Objavljeno:
27. 03. 2020. 11:15

Veoma je dobro da postoji korizma, kao neko kolektivno razdoblje za proljetno pospremanje, čiš­ćenje i lišavanje od svega što je postalo nepotrebnom prtljagom ili čak pravim smećem

Piše: Elvira Koić

Nakon što se u karnevalskim zabavama postane nešto što nitko zapravo nije, a možda bi želio biti i nakon što se provesele tako u igri maski i prikaza nekog ili nečijeg tuđeg života, uglavnom svi shvate kako ni to nije baš to nešto što doista žele. Razmjenom promišljanja različitih osoba saznaje se kako svatko ipak ne želi tuđi život, već svoj, samo malo, barem malkice, samo zericu bolji negoli je sada. Ma kako se činilo, to naravno nije nemoguće, već veoma moguće i jednostavno. Treba samo iskreno i čvrsto odlučiti i načiniti taj prvi korak kojim sve počinje, a osobito promjena ili obraćenje (i tako se može nazvati taj proces).

Zato je baš dobro da postoje vremena i za takve početke, u kojima se malo stane i porazmisli o svemu pa i o sebi i svom načinu života. Zato je baš veoma dobro da postoji korizma, kao neko kolektivno razdoblje za proljetno pospremanje, čiš­ćenje i lišavanje od svega što je postalo nepotrebnom prtljagom ili čak pravim smećem. Vrijedi porazmisliti jer treba čisto, radosno i slobodno dočekati Uskrs, a treba i živjeti dalje cijelu godinu. S nekima, nekako, kako-tako, najbolje što znamo i možemo.

Kako se približava korizma, sve češ­će se čuju razgovori o tome čega će se tko odricati. Često se radi o nekim gotovo banalnim i tako nekorisnim, a možda i štetnim navikama, poput pušenja, pijenja, prekomjernog jedenja nezdravih namirnica… Pokušaj je to da se kao na nekoj vagi, uskratom zadovoljenja nekih prostih tjelesnih potreba, možda dobije mala prevaga duhovnog. Takvo vaganje banalnih navika dovodi samo do kozmetičke promjene, izvanjske, kao frizura, koja je možda baš lijepa, ali kratko traje… Nema od takvih privremenih odricanja od sitnica baš nekakve velike koristi. Osim kad bi se doista postigla promjena načina života na drukčiju, kvalitetniju razinu. Kad tako promatramo, neminovno je pitanje nije li možda bolje pripremiti sebi pravi zdravi obrok i možda ga podijeliti s nekim, umjesto mučenja glađu? Slično tome, možda bi u korizmi bilo dobro priuštiti si redovno spavanje umjesto uskraćivati si ga. Možda je dobro odlučiti svakog dana šetati prirodom, disati čisti zrak i moliti pri tom hodočaš­ću. Moliti tri puta više nego inače. Sedam puta više nego inače!

To bi svakako bilo dobro. Moglo bi se moliti za svoje obraćenje ili za moje obraćenje. Svejedno je, a dobro bi činilo i molitelju i onome za koga se moli.

Možda bi se moglo pokušati odreći sada već redovnih pratitelja svakodnevnice, briga i strahova. Eto, to bi zapravo baš bilo nešto itekako dobro jer su brige većini ljudi uzrokovane ovozemaljskim, materijalnim, a maksimalno ometaju duhovni razvoj. Ne bi bilo loše odreći ih se i poslati nekamo u svemir, baciti u rijeku, nek' ih voda odnese… Slično je i sa strahom, a posebno s onim koji i nije baš pravi, realni strah, već strašljivo iščekivanje nekog lošeg događanja ili posljedice djelovanja, pesimizam, do beznađa i natrag. Osim zdravog straha koji štiti od ozljeda i nevremena, svaki drugi je znak narušenih zaštitnih zidina duhovne tvrđave. Ustrašenost je gotovo znak prisutnosti nevjere, gubitka povjerenja u dobro i da će sve biti dobro… a zna se da hoće i da uvijek bude dobro jer jedino tako svijet opstoji pa drukčije i ne može biti. Zato treba pokušati, barem u vremenu korizme odreći se straha i ustrašenosti i baš vjerovati, do dna, čvrsto i iskreno, bez ikakve zadrške, vjerovati da će sve biti dobro, baš onako kako treba biti, sigurno i spokojno poput djeteta. Treba pokušati. Barem u korizmi.

Ne znaju svi zašto se odriču, pa se zbune kada ih se izravno pita zašto to čine, a baš se vole hvaliti svojim odricanjem jer su tako kao i svi drugi koji su se odrekli na primjer, kolača, ili čokolade, ili tako nečeg sitnog što baš vole, pa će nakon korizme početi ponovno… Drugi pokušavaju prigušiti nagone i više razmišljati o smislu svega. A treći poput susjeda Jaleta kažu: "Pokušavam svake godine nekako umrijeti, kako bih se ponovno rodio, novi Ja, uskrsnuti uz Njega i koliko god mogu više osjetiti bezgraničnost Duha i njegovih djela jer jedino to postoji." Ove je godine Jale odlučio kroz korizmeno vrijeme biti sebičan koliko god može. "Nije to lako, biti sebičan, vjeruj mi. Nisam tako naučen. Ali moram. Zbog sebe i za sebe. A to ti je isto što i za druge. Jer kako ću drugima ako neću sebi. Zato ću uzeti sve vrijeme koje imam i biti sa sobom. Ne dati se drugima, kako bih bio još bolji baš za njih, druge, te druge koji me trebaju."

Tako je nekome bit korizme podijeliti koješta s drugima, a nekome je prava pokora baš – ne davati se drugima. Doista, nije nimalo lako biti pozitivno sebičan, kada se prethodno nauči neograničeno rasipati se. Mnoge majke, supruge i očevi su majstori u rasipanju sebe. Ponekad tako umanje vrijednost svega toga davanja, koje se počne podrazumijevati kao nešto normalno i postane jeftino, pa se lako ponizi, zgazi, prigovori. To su one žene koje idu na frizuru kada im je izrast sjedina već jako upadljiv ili samo kada im kosa preraste, a ne zato da bi bile još ljepše i Pogledu ugodne... To su oni očevi koji dolaze kući samo vikendom ili o Uskrsu, a cijele godine negdje nose teške terete u tri smjene. Pitajte ih kada su posljednji put učinili nešto samo za sebe, za svoju radost? Oni neće imati odgovor na to pitanje. I uopće ne znaju smisliti što bi to mogli učiniti za sebe jer već dugo nemaju nikakve potrebe i ne razlikuju potrebe tih kojima daju od svojih. Takav način života nije dobar, koliko god ne bi bilo dobro kada bi se majka ili otac zaboravili pobrinuti za djecu ili supružnici jedno za drugo. To bi se i veoma zamjerilo i osudilo.

Jednako tako treba osuditi i one koji se više brinu za druge nego za sebe. Ta tko će se za njih brinuti kad se ni sami ne brinu? A možda je ipak puno lakše rješavati tuđe probleme nego svoje, brinuti o drugima nego o sebi, gledati u druge nego u sebe?

Pokora takvih ljudi u korizmenom vremenu trebala bi biti odricanje od tuđih potreba i pronalaženje svojih, ugađanje sebi. Tako bi i oni vedra lica i radosno dočekali Uskrs, bez izraza patnje, žurbe i grča.

To je nužno jer je obraćenje osobno događanje koje ne možemo odraditi ni za koga, niti ga itko može odraditi umjesto nas. To je proces koji počinje odricanjem od straha i odlukom za izborom života u radosti, smirenim ispitom savjesti, priznanjem samom sebi pogreške i upornim pokušavanjem ispraviti ih. Možda će biti potrebno nekome se ispričati, nekome oprostiti, a svakako će trebati moliti, moliti i samo moliti, u tišini svoga doma ili prirode, prije svega moliti za sebe. Jer se jedino tako može krenuti na put prema svjetlu i postići možda i prosvjetljenje, a svakako smirenu radost i povjerenje kojim se jedino može doista proslaviti Blagdan koji se čeka svake vremenite godine, tako da se iz istog razloga i na isti način može doživjeti istinska radost i posljednjeg životnog trenutka.

 

Izvor:
Svjetlo riječi