Objavljeno:
25. 01. 2018. 09:45
Sébastien Bourdon, „Gorući grm”, slika iz muzeja Ermitaž u Petrogradu

Mojsijev poziv, kako je opisan u Knjizi Izlaska, započinje spomenom promjene stanja u Egiptu gdje je umro faraon (Izl 2,23). Obično se misli da je to bio faraon Seti I., nakon kojega na vlast dolazi Ramses II.

Piše: fra Darko Tepert

Patnje Izraelaca nastavljene su, a Bog se sjetio „svoga saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom” (2,24). Savez je prikazan, dakle, kao povod Božjem djelovanju i njegovu zauzimanju za narod.

Mojsije odlazi u pustaru, pasući stado, sve do „Horeba, brda Božjega” (3,1). Unutar ove pripovijesti riječ je o udaljenom i sasvim izdvojenom mjestu, a njegovo značenje nije geografsko, nego teološko. Na tom se mjestu Mojsiju ukazuje anđeo. Premda se hebrejska riječ malah doista obično prevodi kao ‘anđeo’, ipak nije riječ o anđelu. Naime, kroz cijelu se ovu epizodu izmjenjuju simbol, posrednik i Bog sâm. Mojsije vidi simbol (gorući grm) i čuje Gospodinov glas (3,4-6.7-10.12), a samo čitatelj vidi da se Mojsiju objavio Božji glasnik. Sjaj plamena koji je privukao Mojsijevu pažnju božanska je objava i to u obliku kakav se nalazi i u drugim starozavjetnim tekstovima (usp. Iz 19; Ps 18). Stoga grm ne sagorijeva, a cijeli je prizor čudnovat.

Sasvim je nepotrebno ovdje ulaziti u duge rasprave o naravi i vrsti grma, jer nije važan grm, nego plamen. Za „rasplamtjelu vatru” rečeno je da se pojavljuje „iz grma” u Izl 3,2, a sasvim iste riječi pojavljuju se i u 3,4 gdje se govori o tome kako je Bog zovnuo Mojsija „iz grma”. Važan je podatak da se Bog ne objavljuje Mojsiju u nekom liku, nego glasom. Riječ je već ovdje o izbjegavanju prikazivanja Boga pod bilo kojim likom. Za mjesto kojem Mojsije prilazi rečeno je da je „sveto” i da pristupajući mora izuti obuću (3,5). Iz svega je jasno da je riječ o božanskoj objavi Mojsiju. To potkrepljuje i činjenica da Mojsije zaklanja lice jer „bojao se u Boga gledati” (3,6), jer nijedan čovjek ne može Boga vidjeti i ostati na životu. Bog se ovdje objavljuje riječima: „Ja sam Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev” (3,6). Dakle, on se objavljuje kao Bog kojega štuje Mojsijeva obitelj („Bog tvoga oca”), ali i kao Bog velikih obećanja danih praocima.

Obećanje dano Mojsiju

Srž je Mojsijeva poziva u recima 7-10, gdje se najprije podsjeća na nevolje Izraelaca u Egiptu (3,7.9) te donosi Božja odluka da izbavi narod i da mu dade kanaansku zemlju (3,8), a kao izvršitelj te odluke pozvan je Mojsije (3,10).

Nakon toga poziva slijedi živi dijalog između Boga i Mojsija u kojemu Mojsije ističe pet poteškoća koje mu onemogućavaju da bude Božji izvršitelj. Poteškoće se sastoje u tome da Mojsije nema vlast nad narodom (3,11), da ne zna Božje ime (3,13), da mu narod neće vjerovati (4,1), da ne zna govoriti (4,10) i da bi netko drugi bio pogodniji (4,13).

Na prvu primjedbu Bog odgovara jamstvom da će on sâm biti s Mojsijem, pa vlast nad narodom i ne treba biti Mojsijeva nego Božja (3,12). Na drugu primjedbu Bog se predstavlja Mojsiju u 3,14 kao „Ja sam koji jesam” i „Ja jesam”.

Jahve – Bog živi

U hebrejskom izvorniku jasno je poigravanje glagolom biti koji pak, čini se, dovodi do imena Gospodnjega u 3,15. To se ime često naziva i tetragram što bi se moglo prevesti: ‘riječ s četiri slova’. Ovo Božje ime u našim prijevodima susrećemo u obliku Jahve. Od svih Božjih imena koja se pojavljuju u Bibliji tetragram se pojavljuje najčešće, 6828 puta. U židovstvu tetragram je neizrecivo ime Božje koje se nikad ne smije izgovoriti naglas. Dok glasno čitaju biblijske tekstove ili dok mole, židovi redovito zamjenjuju ovo ime izrazom Adonaj (Moj Gospodin) ili rjeđe riječju Elohim (Bog).

Neki smjerovi u židovstvu izbjegavaju, izvan same molitve, izgovarati i naziv Adonaj, želeći tako izbjeći kršenje zabrane uzaludnoga izgovaranja Božjega imena (usp. Izl 20,7). Stoga se umjesto imena Božjega vrlo često koristi izraz HaŠem, što jednostavno znači ‘Ime’.

U pisanim tekstovima, posebice u Targumima, ponekad se ovaj tetragram piše skraćeno. U tekstovima iz Kumrana koji potječu iz razdoblja od 2. – 1. st. pr. Kr., tetragram se piše paleohebrejskim pismom, dok je sav ostali tekst pisan aramejskim pismom. Slično se događa i u prvim prijevodima Biblije na grčki jezik. U rukopisima Septuaginte, drevnoga grčkog prijevoda Staroga zavjeta, jedino tetragram ostaje na hebrejskom, dok je sav ostali tekst na grčkom. Konačno, u kasnijim grčkim prijevodima, svakako već od 1. st., umjesto tetragrama nalazi se uvijek grčki izraz Kyrios, što znači ‘Gospodin’.

Slijedeći židovsku praksu, i kršćani su se od samoga početka suzdržavali od izgovaranja i pisanja Božjega imena, tako da se ono od najranijih dana kršćanstva izgovaralo i pisalo Kyrios, što znači da su kršćani židovskoga podrijetla govorili Adonaj. Osim riječi Kyrios, novozavjetni spisi imaju i naziv Ime, što je također u skladu sa židovskom tradicijom. Već u prvom kršćanskom stoljeću ovi će se isti naslovi pridavati i Kristu, čime se jasno izriče da je prema kršćanskom vjerovanju i on Bog. U latinskim srednjovjekovnim tekstovima naziv će uvijek biti Dominus. Sâm tetragram ponovno će dobiti na važnosti u doba reformacije, kad se prevoditelji Svetoga pisma vraćaju izvornim jezicima. Nastojeći tako preuzeti i Božje ime, nalaze se pred problemom kako suglasnike, koji su bili poznati, popuniti i samoglasnicima.

U hebrejskom tekstu Biblije, negdje od 3. stoljeća, židovski su prepisivači počeli dodavati samoglasnike. Uz tetragram su, međutim, dodavali različite samoglasnike koji su, ovisno o kontekstu, trebali upućivati čitatelja da se na tom mjestu treba čitati Adonaj ili Elohim, to jest Gospodin ili Bog. Reformatori su u 16. stoljeću, počevši od Tyndaleova prijevoda Knjige Izlaska počeli zapisivati Iehovah, a potom Jehovah, što onda prelazi i u sva protestantska izdanja Biblije. Riječ je, međutim, o pogrešnim samoglasnicima, budući da su ovi označavali da se riječ ima čitati Adonaj, a nisu bili vlastiti Božjem imenu. Suvremena istraživanja dovela su do toga da se danas gotovo u svim jezicima ovo ime prenosi kao Yahweh.

Hrvatski prijevodi Svetoga pisma slijedili su običaj prisutan u Katoličkoj Crkvi da se ovo ime prevodi riječju Gospodin, a nekad i Bog, ovisno o kontekstu. To je do danas ostalo pravilo u liturgijskim tekstovima Katoličke Crkve na hrvatskom jeziku. Ipak, u prijevodu Biblije iz 1968. (tzv. Zagrebačka Biblija, Stvarnost/KS, Zagreb) ovo se ime donosi kao Jahve. U svome Pismu biskupskim konferencijama o „imenu Božjem” od 29. lipnja 2008., Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata donosi sljedeće smjernice: 1) U liturgijskim slavljima, u pjesmama i molitvama ime Božje u obliku tetragrama JHVH ne smije biti ni korišteno ni izgovarano; 2) Kod prijevoda biblijskoga teksta na suvremene jezike namijenjenoga liturgijskoj uporabi u Crkvi... tetragram se zamijenjuje riječju koja odgovara riječima Adonaj/Kyrios: Lord, Signore, Seigneur, Herr, Señor, itd.; 3) Kod prevođenja, u liturgijskom kontekstu, tekstova u koji se jedan nakon drugoga nalaze hebrejski izraz Adonaj i tetragram JHVH, Adonaj se mora prevesti kao ‘Gospodin’, a izraz ‘Bog’ koristi se za prijevod tetragrama JHVH, slično načinu kako to čini grčki prijevod Septuaginte i latinski prijevod Vulgate.

Vratimo se, međutim, tekstu Knjige Izlaska. Na Mojsijevu treću primjedbu, onu da mu narod neće vjerovati (Izl 4,1), Bog odgovara čudom štapa koji se pretvara u zmiju i obratno (4,2-5), čudom ruke koja postaje gubava pa se ponovno čisti (4,6-8) te čudom vode koja postaje krv (4,9).

Na primjedbu da ne zna govoriti (4,10), Bog ponavlja da će on sâm biti uz Mojsija i da će mu on kazivati što će govoriti (4,11-12). Posljednja je primjedba povezana s prethodnom, jer Mojsije traži da Bog ipak izabere nekoga drugoga (4,13), pa mu Bog daje brata Arona koji je „vrlo rječit” (4,14-16).

Bog prati pozvanoga

Iz ovoga se vidi da onaj kojega Bog poziva i kojemu daje određeno poslanje, to poslanje može vršiti i tome pozivu može biti vjeran ne svojom snagom ili samo svojim sposobnostima, nego Božjom snagom i po Božjim darovima. Pet teškoća koje je Mojsije uočio u susretu s Božjim pozivom i poslanjem, sâm Bog otklanja. Osim toga, između Boga i pozvanoga postoji prisan odnos u kojemu jedan drugoga nazivaju osobnim imenom.

Ovakav prisan odnos omogućio je Mojsiju da se suoči s faraonom i da unatoč mnogim mrmljanjima izvede narod iz Egipta i dovede ga do praga obećane zemlje. Mojsiju bi to bilo nemoguće, ali Bogu je moguće.

Izvor:
Svjetlo riječi