Objavljeno:
02. 05. 2018. 08:15
Giovanni Bellini, „Preobraženje”, 1490./arte.it

Četvrto otajstvo svjetla:  Koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio

Piše: fra Nikica Vujica

Poslije šest dana uzme Isus sa sobom Petra, Jakova i brata mu Ivana i izvede ih nasamo, na visoku goru. Tada se preobrazi pred njima; lice mu zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlo. I, gle, opaziše Mojsija i Iliju gdje s njim razgovaraju. Tada Petar reče Isusu: „Gospodine, dobro je da ostanemo ovdje. Napravit ću ovdje, ako ti je po volji, tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Dok je on još govorio, prekrije ih svijetao oblak, i začu se glas iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao! Njega slušajte!” Kad to čuše učenici, padoše ničice i silno se prestrašiše. Isus im se približi, dotače ih se i reče: „Ustanite, i nemojte se bojati!” Oni podigoše oči, ali ne vidješe nikoga, osim Isusa sama. (Mt 17,1-8)

U životu ima priča koje smo čuli od naših majki, očeva, baka, djedova ili nekih drugih osoba. Ima i onih koje smo sami pročitali u nekim knjigama. Te smo priče uglavnom vremenom zaboravili. Ipak se ponekad dogodi da nam neke od tih priča ponovno dođu u sjećanje. To su priče koje su nam u životu nešto značile ili bile po nečemu zanimljive.

Takva je i ova ruska priča. U njoj stoji kako su dva monaha jednoga dana pročitali da postoji jedno mjesto u svijetu gdje se nebo i zemlja dodiruju i tko dođe na to mjesto postaje sretan čovjek. I samo što su to pročitali, odlučili su krenuti na put traženja tog čudnog mjesta. I tako su dugo putovali svijetom, suočavali se s mnogim opasnostima, pa su čak nekoliko puta mogli i poginuti. Zbog toga su često dolazili u napast da odustanu od potrage, ali su tu napast nekako pobjeđivali i išli dalje. I konačno su jednog dana uspjeli pronaći to mjesto. U priči koju su monasi pročitali stajalo je da postoje jedna vrata na koja je trebalo pokucati, odmah otvoriti vrata i ući. I našli su monasi ta čudna vrata. Uzbuđeno su pokucali i odmah ušli. A kad su ušli, obojica su vidjeli da se zapravo nalaze svaki u svojoj samostanskoj sobici, odakle su i pošli na dugi put traženja.

Razgovor i molitva s Bogom

Smisao ove priče je sasvim jasan. Mjesto gdje se nebo i zemlja dodiruju i gdje se nalazi sreća, nije negdje na kraj svijeta, nego upravo na ili u mjestu gdje se čovjek nalazi. To je mjesto upravo tamo gdje čovjek svakoga dana mora ispuniti svoju životnu zadaću. Tamo gdje čovjek mora biti je mjesto gdje se nebo i zemlja dodiruju, iako je to tjelesnim ljudskim očima nevidljivo.

Mjesto gdje se nebo i zemlja dodiruju može se shvatiti na dva načina. Prvi je način razumijevanja mjesto Tabor, mjesto Isusovog preobraženja, a to je zapravo mjesto molitve. Može nam se učiniti da je molitva izgubljeno vrijeme, ali Tabor pokazuje da je sasvim drugačije. Tabor nam pokazuje da su trenuci molitve vrijeme našega preobraženja. Ako pokušamo ustanoviti koliko smo vremena u životu stvarno bili sretni, vjerojatno ćemo doći do zaključka da je to vrijeme bilo veoma kratko; a kad se upitamo koje je to vrijeme bilo, tada ćemo ustanoviti da je to bilo vrijeme našega preobraženja, vrijeme našega obraćenja, kad smo se nakon dugog lutanja opet vratili Bogu.

Kako je došlo do Isusovog preobraženja? Pogledajmo to malo pobliže. Isus se nalazi u teškoj situaciji. Treba se odlučiti: ići ili ne ići u Jeruzalem? To je bilo pitanje života i smrti, jer je u Jeruzalemu bilo sve tako naoštreno da se lako moglo zaključiti da će biti ubijen, ako se zaputi u taj grad. Ali, kako Isus nije nikada birao lakši put, bio je pripravan ići u Jeruzalem. Isus nije nikada ništa uradio prije nego što je o tome razgovarao sa svojim Ocem. Tako je bilo i ovaj put. On se penje na brdo Tabor da bi na tom mjestu, u molitvi, rekao Ocu svoju namjeru i saznao njegovu volju. Preobraženje koje se tada dogodilo pokazuje da je Otac bio suglasan s Isusovom namjerom da ide u Jeruzalem. Tada se nebo otvorilo i svjetlo vječnosti obasjalo je Isusa. Isusovo lice zasjalo je kao sunce, odijelo mu postalo kao snijeg. Uz Isusa, učenici su ugledali Mojsija i Iliju koji su živjeli i dvije tisuće godina prije njih, a ipak su ondje razgovarali s Isusom. Dakle, ugledali su Isusa obasjana slavom neba. I njihova srca ustreptala su od radosti i poželjeli su da to nikad ne prestane.

I mi se moramo preobražavati, moramo razgovarati s Bogom, moramo moliti. A što znači molitva? Ona znači uvijek Bogu izložiti svoje namjere i svoje putove. O tome treba s Bogom razgovarati i pitati ga za savjet. Kad molimo, dobivamo jasnu sliku o onome što trebamo uraditi. U molitvi se zapravo pitamo: jesu li putovi kojima idemo naši ili su to Božji putovi?

Put, istina i život

Ima još jedno značenje mjesto na kojem se nebo i zemlja dodiruju. To je mjesto gdje puštamo da nas Isus vodi kako su to uradili njegovi učenici. Veći dio našega života netko nas vodi. To može nekada biti štetno i opasno. Naprotiv, Isusu se možemo povjeriti da nas vodi pa makar i u smrt. Isus je za nas most preko kojega idemo u život vječni. On daje svjetlo našem životu. U tom svjetlu saznajemo odakle dolazimo, tko smo, kome pripadamo i kamo idemo. Čovjek je uvijek onakav kakav je onaj koji ga vodi. Ako se prepustimo Isusu, tada smo na pravom putu koji vodi pravoj sreći, životu vječnom.

Što je dakle važno? Važno je shvatiti da se nebo i zemlja dodiruju tamo gdje nas je Božja providnost postavila. Važno je shvatiti da se nebo i zemlja dodiruju na brdu Tabor, a to znači u molitvi. Konačno, nebo se i zemlja dodiruju tamo gdje mi slušamo glas Očeva ljubljenog Sina, glas Isusa Krista i idemo za njim. Tada ćemo naći istinsku radost.

Tako i naša molitva krunice postaje mjesto susreta neba i zemlje, mjesto naše istinske radosti. Kad molimo krunicu, mi s Marijom razmatramo velika djela Božja od kojih je jedno i preobraženje na gori Tabor, gdje nam je Isus objavio svoju slavu. Tako povjeravamo Božjem milosrđu svoje zemaljske radosti, brige, potrebe i živote. Bilo da smo mladi ili stari, učeni ili neuki, zdravi ili bolesni, moleći krunicu, pred Bogom smo u stavu poniznosti. Molitvom krunice mi se već unaprijed povjeravamo milosrđu Božjem za onaj najodlučniji trenutak našega života, a to je naš odlazak s ovoga svijeta u život vječni.

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorena od mijéna
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

A. B. Šimić

Izvor:
Svjetlo riječi