Objavljeno:
05. 11. 2019. 11:00

Što kupci mogu učiniti kako bi pomogli ljudima koji izrađuju vašu odjeću, a sa svojim primanjima jedva da mogu nahraniti vlastitu djecu?

Za roditelje poput Sandre Romero je dobra činjenica da cijene odjeće ostaju prihvatljive tijekom godine budući da za svoju kćerku na početku svake nove školske godine mora kupiti potpuno novu odjeću jer prošlogodišnju obično preraste. Iako se cijena hrane u SAD-u od 1991. godine povećala za 50 %, cijena odjeće nije se u velikoj mjeri mijenjala što i nije neko veliko čudo budući da je većina proizvedene odjeće plasirana u inozemstvo gdje su troškovi rada daleko niži.

No, iako je to prednost Amerikancima, iz tvornica u Kini, Indiji, Indoneziji i drugim zemljama pristižu vijesti o tome kako radnici koji šiju odjeću imaju plaće od kojih jedva preživljavaju, prekovremeno rade nesigurni u uvjete rada, a nerijetko trpe verbalno, fizičko i seksualno zlostavljanje.

„Godine 1993. više od polovice prodanih odjevnih predmeta proizvedeno je u SAD-u, a 2013. godine taj je postotak iznosio 2,6 %”, rekao je David Cloutier koji na Katoličkom sveučilištu u Americi predaje katoličku socijalnu etiku. Dodao je da je 1991. godine prosječni Amerikanac potrošio 1 735 dolara na odjeću dok se u 2012. godini ta brojka povećala na 1 736 dolara.

Plaće radnika u prekomorskim tvornicama su, prema izvještajima, povećane, a čini se kako je napredak u osiguravanju životnih plaća za takve radnike tek skočio. U mnogim su slučajevima plaće bile nedovoljne za osiguravanje osnovnih obiteljskih potrepština. Velika većina radnika koji proizvode odjeću su žene, a ponekad se potreba za boljom plaćom na tragičan način morala kombinirati s beskrupuloznim zahtjevima vlasnika tvornice za seksualnim uslugama.

Erica Dahl-Bredine, koja radi pri katoličkoj službi za pomoć s područja Lesota i Mozambika, kaže: „Mnogi nam govore kako je seksualno uznemiravanje u tvornicama vrlo rašireno, te da su žene ponekada i prisiljene na seksualne odnose s nadređenima, a sve kako bi im odobrili prekovremeni rad za koji će dobiti veću naknadu jer plaća koju imaju nije im dovoljna za napredovanje, usavršavanje, a i takve prilike na poslu su vrlo rijetke jer je obično više žena koje traže posao, nego što posla ima. To je ozbiljan problem koji izaziva veliku zabrinutost u ovoj zemlji i mora se pronaći smisleni način za rješenje ovoga problema.”

Uvjeti rada također su veliki problem, a u neki slučajevima dovode čak i do smrti. Požar koji je izbio u tvornici u Karačiju u Pakistanu 2012. godine odnio je oko 300 života. Mnogi izlazi su bili zaključani ili blokirani. Kolaps zgrade u Bangladešu u kojoj je 2013. godine poginulo 1 134 radnika nije bio veliko iznenađenje jer su se radnici neprestano žalili kako je infrastruktura zgrade nestabilna, ali njihovi su glasovi u potpunosti zanemareni.

Romero je izjavila kako je čitala članke o lošim radnim uvjetima radnica kao i niskim plaćama, ali da nije imala priliku otkriti koji bi brendovi bili spremni nešto poduzeti u vezi s tim.

Doista, globalna industrija odjeće vrlo je složena te je ponekada i određenim brendovima teško pratiti tvornice odjeće s kojima sklapaju ugovore. Neki su brendovi uložili napore kako bi osigurali bolje plaće i radne uvjete u tvornicama, a sve to velikim dijelom pod pritiskom zagovaračkih grupa.

Kampanja Čista odjeća (CCC) koju je pokrenuo savez sindikata i nevladinih organizacija sa sjedištem u Amsterdamu, početkom ove godine zatražila je od 20 brendova da dostave dokaze o tome kako osiguravaju pristojnu plaću radnicima u prekomorskim tvornicama. Rezultati su bili razočaravajući.

„Nijedna firma nije mogla pružiti dokaze da radnici primaju dovoljan iznos plaće za život, osim onih čije je sjedište u njihovim zemljama”, naveli su iz sindikata. Primjerice, u talijanskom modnoj kompaniji Gucci 25 % radnika ima primanja koja im omogućuju pristojan život.

Četiri od 20 tvrtki koje su predstavljene u izvješću, na zahjev Aleteie dali su svoj komentar ili dodatno objašnjenje. Evo kratkoga sažetka:

Adidas. Njemačka tvrtka koja proizvodi sportsku robu navela je kako se trudi osigurati da cijene koje plaćaju dobavljačima pokrivaju zakonom propisane minimalne plaće i naknade. Međutim, u izvješću je navedeno kako je vrlo očita razlika između minimalne i životne plaće, te kaže kako nije našla dokaze o tome da se radi na premošćivanju jaza između to dvoje.

Stefan Pursche, glasnogovornik, za Aleteiu je rekao kako Adidasovi standardi na radnom mjestu od dobavljača zahtijevaju da progresivno podižu životni standard zaposlenika kroz poboljšane sustave plaća, naknade, programe socijalne skrbi i drugih usluga. Pored toga, aktivni su i u brojnim inicijativama i organizacijama koje podržavaju te napore. Na kraju je dodao kako tvrtka provodi stotine godišnjih revizija tvornice.

Amazon. Internetski opskrbljivač različitih proizvoda ima i liniju odjeće, ali prema amsterdamskom izvješću, nema dobro razvijenu marketinšku politiku i ne navodi se kako su plaće dovoljne za pokrivanje osnovnih potreba radnika.

C&A. Iz tvrtke sa sjedištem u Belgiji kažu kako je 36 % radnika obuhvaćeno nekim oblikom kolektivnoga ugovora što je njihov način mjerenja životnoga standarda i, u skladu s tim, određivanja visine plaće, skeptično se navodi u izvješću CCC-a.

Decathlon. Francuska tvrtka ima program usklađenosti koji nadzire isplatu minimalne plaće ili kolektivno pregovarane isplate, ali izvješće navodi kako kompanija nije izvijestila o radu koji bi značajno povećao plaće radnicima, a nije dostavljen ni jasan plan po tom pitanju.

Fast Retailing. Ova japanska tvrtka surađuje s programom fer nadoknade s udruženjem Fair Labor kako bi identificirala jaz između minimalne i dostatne plaće, ali izvješće navodi kako nema dokaza o bilo kakvom radu na povećanju plaća radnicima.

Fruit of the Loom. Tvrtka sa sjedištem u Bowling Green-u, Kentucky, nije odgovorila na ovo istraživanje, ali je na svojoj web stranici objavila kako i ona surađuje s udruženjem i programom pravične kompenzacije. No, čini se kako je odgovornost i u ovome slučaju prebačena na dobavljače.

GAP. Tvrtka sa sjedištem u San Franciscu nije odgovorila na istraživanje i nema jasan program za rješavanje plaća. GAP navodi kako od dobavljača zahtijeva da plaćaju barem zakonski minimum ili plaću u industriji, ovisno o tome koja je viša.

G-Star. Nizozemska tvrtka je radila na kartiranju plaća u svome lancu opskrbe kako bi imala bolji uvid u nedostatke i sukladno tomu razvijala strategiju. Istraživanje, pak, navodi kako je potrebno više djelovanja i, kako se čini, nijedan brend nije postigao značajan napredak u svojim dobrovoljnim namjerama.

Gucci. Talijanska modna kompanija je jedina koja je pružile neke dokaze rekavši kako 95 % njenih proizvođača ima sjedište u Italiji, a vrijednost plaće postiže se pregovorima kroz kolektivni nacionalni ugovor sa svim dobavljačima. Međutim, ta plaća pokriva samo dnevnicu u ograničenom broju slučajeva, navodi se u izvješću.

H&M. Švedska modna kompanija je još 2013. godine objavila vijest kojom obećava da će do kraja 2018. godine povisiti plaću za više od 850 tisuća radnika u 750 svojih tvornica. Je li to učinjeno? U izvješću se ne navode nikakvi dokazi o tome.

 Ulrika Isaksoon, glasnogovornica H&M-a, rekla je za Aleteiu kako se prvo moraju poduzeti određeni koraci pomoću kojih će se stvoriti temelji potrebni za sustavne promjene.

„Na tome polju radimo u suradnji s još 21 robnom markom te globalnom unijom koja zastupa radnike iz više od 140 zemalja djelujući u lancima opskrbe u rudarskom, energetskom i proizvodnom sektoru na globalnoj razini.

Hugo Boss. Njemačka kompanija navodi kako su plaće dovoljne da pokriju osnovne potrebe radnika i to je bilo sve što su za javnost rekli iz kompanije.

Inditex. Najveća svjetska tvrtka koja proizvodi marke poput Zare tvrdi kako 3 532 tvornice isplaćuju plaće dostatne za pristojan život. Ova brojka uključuje 70 % tvornica. Međutim, korporacija nije objasnila metodologiju rada koja stoji iza navedene brojke, navodi se u izvješću.

Levi Strauss & Co. Modna marka traperica nije odgovorila na pitanja istraživanja. Ovo je jedna od tri tvrtke koja u ovoj studiji nije željela komentirati plaće i potrebe radnika, komentirala je organizacija koja je provela istraživanje.

Nike. Djelatnost sportskog brenda koja promiče metode za poboljšanje plaća s dobavljačima ne koristi nijednu referentnu vrijednost za mjerenje životne plaće, navodi se u rezultatima istraživanja. Prenošenje odgovornosti na dobavljače po pitanju poboljšanja platnoga sustava je neuspješno kada globalni brendovi kontroliraju ekonomiju lanca opskrbe.

Nikeov glasnogovornik Matthew Kneller je za Aleteiu rekao kako njihov radni kodeks zahtijeva od dobavljača da svojim zaposlenicima isplate barem lokalnu minimalnu plaću ili prevladavajuću plaću, u ovisnosti koja je viša.

Primark. Irska kompanija pridružila se ACT inicijativi (Transformacija akcijske suradnje) i angažirana je s grupom brendova koji žele uspostaviti kolektivno pregovaranje na nacionalnoj razini u određenim zemljama dobavljačima. „Primark nije pokazao da radnicima isplaćuje plaću dostatnu za život” navodi se iz organizacije koja je organizirala istraživanje.

Puma. Iz ove njemačke tvrtke kažu kako su svi njezini dobavljači ugovorno obvezani platiti pravednu plaću kako je definirano radnom etikom ove kompanije. No, izvješće navodi kako nema dokaza da imaju jasno razvijenu strategiju za ostvarenje prethodno navedenoga.

PVH. Američka tvrtka koja uključuje marke Calvin Klein, Tommy Hilfiger, Van Heusen, IZOD, ARROW i Speedo kaže da slijedi plan o poštenoj i pravednoj kompenzaciji. Ali, sumnja se da ACT ima potencijal premostiti jaz između isplaćenih plaća i visine životnoga standarda.

Na kraju, postoje i brojne organizacije koje djeluju u službi pružanja pomoći i ukazivanja na dobro radnika. Dvije od njih su katoličke: CRS – organizacija koja ima etički trgovinski program kojim se tvrtke provjeravaju u skladu s određenim kriterijima, a druga je Goods of Conscience, neprofitna tvrtka koju je osnovao katolički svećenik Andrew O'Connor. Ova tvrtka koristi organski pamuk iz Gvatemale u svojim odjevnim linijama.

Izvor:
Aleteia/Svjetlo riječi