Objavljeno:
31. 01. 2017. 10:00

Ove se godine navršava devetnaest godina od tragične smrti franjevca i misionara Bosne Srebrene fra Vjeke Ćurića, rođenog u župi Osova kod Žepča. Ubijen je 31. siječnja 1998. godine u glavnom gradu Ruande, Kigaliju, sa sedam hitaca iz pištolja, koji su zaustavili njegov život u 41. godini.

Piše: fra Janko Ćuro

Kako se vjernima život ne oduzima nego mijenja, i njegov je život upravo tada kulminirao. Lišen svih tjelesnih ograničenja, razlio se i natopio žednu afričku zemlju, kako bi rađala plodovima vjere, dobra i danas tako deficitarnog povjerenja u čovjeka, i to onog najsavršenijeg – čovjeka za druge. Ne čudi stoga činjenica da se njegovi bivši župljani i nakon svih ovih godina bez njega osjećaju napušteno.

Živjeti i umrijeti za drugoga danas je toliko rijetko da se čovjek, u bilo kojem dijelu svijeta, kad se ugasi jedan takav život, može osjećati samo tako – napušteno. Jer, dovoljno je pogledati samo jedne dnevne vijesti da se nazre lice svijeta u kojem živimo, svijeta koji radije uništava nego stvara, koji nepodnošljivom lakoćom ignorira ili osuđuje dobro u kojem se god obličju nalazilo ili u kojoj god boji kože ono bilo pronošeno. Svijeta, kojem je ideologija važnija od čovjeka i općeg dobra. Na sve se čovjek privikne, pa i na život u takvom svijetu, sve dok ga ne protresu rijetke duše kao što je bila fra Vjekina. Duše koje upravo tada i u takvom svijetu procvjetaju, odbiju mu se prepustiti i tako zauvijek umrijeti. Uzdignu se one iznad svega onog što čovjek nije i snažno osvijetle dobrotom pomrčinu zla i mržnje.

Upravo takva noć i tama su 6. travnja 1994. prekrili nebo Ruande kako bi se neljudska djela, iste takve mrke boje, razlila ovom zemljom. Sama činjenica da su većinski Hutui u nešto više od tri mjeseca mačetama, toljagama i oružjem pobili gotovo milijun Tutsija, govori o strahotama ovog pokolja. Istovremeno, bez odmora i dvojbe, vedar i strpljiv, kao što je uvijek bio, fra Vjeko je pomogao ugroženima iz oba plemena. Nije ga pokolebala ni činjenica da su njegove kolege i drugi stranci napuštali Ruandu. Naprotiv, upravo je on osobno omogućio većini stranaca, svećenika i časnih sestara odlazak na sigurnija područja. On je ostao. Baš kao što kaže oživotvorena ruandska poslovica: Možeš pobjeći od onoga tko te goni, ali nikad od onoga što je u tebi.

Primao je i krio sve one koji su bježali od ratnog užasa i na bezbroj načina ih prevozio na sigurna područja – minibusom, svojim džipom, bolničkim kolima... Zbog stalne opasnosti i zatvorenih cesta vozio ih je noću, skrivene u vrećama za hranu, među drvima. Gotovo svakodnevno posjećivao je izbjeglice i donosio im namirnice. Potom bi, bez odmora, obilazio sela i dovozio u bolnicu ranjene i bolesne. Sva su ova putovanja, ovi nadljudski pothvati, ugrožavali njegov život. Nekoliko je puta bio zarobljen i optužen da ne prevozi ubijene i ranjene u bolnicu, nego izbjeglice. Tako su ga jednom prilikom zarobili u samostanu s namjerom da ga ubiju. Ugledao je otvorena vrata i uspio pobjeći. I opet bi nastavljao svoj mirotvorni i humanitarni rad. Ono što ga je iznutra poticalo da pomaže bližnjem u nevolji, jednostavno je bilo jače od opasnosti i straha. Stoga je sasvim sigurno da nije pripremao niti uvježbavao svoj odgovor kad su mu često savjetovali da pobjegne. Jednostavno bi rekao: Došao sam u Ruandu da radim za Božje kraljevstvo živeći među narodom, dijeleći s njime radost, patnju i rizik. To je i činio. Uglavnom ovo posljednje dvoje.

Nakon genocida, opet odbija napustiti Ruandu. Zdušno nastavlja raditi istim tempom na pomirenju i izgradnji porušenog. Motivirao je i pozivao dobročinitelje širom svijeta da pomognu gradnju kuća i sirotišta, nabavku poljoprivrednih strojeva, ali i osnovnih kućnih potrepština za najsiromašnije. Činio je to sve do svog posljednjeg udaha ispred crkve Svete Obitelji u Kigaliju 1998. godine. Slutio je on da bi se to moglo dogoditi. Prije svog zadnjeg odlaska u Ruandu, rekao je: Ubit će me oni koje sam spasio.

I ubili su ga. Ali samo tijelo. Ne i život. A upravo je radi života i otišao u ovu daleku i siromašnu zemlju, kako bi oživotvorio Isusovu temeljnu uputu misionarima: Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv 10, 10). Nije teško pogoditi da je ovu svetopisamsku rečenicu vrlo lako protumačiti župljanima u Kivumuu. Ali ne samo njima, nego i onima koji nisu kršćani ni vjernici. Upravo zato se i skupi velik broj župljana, fratara i časnih sestara svake godine, a ovo je već devetnaesta, kako bi mu zahvalili što ih nije napustio kad im je bio najpotrebniji. A mogao je i nitko mu ne bi zamjerio. Ostao je i tako postao potvrda da u bilo kojem vremenu i prostoru, kad umreš ne možeš sa sobom ponijeti ništa što si primio; ponijeti možeš samo ono što si dao (Sv. Franjo Asiški).

Nedavno preminuli pjesnik Leonard Cohen, u svojoj pjesmi Nevermind lijepo napisa: Postoji istina koja živi i istina koja umire. Što će se dogoditi istini koja se rodila u Kivumuu 1983. a kulminirala 1998. ostaje na svima nama a posebno na onima kojima je svoj život i smrt posvetio. Što se tiče Ruanđana, on još itekako među njima živi. Prošle godine me je u Kivumuu jedan afrički svećenik najozbiljnije upitao: Jeste li vi u Europi svjesni što je fra Vjeko ovdje značio? Koliko je dobra učinio u vremenu zla? Koliko je svjetla unio u vremenu tame? Kad bismo bili posve iskreni, morali bismo priznati: nismo. Ni približno. Nazvali smo ga afričkim Oskarom Schindlerom i umirili svoju savjest. Oskar je sigurno činio velike stvari kako bi spasio 1200 Židova od smrti u koncentracijskom logoru. Ruandska zemlja nas, pak, stalno podsjeća kako je fra Vjeko, izlažući svakodnevno svoj život opasnosti, spasio na tisuće bespomoćnih ljudi, koje je vrlo rijetko čekao logor. Prije sigurna smrt.

Hoće li ikad biti snimljen film o njemu i njegovom radu kao što je Hotel Ruanda ili Schindlerova lista? Malo je vjerojatno. Nedostižno je to za ljude iz malih zemalja koji nemaju velikih pokrovitelja, bez obzira na to koliko velika bila njihova djela. A dobro radi dobra ionako nije dovoljno „zanimljivo” moćnicima i kreatorima današnjeg javnog mnijenja. Međutim, mi možemo i moramo učiniti sve, koliko god bili mali na mapi svijeta, da nikad ne umre istina o našem fra Vjeki. Jer, istina je to o Milosrdnom bosanskom Samarijancu. 

U njemu je bila i ostala milosrdna ljubav prema ovom napaćenom narodu među koji je došao 1983. godine. Energičan kakav je bio, odmah po dolasku u Kivumu, počeo je raditi na razvoju sela i regije. Tako je izgradio nekoliko škola, crkvu i bolnicu. Osnovao je prvo franjevačko bratstvo i zajedno sa svojom subraćom franjevcima brinuo se za siromašne, bolesne i brojnu siročad, a najsiromašnijim đacima plaćao je školarinu. Nije želio živjeti pored njih nego s njima, pa je zato brzo naučio i izvrsno govorio kinyarwanda jezik.
Izvor:
Svjetlo riječi