Objavljeno:
14. 07. 2019. 13:30

Miroslav Škoro rođen je u Osijeku 1962. godine. Diplomirao je najprije na Višoj građevinskoj školi u Osijeku, pa je studirao u Pittsburghu, SAD, a bio je i polaznik prve generacije Diplomatske akademije u Hrvatskoj. Studirao je ekonomiju (smjer marketing), i u prosincu 2017. obranio doktorsku disertaciju na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.

Glazbom se bavi već više od 30 godina, a prvi od 11 samostalnih albuma napisao je 1989. u Pittsburghu. Idejni je tvorac dviju i voditelj više zabavno-glazbenih televizijskih emisija, a nastupima i danas puni koncertne dvorane. Od 1995. do 1997. bio je generalni konzul RH u Mađarskoj, a 2007. godine izabran je u Hrvatski sabor. 

Razgovarao: fra Janko Ćuro

Miroslave, Vas i Vašu gospođu Kim upoznao sam u našoj župnoj kući u Sesvetskoj Sopnici, pa bi mi to bio povod da Vas upitam koliko ustvari poznajete bosanske franjevce i što mislite o njima?

Mene su na župi u Višnjevcu odgajali isusovci, tako da više poznajem taj red i njihovu povijest. Jedno vrijeme čak sam se bavio mišlju studiranja teologije na nekoj od isusovačkih škola, ali Božja volja bila je drukčija.
O franjevcima znam kao i većina vjernika iz osobnih kontakata po župnim zajednicama diljem svijeta. Posebice se, po mom mišljenju, ističu bosanskohercegovački fratri zahvaljujući kojima se dogodilo pregršt milosti, koji su sačuvali kulturu, vjeru i opstojnost našega naroda u BiH.

Tema ovomjesečnoga broja Svjetla riječi je brak, koji se shvaća na mnogo načina, ali je ipak najinteresantnije i najvjerodostojnije osobno poimanje. Kako Vi shvaćate brak?

Rekao je Dostojevski da oni koji znaju odgovaraju kratko, pa ću, u strahu da se ne pogubim u nepotrebnim elaboriranjima, poslušati toga ruskog klasika. U braku sam gotovo trideset godina i mislim da je njegova osnova razumijevanje, uvažavanje i odricanje. Ako čovjek nije spreman na to, imat će grdnih problema, vjerujte mi.

Široko je pitanje, ali izdvojite nam nekoliko razloga zašto se mladi danas najčešće odlučuju za brak u kasnijim godinama, i to ako se uopće odluče?

Pa dobro, sve se promijenilo u posljednje vrijeme. Zdravstvena skrb produžila je životni vijek, pa je i ta granica za stare cure i momke pomaknuta za nekoliko godina. Razloga je sigurno puno i nisam se baš bavio razmišljanjem i čitanjem na tu temu, no mogu reći kako ja to vidim. Osim već spomenute biološko-socijalne kondicije ili premise, valja uzeti u obzir i ekonomske razloge koji nisu zanemarivi. Sustav obrazovanja i informiranja svima je omogućio da se upoznaju s okolnostima u kojima valja stvarati obitelj.
Nažalost, nije mladima lako naći posao, skućiti se i privređivati dovoljno da bi uzdržavali sebe i bračnoga druga, a kamoli osigurali sve za odgoj djece. Nema u nas ni infrastrukturnoga kapaciteta kada su u pitanju jaslice, vrtići i ostalo što je nužno da mladi ljudi zbrinu svoju djecu dok su na nekom poslu. Dosta toga je improvizacija na temu „baka servis”, ali suvremeni svijet je surov kada je u pitanju radno mjesto, a i bake moraju raditi sve duže prije nego steknu uvjete za mirovinu. Ne mogu ne spomenuti i jednu vrstu otuđenja koja se pojavila kao nuspojava mobilne telefonije i širokopojasnoga interneta. Mladi su nam sve više u virtualnom, a ne u stvarnom svijetu, pa se ponekad čini da su izgubili smisao za komunikaciju. Sve navodi da je Karl Marx bio u pravu kada je govorio o alijenaciji i da smo sve bliži otuđivanju ne samo čovjeka od čovjeka nego čovjeka od samoga sebe.

Nosivi stup kršćanskoga braka je vjera kojom supružnici prihvaćaju Boga kao središte svoga obiteljskoga života, koji neminovno sa sobom nosi različite izazove, kušnje i teškoće. Međutim, izgleda kako se sve češće i među krštenim osobama to ne doživljava kao prednost, pa se radije odlučuju za civilni brak ili tzv. životno partnerstvo. Zašto je to tako?

Na ovo bi pitanje ipak trebali odgovoriti teolozi i psiholozi. Moj je dojam da je u društvu prekomjerna doza licemjerja koju mediji, u ovisnosti o trenutku, dižu na entu potenciju. Skrivajući se iza velikih riječi i floskula, poput demokracije, ljudskih prava i sl., pojedinci su nas doveli u situaciju vladavine manjine nad većinom te nametanja jednoga sustava vrijednosti koji nije u skladu s tradicijom našega naroda. Istinske vrednote su omalovažene i svedene na arhaični, zastarjeli i nepopularni folklor kojega se valja stidjeti.
Mi smo narod koji više ne zna otkud je došao i potekao, pa samim tim ne možemo biti svjesni i spoznati kamo nas to vode i gdje ćemo završiti. Snaga obitelji koja je stvorila veliko Rimsko Carstvo svedena je na nebitnu komponentu bez koje se može, a ako čovjek malo zastane i razmisli, uvidjet će da je to po više osnova neodrživo stanje. Mislim da je to jedan od najvećih izazova za franjevce i Crkvu u cjelini.

Nakon završene gimnazije, diplomirali ste na Višoj građevinskoj školi u Osijeku. No, tu niste stali. U prosincu prošle godine postali ste doktor ekonomskih znanosti. Cijeloga života ne odustajete od obrazovanja, premda ste davno ostvarili san svakoga glazbenika. Uz sjajnu glazbenu karijeru, za sve ovo trebalo je puno žrtve i odricanja. Zašto?

Rekao je moj pokojni otac da se čovjek uči cijeli život i opet lud umre. To sam ja shvatio  ovako: kad pročitaš neku stručnu knjigu, na kraju uvijek bude popis literature koja upućuje na autorove izvore i onda ti je nekako logično da malo i to pogledaš i tako se uhvatiš u kolo iz kojega nema lakoga izlaza. Eto, tražeći izvor, i sam sam se zapetljao u tom labirintu i još uvijek tražim izlaz. K'o da sam sve gluplji, Bože mi oprosti. Volio bih da Vam mogu odgovoriti na to Vaše ZAŠTO. Svako zašto ima svoj zato, ali je u mom slučaju tih zato više, a nijedno nije konkretan odgovor koji bi dao valjani razlog.
Nisam ni asistent, ni profesor, niti uopće imam radno mjesto. Jednostavno se dogodilo i nekako taj doktorat doživljavam jednim rijetko svojim i osobnim postignućem. To je kao kad bi pitali nekoga zašto se odlučio na neku žrtvu ili odricanje, a pisanje doktorata je jednim dijelom upravo to, a ne mora. Odgovor je vjerojatno u nekom unutarnjem zadovoljstvu i spokoju koji na kraju osjetite.

Na našoj medijskoj sceni političari su, nažalost, najveće zvijezde. Kažem nažalost jer to ukazuje da je sustav društvenih vrijednosti poremećen i kaotičan. I sami ste jedno vrijeme bili politički angažirani i vrlo brzo odustali od aktivnoga bavljenja politikom. Što je „prelilo čašu”? Ima li nade kako će barem u budućnosti središnja tema biti, recimo, veliki kulturni događaji, a ne stranački skupovi?

Sami smo si tu krivi. Pa nisu političari pali s neba, mi smo ih izabrali. Samo još ne razumijemo da ih možemo i smijeniti, a oni to koriste nemilice i bez stida. Prvo, na djelu je negativna selekcija i politikom se ne bave najbolji i najčasniji među nama. Takvi od te politike bježe jer smo je mi, zbog svojih osobnih interesa, totalno obezvrijedili i svakoga tko se umočio u nju zabili na stup srama. Nažalost, bez politike se ne može, nije nikada moglo niti će se ikada moći. Samo je uzaludno očekivati da će ljudi koji su osjetili slast politike od nje samoinicijativno odstupiti, kao što ja učinih. To se dogoditi neće, makar kako oni nesposobni i neučinkoviti bili.
Napisao je Selimović da je ta ovisnost političara o vlasti veća od bilo kakve kocke ili alkohola. Zato sam i rekao da smo si sami krivi jer stalno biramo jedne te iste ljude i stranke koje su dokazano nesposobne. U Hrvatskoj su na vlasti jedne te iste političke opcije već desetljećima. Gospodarstvo nikako naprijed, školstvo tu gdje je, narod hametice odlazi iz zemlje, a oni uporno traže nove mandate i mi ih im dajemo. Pa tko je tu onda lud? A što se tiče vrijednosti i važnosti, bilo je slučajeva kada su na stranačke skupove u sportske dvorane dovozili ljude autobusima za pivo i kobasicu, a ja sam u istim tim dvoranama prodavao karte i došlo više ljudi meni nego njima.

U svom ste životu bili inženjer, konzul, saborski zastupnik, novinar, glazbeni urednik, televizijski voditelj, poduzetnik… ali zapravo je glazba ona po kojoj Vas većina ljude poznaje i prepoznaje. Zašto baš glazba?

To je jedno od onih zašto na koje imam puno zato. Iz nekoga razloga, iako se u obitelji nikada nitko nije bavio glazbom, mene je ona opčinila od malih nogu. Volio sam pjevati, slušati radio. U crkvi sam se na misi derao iz petnih žila pjevajući meni najdraže marijanske pjesme. Sjećam se da je jedan od najsretnijih dana u mom životu bio kada sam na poklon dobio pjesmaricu Jutro života.
Istovremeno sam nekako osjećao da me jedino glazba može izvući iz toga siromaštva u kojem smo živjeli i osmisliti moj život tako da iza mene ostane kakav-takav mali trag da sam postojao. Kažu znanstvenici i teoretičari da je glazba emocija, jezik, komunikacija, nešto vrijedno i nešto bezvrijedno. Meni je glazba sve.

Očito moje pjesme i moji stavovi o životu nisu svima prihvatljivi. Mene su odavno smjestili u neku ladicu i teško da će me pustiti iz nje. Ne bih sad volio pričati previše o tome jer će ispasti da kukam, a to ne volim. Nikada se nisam stidio priznati tko sam i što sam.

Tekstovi Vaših pojedinih pjesama društveno su angažirani. Upozoravate na temeljne vrijednosti hrvatskoga društva, a to su vjera, ljubav i domovina, koje današnje javno mnijenje najblaže rečeno ismijava. Vjeru smatra arhaičnom, ljubav stereotipom, a kad se spomene domovina i nacija na to se odmah reagira kao na nešto fašističko. Zašto? Je li lakše i profitabilnije šutjeti?

Mogli bismo na ovu temu danima razgovarati. Potrošili bismo gomilu papira, a opet ne bismo našli odgovor koji bi zadovoljio sve. U pravu ste kada kažete da su te riječi (vjera, ljubav i domovina) denotirane, obezvrijeđene i bačene u blato i kaljužu svakodnevnice u kojoj je najvažnije nečije ja i ispunjenje kratkoročnih sebičnih ciljeva. Stil života koji nam je nametnuo tzv. napredak obilježen je otuđenjem po svim osnovama, a kada se čovjek otuđi od drugoga čovjeka, vjere, domovine, pa i sama sebe, onda ne možete ništa drugo ni očekivati. To ne znači da treba odustati od tih ljudi i prestati pisati pjesme. Bog na taj način stavlja na kušnju i njih i nas. Čak smo mi odgovorniji jer smo svjesni.
Ne smijemo šutjeti, ali ne smijemo ni vrijeđati, kukati i prozivati druge. Moramo nositi svoj križ i vjerovati da će biti bolje. Valjalo bi se i organizirati i početi djelovati politički jer je tako moguće demokratskim putem nametati rješenja koja bi bila u interesu ovoga naroda, a ne međunarodnih projekata u kojima smo samo čipirane jedinke koje se skrivaju iza osobnoga identifikacijskog broja.

Što mislite uopće o današnjoj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj glazbenoj sceni?

Glazba i politika nekoga naroda uvijek su onakve kakve taj narod, u tom trenutku, zaslužuje. Važniji je odnos medija i ljudi koji o nečemu odlučuju prema toj glazbi. Pogotovo javnoga servisa. Hrvatsku kulturu, nažalost, oduvijek vode neuspješni mediokriteti koji svoj ukus i nedostatak talenta postavljaju kao mjerilo vrijednosti jer zasjednu na pozicije na koje drugi ili neće ili ne stignu od svoga posla. Ti su ljudi onda ljutiti jer su osvjedočeno neuspješni u svojim nerealiziranim karijerama, pa se osvećuju posebice onima koji su uspješni. Uspješni i inače većini idu na živce.
Dakle, mislim da ima i dobrih glazbenika i dobre glazbe, ali nemaju prilike pokazati se i živjeti od svoje glazbe, pa svaštare i na kraju odlutaju nekom stranputicom. Pola tzv. „uspješnih” glazbenika u Hrvatskoj ne može živjeti od svoje glazbe, pa su se lijepo zaposlili u različitim glazbenim udrugama ili kao urednici na kojekakvim medijima i osigurali mjesečnu apanažu, a od svoje pozicije stvorili utvrdu u kojoj stoluju, sude i vrše egzekucije. Žalosno i štetno za njih, a posebice za glazbu.

Poznat je Vaš sjajni smisao za humor. Malo se smijemo, a smijeh je lijek? Nije li?

Meni je. Humor je jedna od karakteristika ljudskoga roda koja nas razlikuje od npr. kokošiju ili jegulja ili nekih drugih životinja i biljki. Ići jednim smjerom i naglo zaokrenuti za 180 stupnjeva, to je humor. Još ako pri tome padneš, svi se kuglaju od smijeha.
Kažu da ti za ozbiljnu facu treba brdo mišića, ali za smijeh samo njih nekoliko jer se opustiš. Smijeh je najbolji lijek za stres, za strah i za život... barem meni je.

Kad ćemo Vas gledati i slušati u Sarajevu?

To stvarno ne ovisi o meni. Očito moje pjesme i moji stavovi o životu nisu svima prihvatljivi. Mene su odavno smjestili u neku ladicu i teško da će me pustiti iz nje. Ne bih sad volio pričati previše o tome jer će ispasti da kukam, a to ne volim. Nikada se nisam stidio priznati tko sam i što sam. Nikada nisam skrivao svoje pogreške i gurao istinu pod tepih. Pjevao sam o nekim stvarima i govorio o mnogočemu, ali me nikada nisu argumentirano demantirali. Vrijeđali su me, omalovažavali i ismijavali... govorili da sam ludi osobenjak kontra svega. Samo zato što imam stav. I to imam stav koji ću sutra promijeniti ako mi ga netko argumentirano ospori. Svojom doktorskom disertacijom i znanstveno sam dokazao neke svoje stavove – i ništa. Strukture me se klone i rade ignoriranjem svojevrsnu eutanaziju. Rezultat toga je da me u medijima nema i odgojene su već generacije ljudi koji su možda i čuli pokoju moju pjesmu, ali nemaju pojma tko sam ja.
Tako se teško pune dvorane i zato ne vjerujem da je moguć moj nastup u Sarajevu, niti će se naći netko tko bi ga organizirao. Žao mi je to zbog više razloga. U Sarajevu imam dosta prijatelja s kojima se i čujem i vidim ponekad, a s Dinom Muharemovićem sam napravio i nekoliko lijepih pjesama, pa bi ih bilo i lijepo izvesti u Sarajevu. No, dat će Bog pa će već nekako biti. Velika je stvar već i ovo što se ovako lijepo napričasmo.

Izvor:
Svjetlo riječi