Objavljeno:
23. 02. 2018. 12:15

Njezina Bosna je bila neoromantički Orijent, u kojemu ljudi još strasno ljube i ginu od ljubavi i nad kojim se nadvija tajanstveni dah istočnjačke mistike. Stvarna povijesna Bosna sačuvala se u tim pričama uglavnom u imenima ličnosti i u ponekim koloritnim riječima orijentalnoga podrijetla

Piše: Zdenko Lešić

Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine donijela je smjenu ne samo dviju uprava i dviju državnih organizacija već i dviju kultura i dviju formi društvenoga života. Da bi se u okupiranim krajevima, u kojima je bilo malo obrazovanih ljudi, u zapadnjačkom smislu riječi, pokrenule institucije nove civilizacije (državna administracija, sudstvo, školstvo, tisak, industrija, rudarstvo, promet i dr.) bilo je potrebno dovesti brojne kvalificirane ljude koji bi u njima mogli uspješno djelovati. Zato su iz svih krajeva prostrane Monarhije u Bosnu i Hercegovinu stizali stručnjaci različite vrste, koji su i omogućili uspostavljanje i funkcioniranje tih institucija. Među njima bilo je i dosta književnika ili pak ljudi koji su tek ovdje postali književnici. Neki od tih pisaca – došljaka stvorili su jedan poseban tip „bosanske pričeˮ, u kojoj je Bosna više bila jedan živopisan orijentalni ambijent nego realni životni prostor, a „bosanski koloritˮ više dekorativna šara jednoga izmaštanog svijeta nego autentična boja povijesnoga života. A takve pseudobosanske priče, koje su nastajale već tijekom 80-ih, a naročito 90-ih godina 19. stoljeća i koje su u podnaslovu obično označavane kao „priče iz Bosneˮ (ili „bosančiceˮ) predstavljale su odjek tada jake stilske struje neoromantičkoga dekorativizma, koja se krajem 19. stoljeća javila u europskoj književnosti.

Među tim došljacima, koje su Bosanci nazivali kuferašima, našla se i jedna Bjelovarčanka, Milena Mrazović, rodom iz stare plemićke obitelji, koja je s roditeljima došla u Sarajevo odmah poslije okupacije i tu ostala 40 godina. Po dolasku u Sarajevo radila je najprije kao učiteljica francuskoga jezika na Višoj djevojačkoj školi, a onda se vezala za Bosnische Post, novine koje su u Sarajevu izlazile na njemačkom jeziku. Jedno vrijeme bila je glavna urednica tih novina, a onda je postala i njihova vlasnica. Objavila je i nekoliko knjiga: Bosanske bajke (Bosnische Volksmärchen, Innsbruck, 1905.), Bosanska istočna pruga (Bosnische Ostbahn, Wien, 1908.) i dr. Na njemačkom jeziku je objavila i knjigu crtica i pripovjedaka pod naslovom Selam, Skizzen und Novellen aus dem Bosnischen Volksleben (Berlin, 1893.) koja je šest godina kasnije prevedena na engleski jezik (Selam, Sketches and Tales of Bosnian Life, London, 1899.).

U predgovoru te knjige Milena Mrazović je izjavila da joj je njezine „crtice i priče iz bosanskog života diktirala privrženost toj pokrajini i ljubav prema narodu čijim se potomkom i sama smatra(m)ˮ. „One suˮ, dodala je, „pokušaj da se da uvid u dušu jednog nepoznatog i zato prezrenog narodaˮ. Međutim, te njezine crtice i priče nisu dale uvid ne samo u „dušu jednog nepoznatog narodaˮ već ni u „bosanski životˮ, koji je i poslije toga njezina pokušaja ostao „nepoznat Europiˮ. Nije ni moglo biti drukčije kad je i njoj, kao i drugim autorima tih „bosančicaˮ, Bosna služila samo kao ono tlo na kojemu se mogu događati čudne i neobične stvari, o kojima je moderni čovjek industrijske epohe mogao još samo sanjariti. I njezina Bosna je bila neoromantički Orijent, u kojemu ljudi još strasno ljube i ginu od ljubavi i nad kojim se nadvija tajanstveni dah istočnjačke mistike. Stvarna povijesna Bosna sačuvala se u tim pričama uglavnom u imenima ličnosti i u ponekim koloritnim riječima orijentalnoga podrijetla.

Taj romantički duh koji upravlja pričama Milene Mrazović možda je najpotpunije došao do izražaja u najdužoj pripovijetki u knjizi Selam, onoj pod naslovom Bosanska Semiramida, čija je radnja locirana u srednjovjekovnu Bosnu, („u proljeće 1082.ˮ), u neodređeno doba vladavine lijepe i zle princeze Jelene, koja je u sjećanju naroda, navodno, ostala upamćena kao „prokleta Jelenaˮ. Istina, spisateljica je sigurno bila u Zvorniku, gdje je smještena radnja, jer je njezin opis Drine, zvorničke utvrde i Maloga Zvornika uglavnom vjerodostojan. Ali je taj prostor pretvoren u predio jedne romantičke vizije koju je pokrenula čežnja za jakim uzbuđenjima i pasatistička vjera da su ona samo u prošlosti bila moguća.

Evo čime je – ukratko prepričano – ispunjena ta vizija: mladi i zgodni vitez Vuk Jugović sa svojim štitononošom, iskusnim megdandžijom Milošem, dolazi na Drinu i nalazi skeledžiju koji je skrhan od boli zbog sina kojega je u svoj utvrđeni dvor odvela princeza Jelena i čiji je leš kasnije nađen u vodama Drine. Vuk je od skeledžije saznao da su na isti način stradala i njegova braća – i oni su kao i mnogi drugi zgodni mladići – postali žrtve lijepe i pohotne zvorničke vladarke; nakon toga, u prkos logici, Vuk spašava princezu obuzdavši njezina podivljaloga konja; zahvalna princeza odvela je Vuka u svoj dvor: kao i mnogi mladići prije njega Vuk je podlegao čarima lijepe žene. Videći ga u takvom izgubljenom stanju, njegov štitonoša Miloš pobuni narod koji navali na dvor da kazni zlu vladaricu, ali Jelena s Vukom pobjegne iz dvora tajnim stubištem koje vodi do otvora nad ponorom iznad Drine; u zadnjem bljesku svijesti Vuk se oslobodi čari žene, ali – bilo je kasno: oboje su pali u ponor.

Gdje je tu Bosna? Nigdje! Ali je ne treba ni tražiti jer u tome nije ni smisao priče. Ona je zamišljena da svoje čitatelje uzbudi i zanese i da ih tako odvoji od njihove prazne i dosadne svakodnevnice. „Ah, sve je to bilo davno, davno prije nego što su se sjaj i slava Zvornika pretvorili u prah i pepeoˮ, uzvikuje na jednom pjestu pripovjedačica, dajući nam na znanje da nas vodi kroz jedan svijet koji ne postoji. 

Ostale pripovijetke u knjizi Selam govore o Bosni iz turskoga vremena, ali je i one pretvaraju u jedan romantički predio u kojemu realije povijesnoga svijeta imaju samo dekorativnu vrijednost. To, međutim, ne znači da i same pripovijetke nemaju nikakvu vrijednost. Naprotiv, Milena Mrazović je znala da vodi priču, da joj da ritam, da živo koncipira likove i da efektno poentira. Na primjer, u pripovijetki Mahmud Baba radnja je sva uronjena u tajanstvanu atmosferu Istoka s mješavinom erotizma i misticizma. Junak iz naslova dočekao je starost, a nije spoznao što je ljudska nesreća. Imao je lijepu, mladu ženu i lulu koja je ušla u pjesmu. Često je pod starost sjedio u kafani i slušao pjevača koji pjeva pjesmu o njemu i njegovoj luli: dok je jednom u povčerje smireno slušao pjevača, pogledavao je na prozore svoje kuće iza kojih je stajala njegova mlada žena; u isto vrijeme na te prozore pogledavao je i mladi Aziz koji ga posluživao: napunio je Aziz Mahmudovu lulu otrovom i prinio je starcu, koji je osjetio da umire, ali ipak – okus otrovane lule nikad mu nije bio slađi, oči njegove mlade žene nikad blistavije, a ovaj svijet nikad ljepši.

...Sunce je zašlo i Mahmud Baba je mirno sklopio oči. Njegova omiljena lula ispala je iz beživotne ruke; pala je pred noge živoga mladića, pala je i slomila se. A zavjesa na prozoru preko puta se zaljuljala i lijepa mlada žena koja je iza nje stajala nasmijala se – smijala se onako kako je Mahmud Baba voli da je vidi nasmijanu.

Ta nedovršenost priče pouzdan je znak da je Milena Mrazović znala fabularni rasplet poentirati na način modernoga pripovjedača koji svojoj priči pridaje neizvjesnost značenja.

Izvor:
Svjetlo riječi