrijeme posljednjega (ili: 'najgorega') progona Crkve, i to pod mnogim nevoljama. Ima govora čak i o razaranju grada na sedam brežuljaka – pod čime se misli na Rim.

Mi naravno ne znamo treba li takve riječi uzimati ozbiljno. Ali barem bi nas trebale potaknuti da za Papu više molimo, kako on uvijek iznova za time izražava želju. Činjenica je pak kako se samo 2015. godine broj ubijenih kršćana zbog vjere diljem svijeta u odnosu na prethodnu godinu udvostručio, kako nam prenosi kršćansko dobrotvorno društvo Open Doors u svome godišnjem izvješću za siječanj 2016. godine. Preko 100 milijuna kršćana danas je ugroženo, potlačeno, maltretirano i diskriminirano. Islamska država ne ostavlja nikakve sumnje u to kako je njezin krajnji cilj Rim u kojemu su sigurnosne mjere kakve dosada nismo vidjeli ni neposredno nakon 11. rujna. Sve to stvara popriličnu nervozu. I upravo je radi toga tim važnije i hitnije fatimskim se pozivima na molitvu i pokoru odazvati. Jer samo to može spriječiti prorečene događaje.

Ali zar nije u Marijinoj poruci rečeno kako će doći vrijeme mira ako papa Rusiju posveti Bezgrešnomu Srcu Marijinu? Ili se ta posveta još nije ni dogodila?

Posveta je izvršena, a Majka Božja je svoje obećanje održala. Doslovno je obećanje glasilo: Sveti Otac će mi posvetiti Rusiju koja će se obratiti, a svijetu će biti darovano vrijeme mira. Tu posvetu je obavio sveti papa Ivan Pavao II. 25. ožujka 1984. godine. Znam kako neki katolici tu činjenicu niječu, zato što je Papa odmah posvetio cijeli svijet, a ne izričito Rusiju. On je tu specifičnu posvetu koja je crkveno-politički vrlo osjetljiva učinio „in pectore”. A sestra Lucia je barem u pet navrata pismeno potvrdila kako joj se potom ukazala Majka Božja i otkrila kako je posveta kao valjana prihvaćena.

Njezina mi je nećakinja, koju sam intervjuirao prošlog prosinca, to i osobno potvrdila. Isto su mi potvrdili i njezin prevoditelj Carlos Evaristo te jedan od najbližih povjerenika postulatora oboje djece vidjelaca, Francisca i Jacinte, vlč. Kondor. Pred njima je sestra Lucia također potvrdila punu pravovaljanost posvete Rusije.

I doista je Majka Božja održala svoju riječ: U roku od godinu dana je Gorbačov došao na vlast, a u roku od sedam godina komunizam je u Rusiji nadvladan, Sovjetski Savez se raspao, a cijela je Istočna Europa oslobođena. A vrijeme mira? Ono evo traje već punih 25 godina, što je uostalom prorečeno već u Marijinoj poruci u La Saletteu, gdje se govori o 25 godina mira i bogate žetve koja nas je dovela do zaborava o tome da su zapravo grijesi ljudi uzrokom svih patnji, ratova i katastrofa.

Lucia je 1996. godine precizirala: Da, naša Gospa je obećala mir u odnosu na sve ratove u svijetu koje je rasplamsao bezbožni komunizam, ali ne i u pogledu na građanske ratove kojih je oduvijek bilo i kojih će uvijek biti. Komunizam je dakle konačno nadvladan, a Rusija – iako će ovo sada zvučati užasno politički nekorektno – više nije opasnost. Naprotiv, poruka potvrđuje kako se Rusija obratila, dok je sada nažalost većina Zapada izgubila vjeru. Ako dakle Zapadu bude prijetila nova opasnost, tada ona neće doći ni iz Rusije, ni iz Kine, ni iz Sjeverne Koreje – jer komunizam je nadvladan – nego od one moći na koju već samo ime Fatima i sama povijest ovoga mjesta ukazanja upućuje, kao i godina 1917. koja je ne samo u znaku Oktobarske revolucije, nego i Arapskoga ustanka (1916. – 1918.), iz kojega je i proizašao današnji kaos na Bliskome istoku.

Ruku na srce: proriče li „Treća tajna” možda kraj svijeta kakvoga mi poznajemo?

Ne, to ni u kojemu slučaju. Jer u fatimskoj poruci nalazimo skrivena dva ukazatelja na to kako će sve i dalje teći. Oni su zapravo prava „posljednja tajna” Fatime: U Portugalu će se dogma vjere održati itd. A onda i vizija „Treće tajne”, njezina završna slika: Krvlju mučenika anđeli krijepe duše koje se Bogu približavaju.

Oba znaka ukazuju na veliku apostaziju, otpad od vjere koji smo doživjeli u nedavnoj prošlosti i doživljavamo i u sadašnjosti: duše su se od Boga udaljile; štoviše, ljudi žive kao da Boga nema, iako su bili svjedoci jednoga od najvećih čuda našega vremena – obraćenja Rusije koje se dogodilo pred očima svih nas. Ta bezbožnost provocira nove ratove i katastrofe. I to nije nikakva „zastrašujuća poruka”, niti se tu radi o kaznama srditoga Boga, nego naprosto u uzročno-posljedičnomome načelu. Bezbožnost, odbacivanje zakona utkanih stvaranjem i milosti Stvoritelja, nužno vodi u propast. To iskustvo su imale kulture, države i režimi svih vremena. Tako ni bezbožnost našega vremena neće završiti dobro, pa bilo to na način da nam donese prezir naroda islamskoga svijeta koji osjeća pozvanim ovdje zavesti „stegu i red” u svome poimanju i predmnijevane „nevjernike” privesti „stazom Allahovom”. Ali krv mučenika ponovno će postati sjemenom kršćana, kako je to još Tertulijan rekao, i dovest će do toga da se duše ponovno okrenu Bogu. Na krhotinama sukoba koji samo molitvom možemo spriječiti u svakom slučaju nastat će nešto novo: bilo u Rimu, bilo u Portugalu, gdje će se dogma vjere sačuvati. Također vrijedi ono što je Gospodin obećao u Cezareji Filipovoj: Ni vrata pakla neće uspjeti nadvladati njegovu Crkvu. Na kraju će, to zasigurno znamo od ukazanja u Fatimi, uvijek trijumfirati Marijino Bezgrešno Srce!


Michael Hesemann, povjesničar i spisatelj, njemački je katolik rođen 22. ožujka 1964. u Düsseldorfu. Studirao je povijest, antropologiju, književnost i novinarstvo u Göttingenu. Do danas je objavio 40 knjiga, prevedenih na 14 jezika. Od 2008. član je američke zaklade „Pave the Way”, koja se zalaže za izmirenje židova i kršćana. Predavač je crkvene povijesti u okviru projekata nekolicine njemačkih biskupija. Do danas je napisao tri knjige o fatimskim tajnama i mnoštvo drugih znanstvenih naslova o mitovima i tajnama crkvene povijesti, kojima raskrinkava sve što se protivi nauku Katoličke Crkve. 

Izvor:
Svjetlo riječi